( Neka te mjesta zagrle taman tada kada ti treba, taman koliko koliko treba, i vrate ti mir…)
Neka mjesta nas čekaju
baš poput majke što čeka sina iz rata da dođe.
Poput krošnje staroga hrasta što vjekovima nesebično nudi svoj hlad.
U njima je sve nježnije…
Ona su mir.
Stijeg su na vrhu planine.
Ona su tople ruke što ugriju ozeble dlanove nakon promrzle noći bez sna.
Bdiju nad nama i kad zaboravimo puteljke koji vode njima nazad.
I kad sjećanja na vrndžanje
po pendžerima
našeg djetinjstva izblijede u traženju vlastitog postojanja sumornih gradova, lažnoga sjaja.
I još sumornijih ljudi.
Grozdi zadivljale loze ispleteni s dračom još čekaju da ih ubereš, iscjeđeni iz škrte, sušne zemlje, kao onda kad si ih u djetinjstvu krišom ubrao.
Neka lica isplivaju kao sjenke dalekih vremena i nađu put ka tebi.
Guvna, jasna vizija konja u kasu koji prave krug u žitu, za svagdašnji kruh naših djedova.
Izborano čelo najdraže bake što žuljavim rukama prepreda po vretenu izvlačeći prelo iz vune meke poput njezine duše.
I tada suza krene, neumoljiva, besramna. Pada na raspucalo tlo kojem si nekada bosonog koračao.
A one prizide, što svjedoče vremenima, miluju te pogledom i govore ti kako si dobrodošao, dobrodošao kući.
I dušom se razliju sve milosti od Boga dane, zaplivaš njima kao mirnom rijekom.
I popune se sve praznine tvoje lutajuće duše.
A duhovi tvojih predaka lebde nad tobom, zasipaju te pepelom spokoja što ostaviše za sobom.
I tada znaš, nisi sam.
Mirjana B.
