Home Vijesti Hrvati i Srbi, jučer, danas, sutra!

Hrvati i Srbi, jučer, danas, sutra!

677
0
SHARE

Božja providnost odredila je da duboko u 19. stoljeću, na onom komadićku male zemlje, riječ je o Lici u Hrvatskoj, na svijet prispiju vjerojatno najpametniji i najjači čovjek toga vremena. Moguće je, doduše, da su izrečeni superlativi ponešto pretjerani, ali sigurno nisu daleko od istine.

Fascinantan dojam velikana iz male sredine samo još pojačava što je najpametniji rođen kao Srbin, pravoslavac, u kraju zapadno do Gospića, dominantno napučenom Hrvatima, katolicima, dočim se onaj najjači rodio kao Hrvat, katolik, u hrvatskoj etničkoj enklavi istočno od Gračaca, okruženoj sve samim Srbima.

Junak iz Like

I dok se o genijalnom izumitelju čudesa od eletrike, koji je, kažu, izmislio 21. vijek, Nikoli Tesli, podosta znade, najjači čovjek onoga vremena, Marijan Matijević, nije našao mjesto u općem sjećanju čak ni svojih zemljaka, a kamoli šire. A svojom je snagom doista plijenio veliku pozornost nastupajući pod nadimcima Lički Samson, Junak iz Like (upravo tako je na plakatima, najavama njegovih nastupa, stajalo na hrvatskom jeziku), Herkul zlatna srca…

Nažalost, u ono doba znanost još nije bila toliko uznapredovala da bi Matijevićevi podvizi ostali trajno pohranjeni i u pokretnoj slici pa nema druge nego, kao i kad je o najvećem dijelu povijesti riječ, vjerovati onome što je ostalo zapisano, koliko god se doimalo pretjeranim, čak i kad bi u glavnoj ulozi bio medvjed, a ne čovjek.

Tako Matijević nije dao dvopregu konja da se pomakne s mjesta, a bome niti zrakoplovu da poleti, rukama je vukao konopima povezana dva trgovačka broda, podeblju željeznu šipku bi savijao oko vrata kao da je od gume, zubima savijao željezne kovanice, a fosne od 8 centimetara bi kao od šale lomio rukama na glavi. Uz to bi i glasovite hrvačke kolose svoga vremena, impozantnih proporcija od dva metra i 120 kila, podizao i bacao iz ringa.

Kad bi se tkogod poželio s njim rukovati, pružao bi mu podlakticu strepeći da mu u izljevu srdačnosti ne polomi prste, šaku, tetive i, kako bi neki rekli, sve ostalo. Osim toga, bio ga je i glas dobrotvora plemenita duha. Zaradu od nastupa darivao bi za opće dobro, a velikim dijelom i ostavljao potrebitima, ne vodeći se onom kako što više sačuvati za crne dane. Kao da je vjerovao da mu je snaga dana kao Božji dar, vječna.

Kao da je računao, neka i s godinama oslabi, još uvijek će biti dovoljno jak da se može prehraniti. I, doista, snaga ga nije napuštala ni u sedamdesetima, kad se u kraju u kojem je tada prebivao nije moglo naći mladića koji bi prihvatio izazov odmjeriti se s njim.

A i da ništa od toga nije učinio, epizoda, u kojoj je na nekoj priredbi u Americi ispravio najavljivača koji ga je predstavio kao “najjačeg Austrijanca”, zaslužuje biti trajno njegovana u sjećanju, što zbog iskazanog domoljublja, što zbog stila, što zbog estetike: “Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci,… di namjernik dobri nikada zanoćiti ne će pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao…”

Snaga ipak ne valja samo klade, katkad i umu pritekne u pomoć

Zanimljivo je da će se dvojica izgledom, a i zanimacijama, posve oprečna zemljaka, hrvač Matijević, jedar i čio, i znanstvenik Tesla ispijene, asketske fizionomije, svak’ na krovu svijeta u svom poslu, sresti u dalekome bijelom svijetu, a gdje drugdje nego u već tada svjetskoj prijestolnici šoua i biznisa – u New Yorku.

Tesla je, istina, bio genij, ali nije baš imao poduzetničkog dara (za to, čini se, treba ipak nešto više i od najizvrsnijeg uma), pa je vječno kuburio s novcem nužnim za ostvarenje svojih vizija. To je ujedno i razlog zašto danas ne uživa širu popularnost i što nije našao zasluženo mjesto na istaknutim stranicama enciklopedija za mladež, unatoč tome što je osmišljavao i principe djelovanja, i nalazio optimalnu primjenu.

Međutim, logikom tržišnog kapitalizma i tada vođena Amerika bila je ponajviše usredotočena na što širu uporabu i prodaju. A u tom je poslu Edison (s kojim je Tesla odbio podijeliti Nobelovu nagradu) bio bolji i tako ostao široj javnosti poznatiji.

Konačno, običnom svijetu je lakše pokazati žarulju nego izmjeničnu struju, u koju je onima koji se oslanjaju isključivo na vidljivo i opipljivo gotovo jednako teško povjerovati kao i u Boga,… sve dok ju ne “pipnu”, a tad im je susret s Bogom gotovo zajamčen… Upravo zbog očitog nedostatka poduzetničkoga dara u Tesle, ali i zato što je u mladosti propao kao kockar, možda nije bilo najmudrije nazvati tvrtku proizvođača električnih automobila njegovim imenom.

Odatle, moguće, i sve te silne oscilacije vrijednosti dionica dotične tvrtke na svjetskim tržištima kapitala.
Glas o Teslinim teškoćama sa zatvaranjem financijske konstrukcije dopro je, dakle, i do zemljaka mu Matijevića, koji se, zatekavši se u New Yorku, spremno odazvao potpomognuvši njegove pothvate zaradom od priredbi u kojima je tamo nastupio.

Ironično, kako svaka pamet već po naravi teži redukciji potrebe za snagom, Matijević je, potpomažući Teslu, u neku ruku radio protiv svoje izrazite vrline, komparativne prednosti, reklo bi se. No, mada se već tada dalo naslutiti kako plodovi pameti teže širenju opće lijenosti i dokolice, u ono je doba iznimna snaga ipak još služila kako bi se pokazalo što se sve njome može učiniti, a ne samo poradi atraktivnog tjelesnog izgleda kao u vremenima koja će tek nastupiti, u vremenima u kojima će plodovi pameti stremiti i ka redukciji pameti sâme – i prema lijenosti uma, a ne samo tijela.

Treća generacija preko velike bare

Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, opet tamo preko velike bare, košarkaškom su NBA ligom harala dva momka porijeklom nedaleko Matijevićevog i Teslinog zavičaja. Nije baš da su bili najbolji u svome poslu, ali da su bili pri samome vrhu, to nitko ne može poreći. Obojica, “Pistol” Pete Maravich i Rudy Tomjanovich, su zabilježili po 5 All Star nastupa, s time da je Pete Maravich bio nešto uspješniji kao igrač pa je dvaput biran i u prvu petorku lige.

Tomjanovich je, s druge strane, ostavio trag i kao vrhunski trener (dvostruki prvak NBA). Zanimljivo, po dolasku u NBA ligu, Dražena Petrovića su tamošnji novinari uspoređivali upravo s Peteom Maravichom, i to zbog najmanje tri razloga – obojica su dolazili iz tadašnje Jugoslavije, bili su slične fizionomije i stila igre, i, konačno, probudio se nostalgični osjećaj jer je koju godinu prije Draženova dolaska u Ameriku Pete Maravich iznenada preminuo. Otišao je tek prevalivši četrdesetu, a tko bi tada rekao da će Dražen otići još puno ranije?

Priča o Peteu i Rudyju krije jednu zanimljivu anegdotu koju je s javnosti podijelio Tomjanovich. Iako obojica, kao već treća generacija iseljenika iz Hrvatske, više nisu znali jezik predaka, nego u najboljem slučaju tek poneku riječ, Maravich je jednom zgodom pristupio Tomjanovichu ne kako bi ga upitao može li mu kako pomoći ili štogod slično. Postavio mu je ono pitanje zbog kojeg se u nekim vremenima i okolnostima u domaji njihovih predaka u slučaju pogrešnog odgovora gubio posao, stan, posjed, a katkad i glava – “jesi li ti Srbin ili Hrvat?”

Tomjanovich je, poprilično hrvatski, oprezno odgovorio kako nije siguran, ali da misli da je Hrvat. Hm… to znači da mi ne smijemo biti prijatelji, ništa manje srpski odvratio je Maravich. A vjerojatno niti jedan nije znao kako su im rodni krajevi predaka zračnom crtom udaljeni, izraženo metrikom koju bi oni razumjeli, manje od 10 milja, ili europski rečeno, ne više od 15 kilometara.

Naime, Tomjanovich vuče korijene iz sela Krivi Put ponad Senja, a Maravich iz Drežnice u ogulinskom kraju, odmah s druge strane planine. Krivi Put je znan i kao rodno selo junaka Domovinskog rata, možda i Tomjanovichevog rođaka, Damira Tomljanovića Gavrana, ali i kao postojbina poznatog hrvatskog političara iz sredine dvadesetog stoljeća, koji, doduše, nije rođen tamo, nego na spoju Bosne i Hercegovine s hercegovačke strane.

Riječ je, naravno, o poglavniku NDH, Anti Paveliću. S druge strane, Drežnica, iz koje je Maravichev djed doselio u Ameriku, je odigrala toliko istaknutu ulogu u tzv. NOB-u da se za bivše države jedina mogla pohvaliti atributom “Partizanska”, čak i u službenom nazivu.

Od borbe rame uz rame do istrage vaše ili naše

Nije to bio jedini povijesni sraz u kojem će susjedi s druge strane brda, planine ili rijeke biti na suprotstavljenim stranama, ali će biti prvi poslije kojeg više ne će ostati Srba ni za lijeka u Teslinu rodnom kraju, ali ni Hrvata u Matijevićevom. Ipak, zadnjih nekoliko stotina godina od masovnog dolaska pravoslavaca u hrvatsku zemlju, koju su u dobroj mjeri napučili, oni su uglavnom vojevali rame uz rame s domicilnim Hrvatima.

Umijeće ratovanja hrvatskih postrojbi, sastavljenih od vojnika obje vjere, hvalio je još slavni vojskovođa Napoleon, odajući im priznanje kao suparnicima. Još za Prvoga svjetskog rata, primjerice u austro-ugarskom pohodu na Srbiju, Hrvati i Srbi iz hrvatskih zemalja dijelili su iste borbene redove. A posebno su se iskazali u borbama protiv Talijana na rijeci Soči pod zapovjedništvom rođenog hrvatskog pravoslavca, feldmaršala Svetozara Borojevića.

Unatoč bratstvu po oružju s Hrvatima, katolicima, hrvatskim bi se pravoslavcima uvijek nešto ispriječilo na putu da srastu s domovinom Hrvatskom i matičnim narodom u jedno biće. Štoviše, ljudi s drugu stranu brda Hrvatima bi nerijetko radili i o glavi, lakomo se odazivajući na sirenski zov nedobronamjernog tuđina, obično centra moći u širem državnom okviru u kojem bi se tijekom povijesti Hrvatska našla, a čije se vladanje rubovima, uslijed zauzetosti strateški važnijim poslovima, počesto svodilo na onu pragmatičnu – podijeli pa vladaj!

Neke obećavajuće ideje iz dalje prošlosti su ostale otpuhane na vjetrometini povijesti, poput, recimo, Unije (katolici istočnoga obreda, grko-katolici, izvorno iste etničke pripadnosti kao hrvatski pravoslavci su, ne od jučer, Hrvati), da bi se za konačno narodnosno opredjeljenje ljudi s onu stranu brda, a ipak na hrvatskoj zemlji, presudnim pokazalo austrijsko podilaženje Obrenovićevoj Srbiji zadnjih desetljeća 19. stoljeća.

Otad napetosti eskaliraju. Tako s početka 20. stoljeća potječe i ona zloslutna neformalna objava rata usred Zagreba u listu Srbobran – do istrage vaše ili naše! Pri čemu istraga ne označava pravosudno-represivni termin, nego prijetnju nestankom s lica zemlje.

Nikola Stojanović, autor pamfleta, inače rođeni Mostarac, vodio se u raščlambi prilično zdravorazumskim argumentima – da će Hrvati prvi podleći, ukazuje to što ih je manje nego Srba, što žive uglavnom pomiješani sa Srbima i što nisu jezično homogeni (aludira se na tri narječja). A zacijelo najjači adut Srba bila je nacionalna država, koju su u ono vrijeme već imali i kojom su se znali koristiti kako bi proširili utjecaj i nametnuli svoj interes.

Fer “osveta”

Znakovito je kako do otvorenih ratnih sukoba između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, ljudi s druge strane istog brda, dolazi tek nakon ostvarenog života u zajedničkoj državi sa središtem u Beogradu, i to kad bi Hrvati, ogorčeni statusom u zajedničkoj državi, došli u prigodu proglasiti vlastitu državu, a Srbi izgubili oslonac u Hrvatima stranom Beogradu. U prijevodu, sve muke iz bliže i dalje prošlosti sa Srbima u Hrvatskoj i izvan nje su posljedica nepostojanja stabilne, neovisne hrvatske države.

Danas kad su Hrvati u krvi izborili svoju državu i, ne manje važno, čvrsto ju usidrili u kući europskih naroda, uzrok tih muka je konačno otklonjen. Stoga sada, kad je razlika između Hrvatske u europskom okviru i Srbije izvan njega u svakom pogledu sve veća u hrvatsku korist, i tom trendu se ne nazire kraj, doista nema više razloga da Tesle i Maravići danas budu bilo što drugo osim Hrvati. I to ne samo nositelji tih prezimena koji su ostali živjeti u Hrvatskoj, to je već manje-više gotova stvar, nego i oni koji će tek doći, bilo da su im se predci u nekoliko kolonizacijskih valova zaputili iz Hrvatske tamo daleko, daleko od mora, bilo da nikad u nju nisu ni kročili.

Ovaj put ne kako bi držali Hrvatima glavu pod vodom služeći tuđinu kao žandari, milicajci, zatvorski čuvari, vojnici, sudci, učitelji,… nego kako bi na korist Hrvatske obavljali nužne poslove koje Hrvati u dostatnoj mjeri ne žele ili ne znaju raditi. Ne dolaze kako bi parazitirali na hrvatskoj muci, nego kako bi živjeli od časnoga rada.

Vabljeni poslom a ne ćirilicom, sada ne će naseliti kompaktan teritorij kao njihovi predci, nego će se raspršiti diljem Hrvatske, ponajviše na rubovima gradova. A kako je tamo asimilacijski pritisak najizraženiji, u kratkom će vremenu poprimiti značajke hrvatskog identiteta i taliti se u hrvatsko nacionalno biće kao svojedobno novčići pod zubima Marijana Matijevića.

Znaju to i Vučić i Pupovac, baš kao što znaju da ovaj scenarij ne mogu zaustaviti, taman svisnuli od boli. I zato su s pravom jako nervozni. Sve što im preostaje je tek poricanje stvarnosti uz verbalne prepirke i provokacije u vidu Vučićevih teatralnih žalopojki ili poneke bodlje objavljene u danas posve grotesknom i anakronom Pupovčevom neo-Srbobranu. Na to sablažnjavanje malenih, u maniri uvrijeđene dječurlije osvrću se tek oni koji ne umiju razlučiti bitno od nebitnog.

Loši gubitnici s ovu i onu stranu Drine, neumitno gaženi kotačem vremena, kao začarani, da ne kažemo omađijani, ostaju živjeti u onim starim, srpskim imperatorskim vremenima, umjesto da kao pravi domaćini utapaju nostalgiju za njima uz kazanče rakije. Buncajući budni u tim sanjama, grčevito se trse pokazati čiji je bio Tesla, dok znakovi vremena sve jasnije pokazuju čiji će biti živući Tesle i njihovi potomci. I dok se brinu koliko u Hrvatskoj fali Srba, previđaju kako bi ih im i u Srbiji uskoro moglo uzmanjkati. Neki od njih – ako ne baš oni, onda njihova djeca, u krajnjem slučaju unuci – izrast će, posve sigurno, u uzorne Hrvate.

Baš kako se svojedobno Jolin sin prometnuo u neprežaljenu legendu hrvatske košarke, a Jovin sin u pouzdanog čuvara mreže srebrnih vatrenih, i to u daleko nepovoljnijim okolnostima za Hrvatsku nego danas. I tko sad može reći da bi Hrvatska bez njih bila jača?… Ili sretnija?… Ili pametnija? Konačno, ima li boljeg i pravednijeg načina da se barem dijelom nadoknade strašni biološki i drugi gubitci hrvatskog naroda uzrokovani stoljećem provedenim u zagrljaju Srbije?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

VIŠE S WEBA
  • Proizvod koji je proglašen čudom – potpuno regeneriše zglobove
  • POLICIJA ZAUSTAVILA MAJU ŠUPUT Evo kako je prošao neobičan susret policajca i slavne pjevačice
  • Česta upala grla? Razlog je nešto o čemu niste mislili!
  • SVETI PETAR U ŠUMI Općina uredila dva parka s igralima
  • Spašavanje za kosu: u 87% vraća gustoću kose! Učinci nakon samo 5 dana..
  • Kako sam smanjio svoju težinu za 40%
  • Problemi s sluhom? Ovaj sastojak će Vam pomoći>>>
  • Izgledajte 15 godina mladje bez botoksa i hirurgije
  • Munjevito mršavljenja bez dijete! Sagorijevajte kalorije 3x brže. Provjerite>>
SPONZORI
KOMENTIRAJ

KOLUMNE

Da nije bilo Tuđmana i Hrvata u BiH, Bosne i Hercegovine danas ne bi bilo, a Bošnjaci bi nestali

Objavljeno

na

Objavio

 

Bio je i prošao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, dan hrvatskih branitelja. Ove godine obilježen je 24. put za redom i premda je prošlih godina bilo podosta nevoljkosti, nebrige, indolencije i otvorene opstrukcije, i premda još uvijek taj dan u manifestacijskome smislu nije možda zaživio kako zaslužuje, može se ipak reći da ga ne će nitko istisnuti iz kolektivne svijesti hrvatske nacije. Dan pobjede 5. kolovoza vječno je uklesan u neuništivi kamen kao jedan od najsvetijih datuma hrvatske povijesti. Oluja je bila veličanstvena pobjede Hrvatske vojske nad okupacijskom jugoslavenskom, najčišća u povijesti ratovanja pa je kao takva ušla u vojne udžbenike stranih država.

Nama Hrvatima donijela je slobodu i samostalnost i zato, ako smo moralni, svake godine trebamo se klanjati svima koji su nam to omogućili. Uopće nije pretjerivanje kada čujemo da bi mnogi drugi narodi bili sretni kada bi imali takve slavne pobjede. Da je Dan pobjede uistinu već sada poseban datum, vidjelo se po rijekama ljudi svih naraštaja, najviše mladih, koji su hrlili na koncerte. Gotovo sto tisuća bilo ih je na koncertu Marka Perkovića Thompsona u Splitu, više tisuća na koncertu Miroslava Škore u malenome Trilju. U Zadru je u čast Oluje nastupio Jura Stublić sa svojom skupinom Film, na Forumu pred više tisuća gledatelja. Sve njegove hitove pjevali su ne samo ljudi njegova naraštaja, nego i mladići i djevojke koji o Domovinskome ratu znaju samo iz priča svojih roditelja. I kada je Jura Stublić počeo s pjesmom Bili cvitak, masa se ekstatično identificirala s melodijom i simbolikom koja se vezuje uz nju još od 90-ih. I kod mladih koji će biti rođeni desetak godina kasnije, ta je budnica svojom simbolikom postala pohranjena vrijednost, piše Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik.

Hrvatska mladost masovno pjeva domoljubne pjesme i veliča vrijednosti Domovinskoga rata. I koliko god smo prečesto frustrirani političko-ekonomskom situacijom u državi, optimizam se vraća kada ugledamo te slike. Uzalud su svi promidžbeni, javni i zakulisni napori anacionalnih i neprijateljskih snaga da ubiju taj zanos i povijesni duh nacije koji se prenosi s naraštaj na naraštaj. Nikada takvi ne će uvjeriti hrvatski narod u svoje bolesne teze. Ova je godina pokazala da je uzalud Plenkoviću Vijeće za prošlost, uzalud mu bijedni poltroni poput Zvonka Kusića u HAZU i u Ustavnomu sudu, uzalud mu sve, najveličanstveniji i najdivniji pozdrav Za dom spremni nitko ne može istisnuti iz hrvatskoga naroda. Hrvati znaju da se pod njime branila Domovina i da se pod tim pokličem nikada nije činila agresija ni prema komu u susjedstvu. Sada već toga postaje svjesna i najviša vlast. I aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kaže da je svaki pozdrav pod kojim je branjen Vukovar, uključujući, dakle, i pozdrav Za dom spremni prihvatljiv. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović sam se prošle godine obratio, u prigodi slučajnoga susreta, glazbeniku Marku Perkoviću Thompsonu rekavši mu da policije više ne će pisati prijave zbog pozdrava ZDS u pjesmi Bojna Čavoglave, a one što ih je do sada pisala, njegova je pogreška, priznao je Thompsonu ministar Božinović.

Hrvati čuvaju sjećanje na svoje pobjede i slave svoje junake i pozdrave. Premda to nikomu ne bi smjelo smetati, svake godine u doba obljetnice Oluje jave se ogorčeni izljevi mržnje uglavnom s istih adresa. Srbija se ne može pomiriti s porazom u Oluji kada su joj srušeni snovi o Velikoj Srbiji. Izvrćući naglavačke povijest s kraja 20. stoljeća, ona Hrvatsku i danas optužuje za fašizam, po čemu ispada da Hrvatska nije smjela oslobađati svoje teritorij i nije se smjela suprotstaviti srbijanskoj agresiji, zločinima i okupaciji. Takve su reakcije znak da akutne političke patologije u Srbiji u kojoj podjednako participiraju politička vrhuška i Srpska pravoslavna crkva. Takvoj luđačkoj Srbiji vjetar u leđa daju petokolonaški mediji i krugovi u Hrvatskoj svojim pokušajima da podjele odgovornost za rat 90-ih između Hrvatske i Srbije i tako oslobode Srbiju hipoteke jedinoga krivca. Patrijarh Irinej i ove je godine u maniri najgorega ratnog huškača, optužio da je Oluja bila zločin u režiji hrvatske države. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je poručio da su Srbi otjerani, ali da nisu nestali, njih, kako je rekao, 400 tisuća, njihov militantni ministar Vulić dodao Srbija nikad više ne će dopustiti Oluju. Sve te uvrede i laži mirno su slušali predstavnici Srba Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović. Nisu ni na koji način reagirali, relativizirali laži koje su se čule, ili se ogradili od njih, što znači zapravo da se slažu sa svime. Premda hrvatski dužnosnici, unosno plaćeni proračunskim sredstvima, njih su dvojica i ove godine participirali u manifestaciji koja je veličala zločinačku politiku koja je provodila agresiju na Hrvatsku 90-ih godina i činila najokrutnije zločine. Oni koji su se okupili u Krušedolu, bez iznimke, to su oni koji odobravaju Miloševićevu politiku iz 90-ih, samo zapravo žaluju što ta politike nije uspjela.

U Kninu, pak, na obilježavanju 24. obljetnice te slavne pobjede okupio se državni vrh Republike Hrvatske. Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković ustvrdio je da je Olujabila presudan pothvat kojim je osigurana opstojnost hrvatske države i njezina teritorijalna cjelovitost, legitiman odgovor okupatoru te ključna bitka kojom je zadan koban udarac velikosrpskom posezanju za hrvatskom zemljom.

To što je rekao Plenković Oluji, točno je, ali točka na kojoj se demonstrira vjerodostojnost tek slijedi. Naime, Dan pobjede je prošao, iz Knina se Plenković vratio u Zagreb, a iz Krušedola u Srbiji se vratio i njegov najbliskiji koalicijski partner Milorad Pupovac. Njih dvojica personificiraju dvije različite, suprotstavljene i međusobno neprijateljske politike iz 90-ih, Plenković Tuđmanovu, Pupovac Miloševićevu, barem na retoričkoj razini, a sutra će se rukovati srdačno u Banskim dvorima. Onaj tko iskreno poštuje Oluju, njezine rezultate i pale žrtve za hrvatsku slobodu ni u jednome normalnom poretku stvari nema što raditi u zajedništvu s onim tko i danas obilježava Miloševićevu politiku i veliča najokrutnije zločine nad Hrvatima. Zakonski i moralno je neodrživa ta simbioza. Prema tome, sasvim je logično priupitati, Plenkoviću nije li te stid koalicije s Pupovcem, čovjekom koji i ove godine o hrvatskome trošku bio uz zločinačku politiku koja je izvršila agresiju i najstrašnije zločine nad Hrvatima. Protiv toga paradoksa morali bi ustati svi čimbenici u Hrvatskoj kojima je stalo do pravde, povijesne istine i očuvanja zakonskoga i moralnoga poretka stvari, a prije svih predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović bi trebala ukazati na tu sramotu neovisno o mogućim posljedicama u predsjedničkoj kampanji. Postoje, naime, situacije kada više nisu važna naša ni imena, ni stvari, ni godine, ni ambicije ni karijere i kada, da ne bismo pali na dno dna, moramo spašavati hrvatsku i kozmičku istinu.

I dok se srbijanska histerija može objasniti psihologijom raspamećenoga gubitnika, kako objasniti poruke prepune mržnje koje su prošloga tjedna stigle iz Bosne i Hercegovine na račun Hrvatske. Povod su bile nepostojeće izjave predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Izraelu. Premda je Jeruzalem Post priznao pogrešku, takav val primitivizma i mržnje rijetko se događa. Etnički Hrvati poput Komšića, potpuno odnarođeni od Hrvata, prednjačili su u govoru mržnje, ali to se dade objasniti vječnom potrebom poturica da dokazuju lojalnost tuđincima plamtećom mržnjom i prema svojima od kojih su pobjegli. Nedvojbeno je sljedeće: da nije bilo hrvatske svakovrsne pomoći, da nije bilo Tuđmana i Hrvata u BiH, Bosne i Hercegovine danas ne bi bilo, a Bošnjaci bi nestali.

Pravo je pitanje zašto danas Bošnjaci često više mrze Hrvate koji su ih spašavali, liječili, obučavali, udomljavali, hranili, školovali i naoružavali, nego Srbe koji su ih tamanili. Nude se različiti odgovori. Po nekima, zato što se Srba i dalje boje, a mekanih Hrvata ne, zato što su im propali snovi da se na račun Hrvata namire za gubitke sa Srbima, ili psihosocijalna teza da su Hrvati spriječili Osmanlije u pohodu na Europu. Što god bilo, takva mržnja i nezahvalnost nije normalno, nego bolesno stanje te bošnjačke komponente u BiH. Pomozi sirotu na svoju sramotu!

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

NASTAVI ČITATI

KOLUMNE

Hitrec: Među protukandidatima ima onih koji od početka devedesetih vode specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

 

Hrvatski Tjednik

…dok ovo pišem ima već petnaest kandidata za mjesto predsjednika/ce države od kojih više od polovice tu državu ne mogu smisliti, pa je paradoksalno da žele postati njezini reprezenti…

Kako ono ide pjesma „Sve ptičice iz gore spustile se na more, samo jedna ostala…“, to jest Tomo Medved koji čuva Banske dvore, te su, znači, u dobrim rukama. Ostali su se razbježali kao srpske parapostrojbe u Oluji, čiju bežaniju svečano evociraju u Beogradu uz sudjelovanje nekih i iz Hrvatske, lažu i mažu pa su dotjerali do dvije tisuće ubijenih srpskih civila, što nije konačna brojka jer će joj idućih desetljeća biti dodavane ništice, uz pomoć raznih zuroffa, „Novoga lista“ i sličnih irineja iz Hrvatske. No, i sve njih polako obuzima punina ljeta, posustaju u vrućim danima, nemaju štofa pa se između Dana pobjede i Velike Gospe upuštaju u prežvakavanje minulih događaja od Sinja, Knina do Splita, iz dana kada je Dalmacija po svemu u prvom planu, politički a ne samo turistički. Iz Sinja je ostala uspomena na srdačan pljesak vukovarskom Penavi, iz Knina Kolindin govor i prva najava kandidature, iz Splita Thompsonov nastup na koji se obrušila oporba, lijevonasađeni mediji i pučka pravobraniteljica Lora. S potonjom u svezi ostaje pitanje: koji to puk brani pučka pravobraniteljica, to jest je li taj puk na splitskoj obali također onaj puk koji bi trebala braniti ili je braniteljica nekoga drugog puka iz pukovnije koja ne pripada hrvatskoj vojsci ali harači Hrvatskom jer je utkana u institucije i medije, održava „red i poredak“ iz jugoslavenskoga doba i (obnovljenog) verbalnog delikta, te jesu li se u Hrvatskoj ljudi razdvojili na pučane i elitni dio društva. Jesu. Sve što je hrvatsko i hrvatskom osjećaju imanentno, elita pokušava i ponekad uspijeva stišati, sve prirodno i izvorno hrvatsko u političkom (društvenom takoreći) je „ekstremističko“, pa i tjednici koji imaju hrvatski pridjev u naslovu, svi povjesnici koji s mukom i bez veće pomoći (ili nikakve) nastoje poništiti jugoslavenske krivotvorine proglašuju se nepoćudnima, a treba brzo raditi jer se pojavljuju nova tumačenja najnovije povijesti, i ta pisana u istim radionicama, ne samo srbijanskim i srpskim nego sada i muslimanskim.

Užasnu je buku podignuo predsjedničin intervju objavljen ne u „službenim glasilima“ današnje Hrvatske, nego tjedniku s hrvatskim pridjevom, što je valjda nedopustivo, a protumačeno kao podilaženje desnici. Kojoj to desnici? Onoj koja bi na pitanja iz intervjua odgovorila isto što i „ostali“ Hrvati u devedeset posto slučajeva: da su Jugoslavija i komunizam bili zločin nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, da je Tito bio zločinac, da u Srbu nije bio ustanak nego pokolj Hrvata, da nije normalno što Merčep čami u zatvoru a stanimirovići slobodno šeću Hrvatskom, i tako dalje. Koliko god u nekim odgovorima Kolinda ne ide do kraja, ipak je poprilično jasna i to joj se treba pisati u dobro. Nije joj lako, a bit će gore, sitne duše ne znaju od prepasti kako parirati pa joj pripisuju pijanstvo (i pijanisti), višak adrenalina i diletantsku izvedbu „U boj, u boj“, znači spuštaju se na razinu trećerazrednih tabloida, prikrivajući nezadovoljstvo njezinim odgovorima o bitnim pitanjima, u kojima imaju potpuno oprečno stajalište. Postoje i tu elementi (pred)izborne kampanje kojoj ni vrućine ne mogu nauditi, dok ovo pišem ima već petnaest kandidata za mjesto predsjednika/ce države od kojih više od polovice tu državu ne mogu smisliti, pa je paradoksalno da žele postati njezini reprezenti. Ima štoviše među njima i onih koji od početka devedesetih vode specijalni rat protiv Hrvatske.

Javna televizija prikazuje Manjkasovu seriju „Rat prije rata“. Bilo bi dobro, ali se ne događa, da započnemo sa snimanjem serije „Rat poslije rata“ u kojoj bi načini i osobe bili na zaslužen način opisani, sva moguća podmetanja hrvatskoj državi uključujući one s „područja kulture“ ( film, kazalište, ponešto i književnost), počam od „krivotvorenog referendum“ za hrvatsku nezavisnost (Dejan Jović, i on kandidat za predsjednika!) preko detuđmanizacije početkom stoljeća koju smo poslije slomili ali ne i uništili, preko obezglavljivanja hrvatske vojske i sječe generala, ali i novinara, ali i intelektualaca koji su sudjelovali u stvaranju hrvatske države, do učvršćenja protuhrvatske histerije u medijima ovih naših dana. Pa kad sam već spomenuo „Rat protiv rata“: situacija nakon sloma Hrvatskoga proljeća i stanje nakon što su račanovci preuzeli vlast 2000. godine posve je isto: „čistke“ hrvatskih kadrova iz institucija, iz vojske, iz „tajnih služba“, iz kulturnih institucija itd. I sve bi to bilo „normalno“ da je tzv. desni centar po ponovnom dolasku na vlast energično djelovao. On je – iz raznih razloga, pa i unutarnjih sukoba – ostavio mnogo toga što se ostaviti nije smjelo, i (kada se povijest ponovila, pa opet okrenula) stvorio takav gamilatijaš u državnim i javnim službama, u pravosuđu itd., koji je postao potpuno neprozirnim, naopakim i opasnim. Uz to, opisani ideološki i drugi cušpajz otvorio je bokove – bez straha a ponekad i bezočno otvoreno djelovali su i djeluju zaduženi za specijalni rat protiv Hrvatske čijem smo razbuktavanju danas svjedoci. Ilustracije vam ne trebam crtati, vidljive su kao slike ulične umjetnosti na pročeljima, od zadnjih ustavnih promjena koje su nastale ucjenom, do naslova tiskovina na kioscima, do portala pokrenutih ostatcima udbaškog ili stranog kapitala, plasiranja močvarnih informacija i klasičnih dezinformacija s krajnjim ciljem: Hrvatskoj ne treba dopustiti da se otrgne od Balkana, i to se plasira upravo balkanski nasilno, primitivno, rječnikom prostačkim, Hrvatsku treba stalno označavati kao neoustašku, neofašističku, kako bi ju se natjeralo da se brani od objeda i na to troši vrijeme, a kako se u vlasti, na vlasti i pri vlasti uvijek nađu strašljivci ili prikriveni partneri specijalnoratovskih snaga, ta formula pali – baš kao i osamdesetih kada se vlast (Partijo naša) tresla od straha da joj se ne prišije nacionalizam. Te se vlast i sada „ograđuje od pojava nacionalizma“, hrvatskog naravno, postavlja pučku pravobraniteljicu koja se ograđuje od puka, ulazi u ugovorne odnose sa SDSS-om čiji su korijeni četnički, licemjerno se odnosi prema iseljeništvu i ne otvara mu širom vrata jer su to „ustaše“, kako ih nazivaju „Novosti“ (i one „službene novine“), a otvara izlazna vrata mladim Hrvatima koji možda nisu posve povijesno-politički potkovani ali im zdrav razum govori da tu nešto gadno nije u redu. Jer, današnji mladi naraštaj ima puno više morala nego što se o tome govori i nije više samo korumpiranost ili veza po babi i stričevima razlog odlaska, pa ni (posve) niske plaće nego stanovit prijezir prema općem stanju, koje – možda i konformistički – ne nastoje mijenjati, nego se, jednostavno, ukloniti. S točnim zaključkom da postoji samo jedan jedini život, pa ga treba odživjeti sa što manje patnje.

A što „stari iseljenici“? Sastali su se, eto, ovaj put ne u Zagrebu nego u Mostaru svršetkom srpnja, kao što znate, sastali se da se potuže jedni drugima u okviru Hrvatskog svjetskog kongresa čiji je utjecaj ( u Hrvatskoj) upitan. Govorili o porezima, o neuređenosti, još neriješenim pitanjima dvostrukog oporezivanja (ne svugdje), ali i o onom što ih jako srdi i smeta, da u Hrvatskom saboru imaju malo i premalo mjesta. Pa su zaključili da Australija, Južna Amerika, SAD i Kanada trebaju imati po jednog predstavnika, Europa dva, ukupno, znači, šest iseljeničkih poslanika. U stvari, vrlo skromna zahtijevanja, brojka koja bi se tek htjela mjeriti s manjinama a one su u zaključcima i spomenute, Srbi posebno, ali u dalekim iseljeničkim „destinacijama“ nisu valjda čuli da vlast s Pupovcem u koaliciji može imati velikih problema popuštanjem „ustašama“, a SDSS-u će držati lojtre sadašnja oporba koja – ako još jednom dođe na vlast – za SDSS nije zainteresirana jer, kako su sami rekli u doba svoje euforije, „imaju dosta vlastitih Srba.“ I tako država koja je nastala u ratu sa srpskim pobunjenicima, jugoslavenskom srbiziranom armijom, uz otvorenu agresiju Srbije (i Crne Gore), koja je uspjela opstati junaštvom hrvatskoga vojnika i izdašnom pomoći hrvatskoga iseljeništva – podilazi manjini čiji predstavnici (ili se takvima prikazuju) iz dana pokazuju da im je ta i takva država smetnja i čine sve da bi u nekom sretnom trenutku postigli navodno izgubljenu konstitutivnost, koja ni u onim nesretnim vremenima nikada nije jasno zapisana, ali su se ponašali kao da jest. A Oluju komemoriraju u Beogradu, uz Vučića i Irineja. Ambiciozni među aboliranima ( i ubojica Gordana Lederera, ratni zločinac, „smješten“ je među abolirane) rade svoj posao, to jest rade na sitno, u fušu, tek toliko da se zna. U Tepljuhu, naselju između Knina i Drniša, uoči Oluje razbijena je ploča podignuta na spomen razmjene održane na tom mjestu gdje su u zamjenu za neke pripadnike jugosrpske soldateske oslobođeni hrvatski branitelji zatočeni u kninskom logoru.

RADOSLAV KATIČIĆ

Dok sam ovo pisao, u nedjelju oko tri vidim kratku poruku Artura Bagdasarova iz Moskve: Umro je Radoslav Katičić. Otvaram teletekst HTV-a i doista – genijalni je znanstvenik i pisac preminuo u Beču. Već neko vrijeme bijaše slab i sve je teže komunicirao, nije mogao znanstveno raditi, na kraju ni čitati. Čitali su mu članovi njegove obitelji, kćeri Antigona i Dora, sin Natko. O njegovu stanju posredno sam dobivao informacije i bilo je razvidno da veliki um kopni i polako prelazi u vječnost. Beč je bio njegov drugi Zagreb od kasnih sedamdesetih kada je na bečkom Sveučilištu postao redovitim profesorom slavenske filologije, potom i predstojnik Instituta za slavistiku, u Beču je proveo desetljeća okružen skladnom obitelji u kojoj se govorilo hrvatski, njemački i grčki, jer je Radoslavova žena i njegova velika ljubav Ioanna – Grkinja.

Zagrepčanin, rođen u uglednoj familiji, prošao je put od đaka klasične gimnazije do klasika. Njegova su ga znanja o indoeuropskoj lingvistici vodila do proučavanja indijske književnosti i sanskrta, a u poznijim godinama zaokupile su ga gotovo posve pretkršćanske starine, poglavito slavenske, što je pretočio u niz fascinantnih knjiga (Božanski boj, Zeleni lug, Gazdarica na vratima, Naša stara vjera) .

O Katičićevu radu u hrvatskoj ligvistici pisat će pozvaniji od mene, o znamenitoj Sintaksi hrvatskoga književnog jezika i brojnim prinosima u kojima je bistrio povijest i identitet hrvatskoga jezika. Treba podsjetiti ipak: Katičić je bio od onih velikana koji se nisu zatvarali u kabinete nego javno djelovali na društvenoj sceni, odlučno, muški, žustro, te je razumljivo da je bio jedan od autora ( i stvarni pisac teksta) Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kao što je poslije, u samostalnoj Hrvatskoj kao neprikosnoveni autoritet istupao kada je bilo potrebno ( a uvijek je potrebno) i suočavao se s rekonkvistom ne samo jezikoslovnih termita. Na vijest o Katičićevoj smrti, skinuo sam s police broj „Kola“ objavljen prije sedam godina, s prilozima brojnih zabrinutih jezikoslovaca nakon što je dekretom ministra JozićTa se struja odmah usprotivila Vijeću za normu hrvatskoga književnog jezika i jedva dočekala jovanovićevsku strukturu i nasilje. „Još od bana Khuena Hedervaryja i njemu poslušne škole hrvatskih vukovaca naša je jezična zajednica bolesna od jezičnog nasilja“, kaže Katičić te spominje da je „novi ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje skinuo priopćenja i zapisnike Vijeća s mrežnih stranica svoje ustanove.“Jovanovića nasilno ukinuto Povjerenstvo za normu kojemu je Katičić predsjedao. U svom napisu jezikoslovni, književni i uopće intelektualni div vrlo smireno i točno razotkriva silnice koje i danas, a tako i prije sedam godina kada je to pisao, izazivaju uznemirenost, dotično pitanja (opet jednom) o položaju hrvatskoga jezika. A te silnice djeluju, citiram, „ nigdje javno izrečene a ipak prepoznatljive, da se raznim utjecajima, više ili manje usklađenim i organiziranim, pa i aktualno političkim, taj položaj oslabi, potkopa i na kraju poništi.“

Takva težnja ima i međunarodno zaleđe, pisao je tada Katičić, i spominjao praksu ureda Haaškog sudišta koji je poznavao i priznavao samo BHS jezik, dakle srpski, ali tu su i domaće „snage“ koje „pružaju otpor konsolidaciji hrvatskoga standardnog jezika, trudeći se da situacija ostane otvorena, makar isprva samo tiha restauraciju srpskohrvatskog, što će reći srpskog kao obvezatnog i za Hrvate, uz povremeni poneki ustupak. Tek onda bi nam dali mira.“ Nadalje, vraća se Katičić na turobnu priču o stanju hrvatskoga jezikoslovlja poslije sloma Proljeća, na sudbinu Hrvatskoga pravopisa (Babić-Finka- Moguš), govori o potkornjacima koji su ostali pri svojem i kada je došla sloboda,“ zadržali u samostalnoj Hrvatskoj one pozicije koje su stekli pri pacifikaciji Hrvatske u vrijeme Jugoslavije, i odmah našli utjecajne porijatelje, kao i potporu medija.“ Ta se struja odmah usprotivila Vijeću za normu hrvatskoga književnog jezika i jedva dočekala jovanovićevsku strukturu i nasilje. „Još od bana Khuena Hedervaryja i njemu poslušne škole hrvatskih vukovaca naša je jezična zajednica bolesna od jezičnog nasilja“, kaže Katičić te spominje da je „novi ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje skinuo priopćenja i zapisnike Vijeća s mrežnih stranica svoje ustanove.“ Na koja vremena to podsjeća?

Nasilje koje se nastavlja. Kako se oprijeti? „ Njegovati jezičnu kulturu i podupirati je i tamo gdje ju vlast ne podupire. Makar i otkidali od svoje sirotinje…Kako god okretali i nastojali misliti moderno, to je zapravo sve ono staro: posljednja se bitka bije za jezik.“

Tako je govorio Katičić.

Čitam navečer na portalima što se piše o smrti velikana i tko je sugovornik novinarima. Vidim: Jozić kojega spominje Katičić u opisanom napisu prije sedam godina, taj „novi ravnatelj“ koji je izbrisao zaključke Vijeća i smislio „novi“ pravopis, sada kada je Radoslav Katičić umro – govori u slavu i hvalu njegovu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

NASTAVI ČITATI

SPONZORI

KOMENTARI