Sjećam se svog djetinjstva u Ljubuskom kao nečeg posebnog, nečeg što i danas osjećam u svakom kutku grada.
Nismo imali pametne telefone ni ekrane koji odvlače pažnju. Imali smo samo igre, prijateljice i dane ispunjene smijehom.
Igrale smo se od jutra do mraka. Skakale po školici koju smo same iscrtale kredom, skrivale se u dvorištima i trčale do rijeke da se osvježimo.
Mama bi nas dozvala na ručak, ali mi smo htjele još malo vremena za igru.
Prijateljice su mi bile kao sestre. Znale smo se razumjeti bez riječi, uvijek smo bile zajedno.
Nije nam trebalo ništa osim osmijeha i druženja.
Ljubuški je bio i ostao naš dom. Njegove ulice i škola dio su mene i moje priče.
Nismo imali mnogo stvari, ali imali smo toplo društvo i sigurnost koju samo ovaj grad pruža.
Noći su bile posebne. Pogled u nebo pun zvijezda bio je tajna koju smo dijelile.
Zvijezde su nam bile najbliži prijatelji.
Danas, kad gledam djecu, vidim ih zarobljene u ekranima, tihe i udaljene. Nedostaje mi ta naša igra, smijeh i sloboda.
Nedostaju mi dani kada smo znale da je sreća jednostavna i da je dovoljno imati prijateljicu pored sebe.
Ljubuški je i danas moj grad.
Tu sam odrasla, tu sam sretna i tu ću uvijek biti.
Nosim u sebi uspomene, svaku igru i svaki smijeh koji su me oblikovali.
Ovaj grad je dio mene – moj dom, moja snaga i moja prica
DUŠA SE MOLI
Izmaglica na polju pala,
na potoku mreža se sjaji.
U srce siromaha seta stigla
u tegobnom vremenu
miješaju se osjećaja.
Sve umorno je,
umorio se i dan.
Huk vjetra slušam nad glavom,
po obrazima liju mutne kapi kiše.
Bacila sam venčić od ivanjskog cveća,
ni on mi radost ne donosi više.
Kako su teški snovi i mašta,
s teretom u grudima
Molim te, molim te.
Poneke riječi
nikad ne izgovaram,
spominjem ih
U molitvi mojim.
Ljiljana Skelić Vemić
/ srpanj 2020. /
Tijana Mandić……Ljubuški
