Iskreno, tjedni komentari postali su svojevrstan brend u čitanju, pogotovo zato što se zna da sam dio tima svjedske modne dive iz Kotora, Rade Krivokapić Radonjić, koja je za svoj rad i inovacije u svijetu mode i dizajna dobila značajna međunarodna priznanja.
Ali danas neću o modi. Danas ću o politici.
Moda i politika imaju jednu zajedničku stvar – obje su, na svoj način, umijeće mogućega.
Ja nisam novinar. Ja sam samo svjedok vremena. A upravo me politika ovih dana odvela u rezidenciju Miljenka Mide Prskala. Nije to bio klasičan intervju. Više je to bilo jedno životno svjedočenje, razgovor čovjeka koji je kroz desetljeća prošao različite životne, političke i poslovne puteve.
Pitao sam ga: „Hoćemo li ovo snimati?“
Odgovorio je: „Ma ne treba. U kratkim crtama mi ispričaj, a ti pažljivo slušaj.“
I tako je počela priča.
Prezime Prskalo, kao i mnoga druga prezimena ovoga kraja, poput Penovića i Hrkaća, desetljećima je poznato na području Širokog Brijega. Neću sada ulaziti u to je li priča vezana uz Mokro, Ljuti, Brig ili neko drugo mjesto. Ono što je važno jest čovjek i njegov životni put.
Mida posebno govori o svom bratu Zdenku. Bili su gotovo istih godina, odrasli zajedno i bili vezani gotovo kao blizanci. A onda je 1987. godine stigla tragedija.
Zdenko je poginuo u nesreći u lovu na Čvrsnici, u Masnoj Luci. Imao je samo 21 godinu.
Nakon te tragedije Mida napušta Aluminij i obiteljsku kuću te odlazi u Njemačku, u Offenbach. Odlazi praktički u nepoznato, za posao koji je bio višestruko slabije plaćen od onoga što je imao u domovini. Radio je kod obitelji svoje tadašnje djevojke, koja će mu kasnije postati supruga.
Majčina rečenica ostala mu je zauvijek urezana u srce:
„Izgubila sam oba sina. Zdenko ode u grob, a Miljenko u tuđinu.“
OBITELJ – FAMILIE
Iza svakog čovjeka koji nešto postigne stoji i njegova obitelj. Kod Miljenka Mide Prskala ta je priča posebno snažna, jer se njegov život desetljećima odvijao između dvije domovine – one u kojoj je rođen i one u kojoj je izgradio svoj život.
Nakon odlaska u Njemačku, u Offenbach, Mida nije samo tražio posao i bolji život. Tamo je pronašao i životnu partnericu, kasnije suprugu, te zasnovao svoju obitelj. Od čovjeka koji je u Njemačku došao gotovo bez ičega, s vremenom je izgradio poslovni život, kuću, obitelj i krug ljudi koji su mu postali poput druge obitelji.
Njemačka mu je dala priliku, ali Široki Brijeg nikada nije izgubio svoje mjesto u njegovu srcu.
Danas, nakon gotovo četiri desetljeća života u iseljeništvu, Mida na obitelj gleda kao na najveće životno bogatstvo. Supruga Elizabeta, djeca i cijela obitelj bili su uz njega kroz poslovne uspone, teške trenutke, nesreću, oporavak i sve ono što život nosi.
Možda upravo zato riječ Familie za njega nema samo njemačko značenje. Ona predstavlja ljude koji su uz tebe kada nemaš ništa, koji ostaju kada je teško i koji se zajedno s tobom raduju svakom uspjehu.
Njegova obitelj danas je spoj Hercegovine i Njemačke – dva svijeta između kojih je Mida desetljećima gradio mostove.
I možda je upravo u tome najveća vrijednost njegova životnog puta: otišao je iz Širokog Brijega, ali Široki Brijeg nikada nije otišao iz njega.
Jer čovjek može promijeniti adresu, državu i posao.
Ali obitelj, korijeni i mjesto iz kojega je krenuo – to nosi sa sobom cijeli život.
U Njemačkoj Mida počinje graditi novi život. Otvara restoran i postaje poznat kao ugostitelj i poduzetnik. Ali posao nije bio jedina njegova priča.
Povezuje se s hrvatskim iseljeništvom, među ostalima s Tomislavom Čomom Naletilićem i Gojkom Bošnjakom. Kada dolazi vrijeme višestranačja i stvaranja novih političkih struktura, prema njegovu svjedočenju, stavlja se na raspolaganje političkim procesima i organiziranju Hrvata.
U političkom i društvenom djelovanju posebno se ističe kao jedan od utemeljitelja HDZ-a u Njemačkoj, dugogodišnji član Predsjedništva Hrvatskog svjetskog kongresa, a obnašao je i dužnost počasnog predsjednika Hrvatskog društva u Offenbachu.
To za njega nisu samo funkcije zapisane u biografiji. To su godine provedene među hrvatskim iseljeništvom, organiziranju ljudi, povezivanju domovine i iseljeništva te sudjelovanju u društvenom i političkom životu Hrvata u Njemačkoj.
Kasnije se vraća iz dijaspore i uključuje u aktivnosti vezane uz Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu tijekom Domovinskog rata.
Prema njegovu svjedočenju, iz Njemačke je donosio i određenu tehničku opremu te pomagao ljudima koji su tada radili na komunikacijskim poslovima. Govori i o pokojnom Gojku Šušku, koji mu je, prema njegovim riječima, poručio:
„Imamo mi u Širokom takvih, ali nemamo ih u Frankfurtu. Vrati se jer si potreban.“
Kada danas Mida spomene „minhensku i frankfurtsku bojnu“, to treba razumjeti upravo onako kako je i rekao – slikovito i pomalo šaljivo.
Nisu to bile stvarne vojne bojne u klasičnom smislu te riječi. Bila je to priča o ljudima koji su živjeli u Njemačkoj, radili, organizirali se i na različite načine pomagali svome narodu.
Bilo je ljudi koji su od rata bježali, ali bilo je i mnogo onih iz iseljeništva koji su pomagali Hrvatskoj i Hercegovini – skupljali pomoć, organizirali ljude, slali opremu i novac, povezivali domovinu i iseljeništvo. Neki su se vraćali i bili izravno na bojištima.
Zato kada Mida kaže: „Da, bili smo bojne“, to je slikovit prikaz jedne generacije ljudi iz Frankfurta, Münchena i drugih europskih gradova koji nisu zaboravili svoj narod.
Mi koji smo tada živjeli u Njemačkoj nismo svi bili vojnici, ali mnogi smo na različite načine bili uključeni u pomaganje Hrvatskoj i Hercegovini. Neki su cijeli rat proveli na različitim bojištima, a drugi su služili svome narodu izvan njih.
Mida je upravo jedan od ljudi koji je taj most između iseljeništva i domovine živio osobno.
Nakon svega toga dogodila se i teška prometna nesreća, hospitalizacija i dug oporavak.
Za svoj angažman i doprinos dobio je Red hrvatskih vitezova dr. Franjo Tuđman.
Još prije svih kasnijih životnih i političkih događaja, nakon što je izašao iz vojske, Mida je želio nastaviti školovanje i studirati povijest. Zanimala ga je povijest hrvatskog naroda, ljudi i događaja koji su oblikovali prostor iz kojega je potekao.
Život ga je, međutim, odveo drugim putem. Umjesto fakultetskih klupa, otišao je u Njemačku, gdje je počeo graditi poslovni i obiteljski život. Ipak, zanimanje za povijest, politiku i hrvatsko pitanje nikada nije izgubio.
Nakon rata razmišljao je o povratku i ponovnom uključivanju u društveni život. Postaje predsjednik Hrvatskog kluba Zrinjski i, prema vlastitom svjedočenju, sudjeluje u nastojanjima da klub opstane.
Bio je i član Predsjedništva Hrvatskog svjetskog kongresa, a uključio se i u rad Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, na čijem je čelu bio prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović.
Šeparović za Mida nije bio samo prijatelj. Bio mu je, kako sam kaže, politički mentor i čovjek od kojega je mnogo učio.
Mida za svoje političke uzore posebno ističe Brunu i Zvonka Bušića te Miro Barišića. Govori i o ljudima koji su na njegov život ostavili poslovni i ljudski trag, među kojima ističe dr. Ćirila Zovku i pokojnog Jozu Bogdana.
Tu su i ljudi koje je kroz godine upoznao i s kojima je dijelio različite životne i političke trenutke – od Doris Pak i Mire Kovača do brojnih hrvatskih ljudi iz domovine i iseljeništva.
Mida za sebe ne govori da je visokoobrazovan čovjek. Ali smatra da je politički učio od ljudi koji su obilježili hrvatsku povijest. Upravo zato vjeruje da politika nije samo diploma, funkcija ili stranačka iskaznica, nego prije svega razumijevanje ljudi, vremena i okolnosti.
Posebno naglašava da čovjek koji drugačije misli ne mora biti neprijatelj.
„Hrvat koji drugačije misli za mene nije neprijatelj, nego brat.“
To je jedna od njegovih temeljnih političkih poruka.
Prema njegovu mišljenju, hrvatskoj politici potrebne su ozbiljne promjene, više pluralizma i organiziranija politička konkurencija. Smatra da stranke trebaju biti mjesto služenja narodu, a ne osobni interes pojedinaca.
Jedna od njegovih ideja jest i ograničavanje mandata političara, odnosno najviše dva četverogodišnja mandata za iste funkcije.
O Domovinskom ratu govori s posebnim pijetetom. Za njega je to svetinja i smatra da se žrtva ljudi koji su branili domovinu ne smije omalovažavati.
Posebno mjesto u njegovu razmišljanju ima i 19. rujna 1991., datum koji smatra važnim za hrvatsku političku povijest.
Danas, nakon četiri desetljeća života u iseljeništvu, Mida se ponovno vraća u Hercegovinu. Vratio se, kako kaže, jer Široki Brijeg i Hercegovinu nikada nije prestao doživljavati kao svoj prvi dom.
Ne želi, međutim, da ga se promatra samo kroz jednu stranku ili jednog političkog kandidata. Politiku, kako je objašnjava, vidi kao služenje ljudima.
Kada govori o aktualnim političkim odnosima i izboru kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, naglašava da njegovi stavovi nisu osobni obračun ni s jednom osobom. O Darijani Filipović govori da protiv nje nema ništa osobno, ali iznosi svoje mišljenje o njezinu političkom iskustvu i referencama. Istodobno spominje Borjanu Krišto i njezino dosadašnje političko iskustvo.
To su njegovi politički stavovi i njegova procjena aktualnih odnosa.
A upravo je to možda i najvažnije u ovoj priči: čovjek može imati svoj stav, a da zbog toga drugoga ne mora smatrati neprijateljem.
Mida je kroz četiri desetljeća dijaspore upoznao mnogo ljudi, od običnih radnika i iseljenika do političara, poduzetnika i javnih osoba. Od mnogih je nešto naučio, s nekima se slagao, s nekima nije.
Ali jedno mu je ostalo isto – uvjerenje da čovjek ne smije zaboraviti odakle je krenuo.
Zato se danas ponovno vraća u Široki Brijeg.
Ne kao čovjek koji traži funkciju, nego kao čovjek koji želi govoriti, sudjelovati i biti dio vremena u kojem ponovno živi.
A ja i dalje ostajem pri onome s početka.
Nisam novinar. Samo sam svjedok vremena.
Svako vrijeme ima svoje ljude, svoje priče i svoje svjedoke. Miljenko Mida Prskalo očito je jedan od njih.
Ovo je tek jedan dio priče. Mnogo toga tek će se ispričati. Ovo je samo početak.
Autor objave Mladen Ljubić-Vajta
