Danas moje vedro lice umivaju suze.
Nasmijane usne postaju zaleđena slika.
Možda nisam u pravu što suze ronim,
što ih puštam da teku,
da govore umjesto mene.
Možda pogrešno mislim,
možda pogrešno osjećam…
ali boli.
Danas suze umivaju moje lice,
usne prave grč straha,
danas moja duša plače,
a srce drhti,
u strahu koji ne znam objasniti.
Danas osjećam ono što nikome ne bih poželjela.
I boli… tiho, duboko, neumoljivo…baš boli.
Danas plačem.
I danas su suze moje jedine drugarice,
one jedine znaju kako mi je,
one jedine šute sa mnom i čuvaju me.
A ja Boga molim…
da ova bol utihne,
da duša nađe mir,
da srce opet povjeruje
da sreća ipak postoji,
da ljubav nije izmišljena,
da među ljudima ima iskra vjere, iskra ljubavi, iskra istine!
E.Nišić
