Nakon što su cura i momak par godina u vezi, odnosno ako već duže vrijeme (h)odaju, ašikuju, zabavljaju su ili furaju,
konačno sritno muško skupi hrabrosti za pojaviti se pred curinom rodbinom. Prije susreta grozničavo vrti u glavi što bi mu moglo podići ugled u očima strina i tetaka kod kojih će doći na procjenu. Pa se misli: Te mlad sam i pametan, zgodan i visok, te fakultet završio, te firmu imam i radnike svoje, te skućio se, te u ratu nisam terena falio, te auto novo nabavio… Istina, auto je na kredit i kuća je pod hipotekom, ali one to ne mogu znati. Osim ako se nije Ana izletila, hmmm…
Zaludu je sve. Tetke ga samo sumnjičavo pogledaju i jedna drugoj kažu: Došla naša Ana i onaj njezin. Cjelokupna taktika samoprezentiranja našeg junaka u tom se trenutku raspadne, a on se osjeća neugodno kao Borčanac u Kongori ili kao dezerter na obilježavanju Bitke na Kupresu. Nije prispio ni tamo ni amo.
U tom je stanju sve dok svoju odabranicu ne izvede iz župne crkve nakon vjenčanja. Od tog trenutka skeptična kategorija onaj njezin prelazi u ponosnu odrednicu naš zet, titulu kojoj u duvanjskim selima nije ravna ni ona predsjednika mjesne zajednice. Tetke, zadovoljne i sretne što je onaj njezin izdržao sve predbračne ispite, procjene i kritike ponosno komentiraju.
–A je nam kršan zet!
–Naki momak i iz nake kuće!
–Ne bi je mi svakom ni dali!
–Ne zna se koje je lipše! (iako će u njihovim očima Ana uvijek biti najljepša na svijetu).
