Ponosna san Širokobriježanka. Živim i djelujem u iseljeništvu gdje sam i rođena, ali moji korijeni vuku iz tog posebnog mjesta, koje možda na svjetskoj karti nije ispisano upečatljivo i vidno naspram onoga koliko je u svima nama ili bolje rečeno u našim srcima otisnuto i ta poveznica je neizbrisiva. Ne kaže se uzalud u narodu da smo posebna vrsta ljudi koja se “rađa s fakultetom”, sposobni, vrijedni i ne damo na svoje. A to je ono što nam i dragi Bog zapovijeda. Kada nas se dira ljući smo od poskoka, a to znaju dobro oni koji su nas gasili desetljećima, ali ne damo se ugasiti jer nismo predodređeni za mrak i sjenu već da sijamo i donosimo svjetlo. Za mene znači, ako diraš u moj narod, moje Hrvate ma gdje god da bili je isto kao da diraš u moje srce, a kad diraš one kojima su korijeni na bilo koji način s našeg slavnog Širokog je isto kao da mi udaraš ne samo u srce već u srce i dušu.
Svugdje na svijetu ima izroda i onih koji su sramota svog naroda. U tu skupinu spada i neki izrod koji je svojim postupkom neljudskim, nečovječnim i nadasve bahatim “zabranio” velikanu hrvatske nogometne scene koji nas je proslavljao u cijelom svijetu, velikom domoljubu i Čovjeku koji nosi ogroman teret nepravde na svojim leđima, našem po djedu Širokobriježaninu, Igoru Štimcu, zabranio ulazak u svečanu ložu u koju je pozvan, al’ neko političko trčkaralo se našlo da to zabrani.
Ali ovaj gorostas od čovjeka se nije dao smesti, dostojanstveno kako i priliči gospodinu njegovih osobnosti i uspjeha, lagano je odšetao do blagajne, kupio kartu i sjeo među svoj narod. Prikazavši još jednom kako ljudske veličine ne možete “sklanjati” kad umislite da vam smetaju.
U jednu ruku i smetaju svima onima koji se u njegovoj blizini osjećaju mali i nevažni, koji ništa u životu nisu stekli mukom, trudom, odricanjem i znojem već su “uhvaćeni za ručice i dovedeni na pozicije” i umislili da su i od Boga veći.
Znač, ii nevjernici.
Mrze Štimca, jer ne mrze se bolji toliko snažno već najbolji, oni za koje znaš da ni u snovima ne možeš biti kao oni, i ostaje ti jedino da svoju nemoć dokažeš i prikažeš na tako mizeran način.
Moj djed i djed Igora Štimca u nebeskim visinama u krilu Gospodina uživaju, ali im želim poručiti da mole za nas, za sav hrvatski puk u ovim vremenima koja su teška i prijelomna.
Djede, učio si me da nikad ne želim ništa tuđe, ali da čuvam, njegujem svoje i ne dam da nitko naš ponos gazi. Učio si me djede da je Široki oduvijek bio kolijevka Hrvata i trn u oku svih. Učio si me djede o mučeništvu naših nevino pobijenih franjevaca. Učio si me djede da nikad ne smijem izdati svoj narod, svoju vjeru, učio si me djede da nikad ne smijem izdati svoj Široki.
Učio si me djede da pomažem svakom našem čoviku di god bijo. Učio si me djede da je onaj ko misli loše o nama da branim, branim kao svetinju.
Zato djede dok gledaš s nebeskih visina, želim da vidiš da govorim o nepravdi koja je Štimcu nanesena jer naš je. Jer djede to je naša krv.
I znam da mi ne bi oprostio da ovo nisam napisala. Djede, nisam te iznevjerila!
Autor : Andijana S. G
