Nije svaka ljubav stvorena da traje. Neke su stvorene da nas slome — i da nas nauče koliko duboko možemo voljeti.
S tobom je sve počelo tiho, gotovo neprimjetno. Kao da si se uvukao u moj život bez pitanja, a u moje srce bez dopuštenja. Nisam ni primijetila trenutak kada si postao dio mene — samo sam odjednom znala da bez tebe više ništa nema isti okus, ni isto značenje.
Voljela sam te iskreno, onako kako se voli samo jednom u životu. Bez zadrške, bez kalkulacije, bez straha. Dala sam ti sve ono što nikome prije nisam — svoje misli, svoje snove, svoje tišine. Dala sam ti i ono što nisam znala da imam.
A onda si otišao.
Ne naglo. Ne glasno. Nego polako… kao da se gasi svjetlo koje sam pokušavala održati upaljenim. Svakim danom bio si malo dalje, malo hladniji, malo tiši. I ja sam to osjećala, ali sam se pravila da ne vidim — jer sam se više bojala života bez tebe nego istine koja me gledala ravno u oči.
Najviše boli to što si bio moj mir… a postao si moja praznina.
I danas te nosim u sebi. Ne kao osobu koja postoji, nego kao osjećaj koji ne prolazi. U nekim večerima, kad sve utihne, još uvijek pričam s tobom u mislima. Kažem ti sve ono što nisam stigla, sve ono što si možda trebao čuti.
Nisam te prestala voljeti.
Samo sam naučila živjeti s tim da me više ne voliš.
I možda ću jednog dana biti sretna na neki drugačiji način, možda ću se smijati iskreno, možda ću nekoga pustiti blizu… ali jedan dio mene — onaj najtiši i najdublji — uvijek će ostati tamo gdje si ga ostavio.
Kod tebe.
#MarijanaSkelin #MarijanaSkelinEsterajher
