Home Kultura ISTINITA ISPOVIJEST MAJKE DUVANJKE: Hvala profesore Villi, ali moj sin je moja...

ISTINITA ISPOVIJEST MAJKE DUVANJKE: Hvala profesore Villi, ali moj sin je moja najveća ljubav i ne bih ga mogla ostaviti

287
0
SHARE

Ne tražim da me itko razumije, ali zašto nitko ne vjeruje da je Tihomir cijeli moj život, moje najveće blago i da je ljubav prema njemu jedino zbog čega vrijedi živjeti. Zašto me ljudi s nevjericom gledaju kada kažem da Tiho treba meni više nego što ja trebam njemu.

A svijet je tako izopačen da mi, nesvjesno, nanosi bol. To čini i moja majka, i moja sestra, i moje dobre prijateljice, ali i poslovni prijatelji i oni koji mi žele biti više od toga. Znam da me mnogi od njih vole, ali zašto moraju izgovarati tu prokletu rečenicu: “Da ti ga Bog hoće uzeti”. Zašto, ako znaju da volim svoga jedinog sina, ako znaju da bih sve žrtvovala za njega, da je on moj život. Zašto im smeta to drago, malo, nevino biće s nemoćnim udovima, koji ne čuje i ne govori, ali raspoznaje ljude, smiješi im se, nedužno ih gleda svojim velikim plavim očima. Zbog pogleda tih plavih očiju svakoga vikenda prevaljujem tisuću kilometara od Sarajeva do jednoga grada na jugu Italije.
Zbog toga pogleda i sada putujem s kolegama, odreda poslovnim ljudima koji se nakon napornoga posla u Bosni opuštaju i pripremaju za susret s obiteljima u Italiji, koje posjećuju jednom u mjesec-dva. Za razliku od njih, ja svakoga petka jedva čekam podne da krenem u susret svome Tihi. Ovaj put kupila sam mu nove igračke – mede, loptu, slikovnice… Već ga vidim sretnog, kako svoje toplo dječačko lice prislanja mojim usnama, kako ga ljubim, oblačim novu odjeću i puna ljubavi prema tom dragom, nemoćnom biću, kroz veliki park guram kolica… Nikada me nije zovnuo majkom, nikada čvrsto zagrlio, nikada na moja pitanja nije odgovorio, nikad mi ništa ispričao, ali mi se doista razumijemo. Razumijem svaki njegov pokret usnama, svaki njegov pogled, svaki njegov osjećaj. Moj sin osjeća moju ljubav kao što i ja osjećam njegovu. Zašto to drugi ne primjećuju, zašto mi ne vjeruju? Kako je moguće da to nije osjećao, da to nije razumio ni Tihin otac, a moj, sada pokojni, suprug Gianni?
“Gospođo Zoro, zašto vi ne pričate, zašto ne otvorite oči da vidite ovu ljepotu Jadrana. Spavate li?”, pitao me kolega na talijanskom, lagano mi dodirujući ramena.
“Umorna sam i spava mi se, ali vaša priča mi ne smeta”, rekla sam kratko i ponovno zatvorila oči, odvijajući film svoje mladosti, svoga života.

Proživjela sam divno djetinjstvo i mladost u jednom bosanskom hercegovačkom gradiću. Za mene su govorili da sam prekrasna djevojka, vesela, uvijek nasmijana, pametna, dobra učenica, lijepo odgojena. Roditelji su bili ponosni na mene, ali i na moje sestre, jer bili smo sretna i uspješna obitelj.
Iako sam uspješno položila audiciju na sarajevskoj Akademiji za kazalište, odsjek glume, ipak sam odlučila studirati jezike, a glumom u studentskom kazalištu bavila sam se u slobodno vrijeme. Ne znam zašto, ali imala sam mnogo dragih i bliskih prijatelja, no pravih udvarača vrlo malo. Samo sam pretpostavljala da je malo njih imalo snage prići mi kao ženi, a ja, patrijarhalno odgojena, nisam im ni davala često priliku ili povod da mi se približe. Sve do jednom.
Bila sam pred diplomskim kada sam upoznala Giannija, i to u studentskoj kantini, kamo je došao raditi kao trgovac. Mlad, lijep, okretan, uvijek spreman na komplimente, ali diskretne, odmjerene. Možda sam se i uplašila kako će mi život proći u djevojaštvu, tek – na Giannijeve poglede nisam ostajala hladna. Uvijek bi mi srce zadrhtalo kad bih ulazila u kantinu i redovito bih se zbunjivala pri susretu s Giannijevim pogledom punim žudnje. I dogodila se ljubav.
Osjećati ljubav u sebi velika je sreća, a kad je ta ljubav uzvraćena, tada je sreća dvostruka. A ja sam zaista plovila u oblacima, na krilima ljubavi. Gianni je bio moj princ iz bajke, sve ono o čemu sam sanjala. Lijep, pažljiv, spreman na šalu, a spreman ispuniti i svaku moju želju. Imao je posao, stan, auto, novac i trebala mu je još jedino žena za sretnu obitelj.
Tako je govorio od prvog našeg sastanka, od prvog poljupca.
“Ti si Zoro, prva i jedina žena u koju sam se istinski zaljubio i moraš biti moja. Ne mogu čekati, želim te sada, želim biti siguran da se ništa neće ispriječiti između nas”, govorio je Gianni, a i ja sam to željela.
Ubrzo sam diplomirala i udala se za njega. Našoj sreći nije bilo kraja. I moji i Giannijevi roditelji bili su suglasni s našim brakom, iako je došao brzo i neočekivano. Živjeli smo u lijepo uređenom stanu, posjećivali su nas prijatelji i rodbina. Iako Gianni nije bio oduševljen, ja sam ipak odlučila prihvatiti mjesto profesorice u gimnaziji nedaleko od našega stana. Kada sam dva mjeseca nakon udaje ostala trudna, bili smo presretni. Bila je 1986. godina, godina černobilske katastrofe. Sve novine bile su preplavljene vijestima o štetnosti koju je prouzročila i koju će tek prouzročiti eksplozija nuklearnoga pogona tisuće kilometara daleko od nas. Čitala sam to, ali ni na kraj mi pameti nije bilo da bi to moglo utjecati na mene, na moju trudnoću. Do zadnjega pregleda liječnik mi je govorio kako je sve u redu, a tako sam i ja osjećala.
Porod je bio normalan,ali ne i dijete, ne i moj sin kojega sam rodila. Osjećala sam da nešto nije u redu, jer su svim drugim roditeljima donosili djecu, samo su meni govorili da se strpim, da je dijete na pregledu, da čekaju da mi dođe suprug. A kada je Gianni ušao u sobu i pokušao se nasmijati, a zatim brzo dotrčao do moga kreveta i počeo me gušiti poljupcima, a suze mu se slijevale niz drago, njegovano lice, znala sam da nešto nije u redu.
“Naš sin, draga, naše dijete”, pokušao mi je kroz plač nešto reći, ali nije uspio.
“Želim vidjeti svoje dijete…”, povikala sam, vjerojatno histerično, jer me je liječnik primio za ruke i kazao da se smirim, da mi je potreban odmor, da mi treba snage, da se to događa, ali ja ga više nisam čula, vrištala sam da mi donesu moje dijete.
Sestra je donijela mog malog Tihomira, moje drago, bolesno dijete, koje je davalo znake života, otvaralo oči, ali su mu udovi bili mali i mekani, kao spužva.
“Bože, što mi činiš, što sam ti zgriješila!”, glasno sam vikala i privijala na svoje nabrekle grudi sićušno biće umotano u dekicu. Liječnik i sestra jedva su me odvojili od moga sina, dali su mi injekciju i ja sam zaspala.
Kada sam se probudila, Gianni je bio pokraj moga kreveta, suznih očiju. Pokušao me tješiti, ali i njemu je trebala utjeha. Nijemo smo se gledali. U tim pogledima, u neizrečenim pitanjima i odgovorima, pomirili smo se sa stvarnošću, ili sam se pomirila smo ja, jer ponovno sam tražila svoje dijete, da bude pokraj mene, jer to je moja krv, moje tijelo, to je moja ljubav. Siloviti majčinski osjećaji probudili su se u meni, osjećaji koji ne popuštaju ni sada, nakon dvanaest godina, unatoč svemu što sam proživjela.
Bolnicu sam napustila desetak dana nakon poroda, a moj maleni sin ostao je u bolnici, pod nadzorom liječnika, na ispitivanjima. Svaki sam ga dan išla vidjeti, nekada i cijeli dan provodila uz njega, nadajući se čudu. Ali, čudo se nije dogodilo, a jedini uzrok što sam rodila bolesno dijete, liječnici su vidjeli u zračenju izazvanom černobilskom katastrofom. Kao da mi je bila utjeha što sam čula i čitala da je te godine rođeno mnogo deformirane djece. Naprotiv, to me još više pogađalo, no nisam se predavala, u čudo sam još uvijek vjerovala. Tračak nade ukazao se u razgovoru s doktorom iz Zagreba. Rekao mi je da postoji vrhunska bolnica u Houstonu, u Americi, gdje bi, eventualno, mogli pomoći mome Tihomiru, ali tek kada navrši tri godine.
Napustila sam posao i sva se posvetila sinu, iako su mi mnogi, pa i Gianni, savjetovali, da dam dijete u specijalnu ustanovu, a da pokušam živjeti normalnim životom.
“Zar nije najnormalnije da vrijeme provodim sa svojim djetetom”, odgovarala bih Gianniju, koji je sve češće izbivao iz kuće i sve rjeđe pitao za Tihomira, a vrlo rijetko bi ga uzeo u naručje, i to, meni se činilo, s nekom odbojnošću.
Zahvaljujući Giannijevu poduzeću, roditeljima, rodbini i prijateljima uspjela sam skupiti dovoljno novca za odlazak u Ameriku. Nažalost, tri mjeseca provedena u čuvenoj američkoj bolnici nisu dala nikakve rezultate i ja sam se konačno pomirila s tim da se čudo neće dogoditi. Vratila sam se u Sarajevo, ravnodušna i pomirena sa sudbinom, ali još jače povezana sa svojim sinom. Roditelji, rodbina i prijatelji se me sažalijevali, a ja im nikada nisam davala povoda za to.
Gianni je sve više izbjegavao mene i Tihomira. Od tada se počela hladiti moja ljubav prema suprugu. Sve mi je više postajao stranac, pa ipak, nisam ga željela izgubiti. Bio mi je oslonac, bio mi je prijatelj, ali nije više bio muškarac kojega sam beskrajno voljela. Nažalost, gadio mi se kao ljubavnik, ali nisam imala snage to mu i reći. Počeo je piti, no nisam imala želje odvraćati ga od puta kojim je krenuo, premda sam znala da taj put vodi u propast.
A vrijem je prolazilo. Na intervenciju prijatelja liječnika pružila nam se mogućnost da, zbog bolesnog djeteta, otputujemo u Italiju. Odmah sam pristala, počela se spremati, ali Gianni nije htio s nama. Možda je očekivao da ga molim. Ali nisam. Nisam sebi smjela priznati, ali u podsvijesti sam željela da ne ide s nama, da budem daleko od ovoga grada, negdje u normalnom svijetu, sama sa svojim Tihom. Smještaj i topli dom našli smo u jednoj obitelji.
Vratila mi se vjera u ljude, vjera u život, jer su naši domaćini bili zaista dragi, pažljivi ljudi. Zahvaljujući njima,Tihomir je smješten u ustanovu za djecu s posebnim potrebama , a ja sam prihvatila posao čistačice u toj ustanovi. Bila sam sretna. Dobila sam na korištenje i garsonijeru u istoj zgradi, pa sam cijeli da mogla biti sa sinom, u njegovoj blizini, a noću bih ga dovodila k sebi.
S brisačem ili krpom u ruci, bila sam omiljena među malenim stanovnicima bolnice, a moj Tihomir nije pokazivao ljubomoru, iako su liječnici bili predvidjeli tu mogućnost. Njegovo raspoloženje moglo se protumačiti ponosom što se netko njemu drag voli igrati s mnogo djece, a ipak je taj netko samo njegov. Teško je opisati što je Tihomir osjećao, ali sigurna sam da je bio zadovoljan i sretan. Vrijeme mi je zaista brzo prolazilo. Javila sam se Gianniju i roditeljima, poslala im adrese i brojeve telefona, i moj i njegovi roditelji bi se ponekad javili, popričali sa mnom, ali Gianni to nije ni pokušao. Kada bih roditelje pitala za njega, rekli bi da se odao piću. Nisam puno ni pitala, sve sam manje mislila na njega, željela sam ga zaboraviti, istisnuti iz svojih misli i potpuno potisnuti iz svoga srca. I uspjeli mi je! Uvjerila sam se u to kada sam dobila brzojav da je Gianni umro, vjerojatno od infarkta, u našem stanu. Nisam osjećala ni bol, ni tugu, bilo je to olakšanje kao kada skinete sa sebe težak teret koji vas je godinama pritiskao. Brzojav nikomu nisam pokazala, niti sam bilo komu ispričala njegov sadržaj, a cijeli sam dan bila vesela i raspoložena, i nekomu će se činiti suludo, glasno sam pjevala. Kao da mi je netko skinuo okove.

“Gospođo Zoro, kako ste lijepi kada se smiješite. Jeste li što lijepo sanjali ili se čega lijepoga sjetili”, upitao me moj suputnik i vratio me u stvarnost, probudio me iz sjećanja.
“Zamišljam radost svoga sina kada me vidi, kada mu pokažem igračke, kada ga izvedem u šetnju. Svaka pomisao ne susret s njim u meni izaziva neopisivo zadovoljstvo, smiješak…”, odgovorila sam kolegi, a on, izazvan mojom neočekivanom pričljivošću, počeo je svoju staru priču:
“Zoro, još ste mladi i lijepi, mislite i na sebe. Ne možete čitav život posvetiti samo sinu. Znate, onaj profesor iz naše tvrtke, koji je prošlog tjedna kod nas u Sarajevu bio u posjetu, kazao mi je da mu se neobično sviđate, ali nije imao priliku bolje vas upoznati. Zamolio me da posredujem kod vas da se nađete kada dođete u Italiju. Nisam vam ranije o tome govorio, jer ste uvijek bili daleki, zamišljeni… Evo, sada sam iskoristio vaše raspoloženje. Što da mu kažem?”, gotovo u jednom dahu izgovorio jer moj suputnik i kolega s posla.
Vjerojatno nisam dobro ni razumjela kada sam rekla da me taj profesor potraži ovdje, jer ja u Italiji nemam vremena za njega, svaka mi je minuta koju provedem sa sinom dragocjena. Ni slutila nisam da će te moje riječi biti ozbiljno shvaćene.
Sumnjam da je Tihomir znao kada dolazi vikend, nije znao čitati, ni brojiti, pa ipak bi me svaki put dočekao, kao da je osjećao da dolazim.
“On sigurno ima neko nama nepoznato osjetilo, jer svaki put kad dolazite on postaje nervozan, nestrpljiv i jasno se vidi kako živi u iščekivanju”, rekao mi je jednom prilikom liječnik. I ovaj put dočekao me je u kolicima, sretnoga pogleda i sjaja u plavim očima. Ljubila sam ga, a on je drhtao od sreće, svoje nježno lice mazio je uz moje, usne pritiskao na moje dlanove, a ja sam cvjetala. To su uistinu najljepši trenuci u mome životu, ništa se s njima ne može mjeriti, moji sretni vikendi u Italiji.
Bila je druga godina kako radim kao prevoditeljica u jednoj talijanskoj tvrtki, bio je to sedamdeset peti vikend koji provodim sa svojim Tihomirom. Znala sam da ga svi paze, jer sam upoznala sve osoblje i uvijek bih neke sitne darove donosila i njima, posebice sestrama koje su se brinule o djeci. Vrijeme provedeno s Tihom prolazilo mi je brzo, jer već sam se nedjeljom popodne vraćala vesela, raspoložena, napunjena snagom za još jedan naporan radni tjedan.
Ponovno isti suputnici i moj pričljivi kolega koji mi objašnjava kako je prenio poruku profesoru i kako vjeruje da će ovaj stići.
“Želio je da mu ispričam sve što znam o vama, a ja mu, nažalost, nisam mogao reći mnogo, jer vi ste tajnovita, zagonetna žena. Skrivate svoj život! Rekao sam profesoru da će teško prodrijeti do vašega srca. Čuvajte se, on je veliki lomitelj ženskih srdaca, očuvani neženja, pravi Don Juan”, pričao je moj kolega, a ja sam se samo smiješila, bez želje da udovoljim radoznalosti brbljivoga Talijana.
Bila je srijeda, treći dan po mom povratku iz Italije.
“Gospođo Zoro, imam za vas iznenađenje. Stigao je profesor Villi! U uredu je kod direktora, ali ja znam da je došao zbog vas. Malo se dotjerajte, da vidim onaj tajanstveni osmijeh”, tim riječima, ushićeno, upao je u moj ured kolega Vittorio, onaj isti koji je putovao sa mnom u Italiju, a čije se priče o profesoru nisam za ova tri dana ni sjetila.
“Vittorio, molim vas, poštedite me tog susreta, ne trebam muškarca, a posebno ne nekakvog ženskara”, kazala sam nezainteresirano. Bilo je kasno, već se čulo kucanje na vratima. Pojavila se tajnica, a iza nje visoka, vitka figura profinjenog izgleda. Profesor! Ma koliko sam željela zadržati prisebnost, hladnoću, ipak mi je krv brže kolala venama. Pružio mi je toplu, njegovanu ruku, a zatim moju ruku primakao usnama. Bilo mi je neugodno , a njegov osmijeh i pogled su me razoružali.
“Vi kazali Vittoriu, ja došao, vi divna žene, ja vas sviđati. Capito?”, pokušao je kao nekakvu ispriku, kazati profesor mješavinom hrvatskog i talijanskog jezika.
Morala sam sebi priznati, a i drhtavi me glas odavao, da mi se profesor zaista sviđa. Prvi put nakon dugo vremena, nakon prvog susreta s Giannijem, ponovno sam osjetila da me srce izdaje, a razum ne sluša. Plašila sam se ljubavi na prvi pogled, a meni je valjda takva suđena. Profesor je uistinu bio neodoljiv i nakon dugo vremena u meni se probudila žena, probudila se želja za muškarcem. Profesor Villa bio je zgodan, nježan, pažljiv i predala sam se njegovom milovanju bez ikakve pomisli o duljoj vezi. To je valjda ta ljubavna avantura o kojoj su mi mnoge prijateljice pričale, o kojima sam čitala u brojnim romanima. A sada se događala i meni. Dva dana provela sam s profesorom, a da jedno o drugome nismo gotovo ništa znali.
U petak sam se, po običaju, spremala u Italiju.
“Ideš sa mnom, želim da se vjenčamo, da se više ne vraćaš, bit ćemo sretni. Imam sve što treba jednoj ženi, bit ćeš moja kraljica. Ti si zarobila moje srce, želim te samo za sebe”, između poljubaca govorio je profesor Villi ne dajući mi doći do riječi.
“Dragi moj, ja imam sina, svoga dragog Tihomira, on mi je sve na svijetu, a i ja njemu. Ne mogu biti smo tvoja, ja pripadam svome Tihi, moraš to shvatiti”, pokušavala sam objasniti svome profesoru, ali, čini se, nisam uspjela. Krenuli smo zajedno u Italiju, a ja sam mu usput ispričala cijeli svoj život, neprestano spominjući Tihu. Dovezao me pred svoju vilu koja je izgledala kao iz bajke. Nisam prihvatila poziv da uđem, jer me sin već čekao. Htio je ići sa mnom, ali rekla sam mu da dođe sutra, jer ne želim da me moj sin, bez obzira shvaća li to ili ne, vidi u društvu nepoznata muškarca. Bilo bi me stid.
“Ne razumijem zašto se ne želiš udati za mene, meni ne smeta tvoj sin, pa neće on živjeti s nama, rekla si da je trajno smješten u toj ustanovi. Možeš ga stalno posjećivati. Ti i ja, draga, imat ćemo svoju djecu, mnogo djece, pa nećeš imati potrebe često ni posjećivati sina. Uz drugu djecu, možda ga zaboraviš!”
Ma kako umilno izgovarao ove riječi, Villi mi je zabio nož u srce. Bože, zar su svi muškarci jednaki, pomislila sam razočarano, a profesoru rekla:
“Ja sam majka, a majčinski osjećaji su u meni jači od bilo kojih drugih osjećaja. Nikada ne bih mogla zaboraviti svoga dragoga Tihomira, za razliku od tebe, dragi moj profesore. Bilo mi je s tobom lijepo, ali mi je drago da nije trajalo dugo. Kratke avanture se brzo zaboravljaju”, rekla sam glasno i odlučnim koracima krenula ulicom, ne osvrćući se na profesorova dozivanja.

www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić/ Foto ilustracija