Iskreno, tjedni komentari postali su svojevrstan brend u čitanju, pogotovo zato što se zna da sam u timu svjetske modne dive iz Kotora, Rade Krivokapić Radonjić.
Ponovit ću: dobitnica najvećeg međunarodnog priznanja za modnu kreaciju, odnosno, slobodno možemo reći, za modnu inovaciju – svjetskog priznanja u Londonu za 2022./2023. godinu – Rada Krivokapić Radonjić napravila je veliki iskorak u svijetu mode.
Budući da se moji tjedni komentari uglavnom vežu uz „crnogorsku vilu“, a bit će ih još, želio sam jedan komentar posvetiti potpuno drukčijoj, ali u jednoj stvari sličnoj djelatnosti – politici.
Jer i politika i moda, svaka na svoj način, predstavljaju umijeće mogućega.
Svjestan sam da nemam nikakve veze s novinarstvom. Ja sam samo svjedok vremena. A politika, bez koje se u jednom razdoblju nije moglo gotovo ništa događati, bila je razlog mog odlaska u rezidenciju kod Miljenka Mide Prskala.
Ovo nije bio klasičan intervju s pitanjima i potpitanjima. Više je to bilo predstavljanje cijeloga životnog puta. Jasno je da bi za Midin život trebala cijela knjiga, ali želio sam, koristeći se svojim iskustvom, pokušati izvući srž njegova životnog puta i objaviti je.
Mida me pitao želim li snimati razgovor. Rekao sam mu:
„U kratkim crtama mi ispričaj, a ja ću pažljivo slušati.“
Od Širokog Brijega do Njemačke
Prezime Prskalo, kao i prezimena Penović i Hrkać, prepoznatljiva su povijesna prezimena našega kraja. Neću ulaziti u sve pojedinosti – je li riječ o Mokrom, Ljutes ili Brigu – nego ću se zadržati na onome što mi je Mida ispričao.
Dok govori o sebi, prepoznajem u njegovoj priči sudbinu mnogih naših generacija.
Posebno ističe pokojnog brata Zdenka, s kojim je bio iznimno povezan od rođenja. Bili su gotovo vršnjaci, pa su ih mnogi doživljavali gotovo kao blizance.
Široki Brijeg, škola, a potom odlazak u vojsku.
Mida je bio prirodno snažan, fizički spreman i trenirao je borilačke vještine. U vojsci je raspoređen u pješaštvo kao mitraljezac u Tuzli.
Zahvaljujući inteligenciji, snalažljivosti i sposobnosti da se snađe na terenu, pomagao je i neiskusnim vojnim vozačima. Ljudi su ga prepoznavali kao sposobnog i pouzdanog čovjeka pa je,upucen u Capljinu Vojna Jedinica nakon izlaska iz vojske, dobio posao vozača.
U ono vrijeme to je bio cijenjen posao – dobra plaća i sigurnost.
Ali 1987. godine njegov se život potpuno mijenja.
U nesretnom slučaju u lovu na Čvrsnici poginuo je njegov brat Zdenko.
Mida se toga i danas sjeća. Taj događaj ostao je duboko urezan u njegovo srce.
Napustio je Aluminij i rodnu kuću te otišao u Njemačku, u Offenbach. Otišao je, kako kaže, za gotovo tri puta manjom plaćom, radeći kod obitelji svoje djevojke, koja će mu poslije postati supruga.
U kratkom vremenu počinje graditi vlastiti život. Otvara restoran i uspješno postaje prepoznatljiv ugostitelj i gospodarstvenik.
Njegova pokojna majka jednom je rekla rečenicu koja možda najbolje opisuje tragediju jedne obitelji:
„Izgubila sam oba sina. Zdenko ode u grob, a Miljenko u tuđinu.“
Teška vremena ponekad postanu najveći životni izazovi.
Od iseljeništva do hrvatske politike
Mida se povezuje s hrvatskim iseljeništvom, posebno s ljudima poput Tomislava Com(e) Naletilića i Gojka Bošnjaka.
S pojavom višestranačja u Jugoslaviji stavlja se na raspolaganje političkim procesima koji će obilježiti hrvatsku povijest.
Bio je među ljudima koji su sudjelovali u stvaranju HDZ-a i političkom organiziranju Hrvata.
Iz iseljeništva se vraća u Hrvatsku i BiH, a Domovinski rat dočekuje politički i organizacijski angažiran.
Prema njegovu svjedočenju, iz Njemačke donosi prislušne uređaje i predaje ih pokojnom Josipu Kozulu, tadašnjem načelniku veze.
Istodobno se želio vratiti i pokojni ministar Gojko Šušak. Obiteljske i zavičajne veze bile su jedan od razloga zbog kojih je, prema Midinu svjedočenju, Šušak govorio:
„Imamo mi u Širokom takvih, ali nemamo ih u Frankfurtu. Vrati se jer si potreban.“
Malo tko danas zna koliko je snažnu logističku potporu hrvatskoj politici i obrani davala hrvatska emigracija.
Postojale su i tzv. frankfurtska i minhenska bojna.
Mida je bio zapovjednik frankfurtske bojne.
Nažalost, ubrzo se dogodila nesreća, nakon koje je uslijedilo bolničko liječenje i oporavak.
Za svoj aktivan rad predsjednik Franjo Tuđman dodijelio mu je odlikovanje „Red hrvatskog Viteza“, kako Mida navodi u svom svjedočenju.
Nakon rata – politika kao trajna odgovornost
Rat završava, ali Mida se politički nadograđuje.
Često je razmišljao o povratku, završetku fakulteta i povijesti koja ga je uvijek privlačila.
Neumorno radi.
Postaje predsjednik Hrvatskog kluba Zrinjski i, prema vlastitom svjedočenju, sudjeluje u nastojanju da se klub sačuva od gašenja.
Postaje i član predsjedništva Hrvatskog svjetskog kongresa, organizacije koja okuplja Hrvate iz različitih dijelova svijeta.
Uključuje se i u rad Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, na čijem se čelu nalazio Zvonimir Šeparović, uz javnu potporu pojedinaca poput akademika Josipa Pečarića, prof. Josipa Jurčevića i Zvonimira Hodaka.
Mida postaje sve prepoznatljiviji u hrvatskom političkom prostoru.
Kao svoje političke uzore ističe Brunu i Zvonka Bušića te Miru Barišića.
Demokracija znači i pravo na drukčije mišljenje
Ono što posebno ističe jest odnos prema demokraciji.
Poštuje i uvažava drukčije mišljenje.
Hrvat koji drugačije misli za njega nije neprijatelj, nego – brat.
Nakon više desetljeća demokratskog iskustva smatra da je vrijeme za ozbiljne promjene u hrvatskom političkom prostoru.
Kritizira i upozorava.
Smatra da hrvatskoj politici treba snažnija i organiziranija oporba.
Njegova je poruka jednostavna:
Ako Amerika ima dvije velike stranke, ne treba Hrvatima dvadeset stranaka. Oporba se mora ujediniti i objediniti.
Ne smatra da treba mijenjati HDZ kao stranku, nego ljude koji njome upravljaju desetljećima.
Posebno zagovara ograničenje mandata – najviše dva mandata po četiri godine.
Za njega je Domovinski rat svetinja i smatra da se njegova vrijednost, kao ni žrtva koja je podnesena za slobodu, ne smije dovoditi u pitanje.
Izbori i politička odgovornost
Datum 18. rujna 1991. za njega je jedan od važnih datuma hrvatske političke povijesti.
Smatra da je potrebno snažnije razvijati višestranačje i poštovati demokratska pravila.
U aktualnom političkom trenutku kritički govori o načinu kandidiranja kandidata za člana Predsjedništva BiH.
Naglašava da nema ništa osobno protiv Darijane Filipović, ali smatra da njezine političke reference, prema njegovu mišljenju, nisu bile dovoljne za kandidaturu za najvišu funkciju.
Podsjeća na njezina dva mandata u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, ali i na činjenicu da je njezina sestra ministrica u Vladi Federacije BiH.
Istodobno se, kako navodi, očekivalo da kandidat bude Borjana Krišto, kao ozbiljna političarka ili utemeljitelj HDZ BIH Zdenko Ćosić jednostavno rečeno Ne treba mjenjati Stranku već ljude(Miljenko Mida Prskalo izvrsno piše Kolumne i dalje će sve objasniti)
Autor objave Mladen Ljubić-Vajta
