Jurija i ja rijetko pišemo o istim stvarima. Kada smo se neki dan sasvim slučajno zatekli u Bugojnu sa bivšim logorašem Miroslavom Zelićem, zaboravio sam ljudski aspekt njegove tragedije, piše Tvrtko Milović na Facebooku.
Zanimljivije mi je bilo istražiti situaciju u Napretku, jer to leglo nerada, nepotizma i kriminala smatram važnim za današnji položaj hrvatskog naroda u BiH.
U isto vrijeme, Jurija je slušala potresno sjećanje Miroslava o danima provedenim u logorima, poplavljenim podrumima, premlaćivanjima, prijetnjama, omalovažavanjima i gladi…
U jednom trenutku Zelić priča kako su ga kolege zarobljenici nosili kroz grad na previjanje rane, dok su ga dvojica vojnika Armije BiH „čuvali“. U želji da se dograbe kutije cigareta, vojnici Armije navraćaju do župnika fra Janka Ljubosa. I ranjeni Zelić se ponadao da bi i on mogao dobiti jednu kutiju, jer za logoraša nema jače valute.
Fra Janko je zaista izašao i iskreno se obradovao mladim vojnicima Armije BiH. S njima je ugodno porazgovarao i dao im po „zasluženu“ kutiju cigareta. Zelić se sjeća da njega ranjenog i dvojicu mu kolega logoraša fra Janko nije ni pogledao.
Bol izdaje jača je od bilo kakvih batina.
Da se radi o čestom ponašanju bosanskih franjevaca svjedočit će kasnije i katiolci iz brojnih drugih župa…
TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASAZašto ožiljci svrbe ili bole kod promjene vremena?
Ova epizoda nije našla mjesta u Jurijinom tekstu, kojeg svakako preporučujem. Jer ja ne znam tako pisati. Ovakvih autora i svjedoka među Hrvatima Bosne je sve manje. Vrijeme prijeti da će svi oni nestati prije nego što se nalogodavci zločina kazne.
Uostalom, glavni odgovorni za nedaće bugojanskih Hrvata, Dževad Mlaćo i Selmo Cikotić i dalje su na slobodi, a ovaj potonji bilježi renesansu svoje političke karijere.
Unatoč svemu, ni Zelić, ni Jurija, ni ja, ne smatramo da se Hrvati Bosne trebaju pretvoriti u nekakve nesretne žrtve zavjere kojima nema spasa.
Itekako ima spasa.
Ono što se ne smije dozvoliti jeste prepuštati atmosferi apatije i nepravde. Koliko god bilo zločinaca koji slobodno hodaju, koliko god bilo fratara koji se odriču svog stada, Hrvati Bosne mogu i moraju opstati.
Počevši od Bugojna.
