Home Ekonomija KOMENTAR Marko Ljubić: Jesmo li pred izvanrednim izborima?

KOMENTAR Marko Ljubić: Jesmo li pred izvanrednim izborima?

39
0
SHARE

Čak i jako ozbiljni ljudi ne vide načine izlaska aktualne vladajuće većine iz problema s plaćama učitelja i nastavnika i njihovog štrajka, te uvjetovanog razilaženja Plenkovića s HNS-om i dijelom tzv. manjinaca.

IZBORI

 

Prešutno se očekuju parlamentarni izbori, naročito od trenutka kada je i Bandić pustio javnu suzu za nastavnim osobljem. Iako bi Plenkoviću sada bilo apsolutno najpametnije ići na izbore da se radi samo o njemu i njegovoj volji, teško je očekivati od njega da u tom pravcu iskorači, prvenstveno zbog njegovog osobnog karijernog profila s dubokim birokratskim biljegom, koji se stjecajem okolnosti zove i politički profil, primjeren za stanje političkih odnosa u Hrvatskoj, gdje se baš sve događa iza scene i ispod površine.

Naime, postoje idealni racionalni i interesni razlozi za izlazak na izbore površinskih protagonista. Svi suparnici i partneri, u i oko vlasti, imaju ostvarene kratkoročne ciljeve, a dugoročnih nisu ni imali, jedino Bandić tu pokušava refleksom preživljavanja nešto utezgariti iako zna da je to prilično banalan blef. Doduše, taj tip blefa mu je prolazio do sada jer nema posla s genijalcima, čak ni prosječno pametnom konkurencijom, ali ovoga puta bi se mogao prevariti. Jer površinski politički manekeni ne upravljaju Hrvatskom pa je uz ostalo, džaba njih cimati i ucjenjivati, jer se ključne odluke donose iza scene. Plenković nije samo političar, on je projekt. I on to dobro zna pa tako i donosi odluke.

Medvjedi u cirkusu

Nema baš puno ljudi koji bi se zakleli na pamet Ivana Vrdoljaka, još manje na račun njegovih uzdanica Štromara ili Blaženke Divjak, koji su kao medvjedi u cirkusu otplesali svoje točke, s motivacijskom agendom njima drago, publika oduševljena akrobacijama, jedino Maras ne zna što bi, a pozadinski gurui trljaju ruke jer su na reformi opalili milijune kuna, s kojima uz zadovoljavanje svojih osobnih interesa mogu utjecati na usmjeravanje političkih procesa i raspored moći u Hrvatskoj u narednom razdoblju. Puno toga, na vrijeme zasađenog i predviđenog kreatorima političkih prilika ide na ruku, a usprkos iluzija, sve očajniji narod zakopava sve dublje, iako ponekad izgleda posve suprotno, zbog dirigirane produkcije lažnih prilika i mesija. Kada imaš za konkurenciju vladajućem poretku Petrova i Grmoju, te dobrodušnog grmalja Miru Bulja, kojima je intelektualna uzdanica prof. Podolnjak, onda možeš raditi što hoćeš i ne moraš se bojati reakcije izbornog tijela. Toj konkurenciji se sa sve više javno dostupnih činjenica približavaju i suverenisti, koje će mainstream samo bocnuti u šareni balon i bit će svašta, a razvoj stvari s Neovisnima za Hrvatsku i njihovim praiskonskim pandanima – pravašima, jest odavno vidljiv i jasan svakome s trunkom mozga. Očekivanja i aktivistički potencijal promjena je umrtvljen ponudom “različitosti”, koju propovjeda Markićkina inicijativa “Narod odlučuje”, gdje narod ispod deklarativne površine, ustvari nema glasa i nesvjesno se emotivno svrstavajući više očajnički, nego razumom ustvari daje blagoslov postojećem poretku, na koji čak posredno pristaju i predsjednički kandidati s nevjerojatnim političkim potencijalom kao Miroslav Škoro.

Izvršitelji etapnih ciljeva 

Blaženka Divjak, iako prilično intelektualno ograničena svojom osobnom ambicijom i političkom konstelacijom odnosa, zna da je odradila prvu fazu reforme. Isto tako više sluti nego što zna da drugu ne može odraditi, jer vidi, nije budala, da ova reforma koju ju manekenski pristala potpisati nema ni cilja, ni metodologije ni budućnosti. To je, ili rekla Vrdoljaku, ili je on sam shvatio uz pomoć daljinskih upravljača. Istih onih koji kontroliraju vrh HDZ-a i aktualno pospremanje moći u toj stranci, koju za razliku od ostrašćenog Josipovića, Plenković, iako mu je samo etapa u karijeri, zna da ne smije uništiti, jer je potrebna stvarnim upraviteljima Hrvatske, čiji je i on, ali i svi važniji opozicionari u stranci, samo prolazni i potrošni izvršitelj. Vrdoljak i njegov HNS nisu politička stranka. Oni su frakcija u borbama za prevlast nad HDZ-om. To je odavno jasno svakome ozbiljnijem promatraču političkih procesa u zemlji. Ljudi se često pitaju, kako je moguće da jedna opskurna društvena skupina kao što je HNS opstaje toliko dugo u vrhu državne politike u Hrvatskoj? Stvar je jednostavna. Ne opstaju oni zato što su politička skupina, nego zato što su i SDP-u, a pogotovo HDZ-u, kao danas, instrumenti frakcijskih unutarstranačkih borbi u kojima pristaju biti izvršitelji etapnih ciljeva tako da ostane sačuvana iluzija zvana HDZ pred izbornim tijelom, koje nasuprot SDP-u i njegovim političkim i civilnim rođacima, i dalje izgleda kao nacionalno rješenje, a kad kao danas ne izgleda, onda se narod isprepada komunističkom opasnošću pa se problem riješi.

Ne može se vladati Hrvatskom bez kontrole nad HDZ-om. To je projektantima poretka više nego jasno, zato je uostalom pripreman i proizveden Plenković, zato su mu postavljene kontrolne točke, jer iskustvo s Ivom Josipovićem, koji je u svojoj ideološkoj zapjenjenosti nastojao zgromiti i uništiti upravo taj HDZ, projektanti aktualnog državnog poretka ne žele ponoviti. Zato je Josipović i izgubio izbore i postao politička karikatura. Projektanti aktualnog poretka, dio gremija unutar zemlje, ojačan s umovima i utjecajima izvan Hrvatske, među kojima svakako i srpskim, zato su upravo unutar HDZ-a instalirali opoziciju Plenkoviću, i to iz posve posrnulih osoba, te nerealno ambicioznih mediokriteta, koje se percipira u najširoj javnosti kao nekakvu nacionalističku desnicu. Oni su u biti kontrolori poretka, preko stalnog ograničenog pritiska na Plenkovića, pritiska koji ne smije ugroziti pozicije moći, iz tih krugova se povlače postupci koje javno zastupa Vrdoljak, ali i postupci, koji fokusiraju nacionalnu političku energiju kao oporbu režimu, koju, nakon što je potrošena Željka Markić sa svojim inicijativama i “borbama”, personificira Penava. Režim je uklanjajući Kuščevića, koji je poslužio za jednu etapu fingirane borbe, stavio točku na potencijal gospođe Markić, no uporišta u HDZ-u su ostala. I proizvedeni su novi “revolucionari” čak i kada oni to sami ne znaju.

Razjapljena reformsko-tehnička ili digitalna usta

Razdoblje pred nama je zato razdoblje produkcije novih inicijativa, lidera i liderčića, koji će se proizvoditi usporedno s odbacivanjem potrošenih, a tko su nove uzdanice, najbolje će se moći vidjeti prema ponašanju medijskog mainstreama. Tu nastaju klice. Vrdoljak i njihova manekenka Blaženka Divjak, u biti istureni instrumenti unutarkontrolnih frakcija HDZ-a, odradili su jednu etapu, potrošili su posve sigurno vrlo dirigirano oko milijardu kuna u tzv. reformu, zadovoljili sudionike posvemašnjeg političkog igrokaza, namirili interese pozadinskih gurua, omastili brkove cijelome spektru “reformatora”, a suočeni s katastrofalnim sadržajnim “reformskim” učincima, ne bi imali ništa protiv bijega u pozadinu. Vrdoljak je iskusniji, manje ga svijetla pozornice privlače nego Divjak ili Štromara, koga ni rođena teta ne bi počastila kavom po zaslugama da nije Vrdoljakovog menadžiranja, pa je moguće da s njima, a primarno s Divjakicom bude dnevno-taktičkih problema, iako im je odstupnica odavno pripremljena. Dobili su priliku, da nakon što su namirili sva razjapljena reformsko-tehnička ili digitalna usta, ispadnu zaštitnici učitelja i nastavnika. Cirkus je utoliko veći što u toj akciji sudjeluju i sindikati, koji su šutjeli kao zaliveni u trenutcima kada se tzv.reforma politički operacionalizirala. Šutjeli su kao mumije dok je Divjak nečuveno maltretirala, pa i ponižavala desetine tisuća učitelja i nastavnika sileći ih famoznim loomenom na sate i sate besplatne “obuke” na krajnje perverzan način, šutjeli su dok su pametni ljudi upozoravali da je tzv. škola za život ismijavanje zdravoga razuma i da se ne može ni pomisliti na ozbiljne reforme bez uz ostalo primarnog statusnog unaprijeđenja učitelja i nastavnika.

Mihalinac je sa svojim suradnicima zapravo zahtjevima i štrajkom pružio ruku političkog spasa i moralnog čišćenja Blaženki Divjak i njenoj perverznoj reformskoj skupini, umjesto da im, ako se već predstavlja zaštitnikom interesa učitelja i nastavnika, udjeli nepopravljivu ocjenu nečasnih političkih pervertita i zatraži trenutni opoziv cirkusa od reforme sa svim njenim protagonistima. Zahtjevi HNS-a za povećanjem osnovica plaća prosvjetnim djelatnicima ni izbliza nisu neprihvatljivi Plenkoviću. To je u ukupnom planiranju poslovanja države smijurija. To svatko tko ima minimum pojma o tome zna. U čemu je onda problem? Treba stvoriti privid nekakvog događanja i pripremiti naciju za darove neprikosnovenog lidera. Razvoj za očekivati je da sateliti ne smiju toliko tražiti, koliko vođa može ponuditi. Prevara je što se ljudima oteto prikazuje kao dar.

Problem je u ostvarivanju kontrolnih pozicija prvenstveno u HDZ-u, što itekako zna Plenković pa s pozicije čovjeka koji kontrolira procese putem kadroviranja u svim državnim i javnim poslovima, ali, koji također živi dok drži ključeve izbornih listi i projekcije rasporeda moći u stranci, time i u društvu u narednih nekoliko godina, zna domete svojih formalnih opozicionara. Jasno mu je kao dan da HNS Ivana Vrdoljaka vrlo vjerojatno fingira borbu za interese unutarhadezeovskih tipova i skupina, koji su mu ih i plasirali na tacni, stoga ih je s obzirom da su interesno namireni odavno, ali i jako ranjivi i ograničenih političkih dometa kada je sam vrh države u pitanju, moguće prilično lako namiriti. Jedini gubitnik u toj pripovijesti može ispasti Blaženka Divjak, koja ionako nikada nije bila ozbiljan sudionik ničega. Prepustili su joj pozornicu, svjetla reflektora, dali joj šalabahter s imenima već odavno određenih partnera za tehnologizaciju školstva, omogućili joj javno paradiranje i fingiranu važnost i naravno, natovarili ju kompletnom odgovornošću kao magare. Idealna za pranje ruku, eventualno i prilično izvjesno postupanje “institucija”, propitkivanje partnerstava i računica. Odavno savršeniji žrtveni politički magarac nije kročio Hrvatskom, iako ih je bilo stvarno svakakvih.

Zato je Plenković i dopuštao javni dojam o “sukobima” s tom ženom, koji je kulminirao jednom zgodom i legendom o sedmosatnom sastanku s njom. Malo sutra! HNS zato nije relevantan izazov Plenkoviću. Bandić? Dajte ljudi molim vas.

 

Taj više nikada, pa ni tada, neće imati zastupnika u Saboru, a kamo li deset ili koliko već ruku. On će sve za što se javno zalaže uložiti za tri sekunde u nekakvu nagodbu. Bilo to ovo što je pod firmom Arapa dogovorio, iako Bog zna koji se “arapi” kriju iza toga, bilo nešto drugo financijske ili osobne prirode. Njegovim “rukama” u Saboru je to također jasno, pa im je saborovanje od oko godinu dana svima puna šaka brade. Ne čekinjaste, jer ju je i Pupovac obrijao. Dakle, gdje smo s izborima i očekivanjima? Ondje gdje smo bili i prije ovoga cirkusa.

Sve, baš sve ovisi o Plenkoviću, a doslovno ništa ne ovisi o ovima koji ga kao pritišću. Jer, formalni sateliti pritiska, Vrdoljak i njegova bulumenta s isturenom Divjak i Bandić sa svojim “rukama” vrijedit će koliko im Plenković baci na tanjur, a koliko će im baciti ne određuju oni, nego stvarna moć i potencijal njihovih uzdanica u HDZ-u. Taj potencijal i moć su izrazito ograničeni, što Plenković zna. Kako ne bi znao, kada se popeo gdje jest preko njih!?

Ideološko strašilo

Tzv. nacionalna alternativa mu nije prijetnja, jer i sami ističu da im je očekivani domet desetak mandata u Saboru, dakle banalno uhljebljenje “boraca”. SDP mu ne može biti prijetnja, jer će uvijek biti ideološko strašilo za natjeravanje nacionalnog izbornog tijela pod njegovu kontrolu, nema ga potrebe, a niti smije bitno slabiti. Iako se mnogi nadaju da će mu predsjednički izbori biti ključni za opstanak, neće. On je svoje odradio i postigao što želi kad je Kolindu Grabar-Kitarović ugurao u kandidaturu u svojoj sjeni, a prepuštajući upravljanje njenom kampanjom sve od reda svojim unutarstranačkim opozicionarima ili bolje rečeno grickatorima, oprao je ruke i od nje. Fućka mu se tko će pobijediti. Ako Kolinda Grabar Kitarović pobjedi, super, može se prisvojiti pobjedu, ako Milanović pobjedi, još bolje, imat će u što upirati prstom i plašiti narod te zbijati redove. Škoro? Nema sumnje da se na tu opasnost ne računa? Zašto?

Pa i najgenijalniji potencijal prepustiš u ruke MOST-u i Boži Petrovu, što znaju kreatori MOST-a, koji nisu neprijatelji političkom profilu Plenkovića, a u tom pravcu galopiraju i ostale skupine koje “podupiru” Škoru čambajući svoj smisao i ciljeve o njegovu javnu karizmu, i možeš spavati kao beba. Tu se amortizira Škorin osobni potencijal. Zato nema straha. Ako tome dodamo današnju najavu, praktičan mat prosindikalističkom pokretu, o povećanju plaća za šest posto svim djelatnicima u javnom sektoru, što je temeljac izbornog tijela svake vlasti u Hrvatskoj, jasno je da je cesta za privođenje aktualnog mandata kraju pažljivo projektirana.

Nagađanja o Plenkovićevoj sudbini na izbornoj konvenciji HDZ-a polovicom naredne godine kao nekakvoj državnoj prijelomnici, također su na klimavim nogama. U susret parlamentarnim izborima, a s obzirom na potencijal unutarstranačkih oponenata, može se jedino dogoditi kadrovska potvrda Plenkovićevih politika, čak ako on osobno i ode s čela stranke, što će primarno ovisiti od karijernih izbora pred njim samim, a zanemarivo o njegovim stvarnim ili navodnim oponentima. Konačno, pitat ćete me nakon svega, kako dalje? Jednostavno.

Ili pristajati na igre prijestolja i eutanaziju hrvatskog naroda, jurcajući s vremena na vrijeme s nerealnim nadama za “borcima” za slobodu, ili pokušati podvući crtu prije svega pod alternative i pokušati stvoriti posve novi nacionalni preporodni politički pokret kojemu se današnji “borci” za Hrvatsku ne smiju ni približiti. Inače će Plenković i njegovi politički klonovi vladati u radosti i miru do smrti, a i poslije.

Fenix-magazin/Marko Ljubić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

96 − 92 =