Nazad nešto manje od deset godina u jeku afere Sanader svi su mainstream mediji gotovo jednoglasno ili promicali ili “ozbiljno i analitički” javno raspravljali o zahtjevu SDP-a da se zabrani HDZ.
Piše: Marko Ljubić
Tada je protiv HDZ-a bila pokrenuta i kaznena prijava po službenoj dužnosti, a povod je bio navodno sudjelovanje u pljački Hrvatske. Ne znam točno što je još stajalo u inkriminaciji, a čisto sumnjam da nije bilo i kvalifikacije o podrivanju ustavnog poretka i opstojnosti Republike Hrvatske.
Nazad nekoliko dana na eksplicitno pitanje novinara Velimira Bujanca o tome treba li zabraniti SDSS, a povodom nevjerojatnih laži predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca o hrvatskoj državi, o pojedinačnim incidentima i o društvenoj atmosferi u Hrvatskoj što nije ništa drugo nego drugačiji naziv za stanje duha hrvatskog naroda, Miroslav Škoro je odgovorio da bi pokrenuo postupak zabrane političke stranke sukladno ustavnim ovlastima, ukoliko se za to steknu valjani razlozi i po valjanoj proceduri.
Opasna crna rupa
Naravno, došlo je do masovne histerije, zgražanja, navodnih lijevih i navodnih desnih ili bolje rečeno centriranih, isticala se rupa u Škorinoj viziji, ideji, a Škoru se silovito počelo nazivati ekstremistom. Bojim se da te rupe nema ni u Bujančevom pitanju, a pogotovo ne u Škorinom odgovoru ili razmišljanju. Rupa i to opasna crna rupa je u vrijednosnom poretku današnje države i društva, onome javnom i službenom poretku.
Zanimljivo, ako zavirimo u medije, a pogotovo na televizijske programe u kojima se pojavljuju dugovječni “analitičari” sa stažom većim od deset godina, vidjet ćemo da se nad Škorinim “ekstremizom” zgražaju sve redom tipovi koji su zdušno zagovarali i izmišljali paraznanstvene, parafilozofske, parademokratske i jednim imenom idiotske argumente za zabranu HDZ-a. Tada im nije padalo na pamet izgovoriti floskulu da zabrane po definiciji nisu obilježje demokracije, što, uz kvalifikaciju maltene svetosti pojma nacionalna manjina, danas koriste kao temeljni argument za ekstremizaciju Škore. Optužbe protiv Sanadera i HDZ-a u tom trenutku vrtjele su se oko čistog i potpuno zanemarivog sitniša, tipa milostinje u šešir prosjaku na uglu, u odnosu na goleme materijalne štete koje su hrvatskom narodu prouzročili sve redom i isključivo pripadnici današnjega SDSS-a, a najgore od svega je to što, ne samo da se nikada nisu odrekli političkih ciljeva koje su tada zločinom željeli ostvariti, nego to nameću u političkom i javnom prostoru Hrvatske, ali i u međunarodnom okruženju kao njihovo prirodno pravo, kriminalizirajući samo pravo i obranu hrvatskog naroda. Tome dnevno svjedoči hrvatski narod.
Zašto bi pripadnost manjini bila povlastica u Hrvatskoj
Posve je prirodno postaviti si pitanje, kako je moguće da se o HDZ-u, Hrvatskoj, hrvatskom narodu smije doslovno sve reći pribjegavajući divljačkom vrijeđanju, a o SDSS-u se ne smije javno ni razmišljati? Zašto bi huligan koji izazvano ili neizazvano udari nekoga imao drugačiji status od običnoga nasilnika ako je udario Srbina i zašto bi pretučenog Srbina više boljelo nego pretučenog Hrvata? Zašto bi pripadnost manjini, bilo kojoj, a naročito srpskoj u povijesnom kontekstu teških odnosa dva naroda u cjelini, bila povlastica u Hrvatskoj u odnosu na većinski hrvatski narod? Konačno, uz ova pitanja, vrijeme je konačno javno postaviti pitanje – zašto, kada, na temelju čega i tko je donio odluku, civilizacijski presedan, da se većinskom narodu oduzme obveza i pravo na zaštitu manjinskih grupa i zajednica u svom pretežitom okruženju i pod svojom nadležnošću i to se pravo u hrvatskoj državi preda u ruke tzv. manjinskim predstavnicima?
Što se htjelo postići s tim da se Miloradu Pupovcu i sve od reda ljudima koji za svoj zločin pokušaja uništenja hrvatskog naroda i njegovog prava na slobodu ili državnost uživaju milost oprosta hrvatskog naroda, državnom odlukom ustupi potpuni ekskluzivitet upravljanja političkim i ljudskim statusom etničkih Srba u Hrvatskoj nasuprot prirodne odgovornosti i nadležnosti hrvatskog naroda u svojoj nacionalnoj državi? Takva državno-politička odluka hrvatskog državno-političkog poretka izravno je i neupitno priznanje povijesnih srpskih krivotvorina i teških kleveta o državnoj nedostojnosti i genocidnosti hrvatskog naroda. To je teška pogreška hrvatskog ustavotvorca i zakonodavca, bez čijega ispravljanja nikada neće biti snažne i mirne Hrvatske, jer dajući eklatantnim neprijateljima pravo na standardizaciju prava nacionalnih manjina, Hrvatska je otvorila vrata srpskim politikama da svoje zahtjeve doslovno proširuju do samoga urušavanja hrvatske državnosti. I ruši nam se pred očima. Elementarna je civilizacijska stečevina slobodnih naroda i demokratskih nacionalnih država da većinski narod svojom političkom voljom i zastupstvom skrbe o specifičnim pravima i zaštiti manjinskih grupa i zajednica.
Tragična praksa
Više je nego očito da je u hrvatskom službenom i javnom standardu, uz posvemašnji slom bilo kakvih razumskih i moralnih standarda, pojam srpsko, srpstvo, Srbin, potpuno izuzeto iz obične kvalifikacije čovjeka i pretvoren u neku vrstu zabrane, svetinje, svete krave koju državni poredak bezuvjetno štiti od poprijekog pogleda. Zabranjeno je, ili najmanje barem nemoralno, zatim je fašizam bez rasprave, bilo što upitno izreći o tim izuzetim pojmovima i tragičnoj praksi koju označavaju, u kojoj su svi normalni ljudi u Hrvatskoj, bez obzira na etničku pripadnost postali taoci tog političko-medijskog, a sve više i pretežitog općedruštvenog ludila. Slučaj Matko Škalamere je vrh tog ludila, država je počela hapsiti na riječ koju je izgovorio Srbin. Ne čovjek, ne državljanin, ne građanin, nego – Srbin. Ne znam ima li bilo koga razumnog u Hrvatskoj tko to nije uočio, tko ne bi potvrdio u svojoj intimi ove navode i ocjenu, ne znam imaju li ljudi koji potiču takvu društvenu i državnu standardizaciju mrvicu razuma da shvate da ni potpuno totalitarni režimi nisu uspjevali s nametanjem takvih pravila, a pogotovo ne znam kako je moguće da se među Srbima u Hrvatskoj ne pojavljuje ozbiljniji otpor prema njihovom novom nasilnom antagoniziranju prema većinskom narodu. Jer, tipovati na Srbiju koja ih je toliko puta isturila kao topovsko meso i nahuškala na hrvatski narod, tipovati na besramne beogradske satelite koji ih uz potporu potpuno posrnulog političkog režima u Hrvatskoj i vrlo, vrlo prolazne, i vrlo, vrlo manjinske političke kaste navodno štite primjenjujući klasična šovinistička mjerila svodeći ih na nesposobne ljude o kojima država mora specijalno skrbiti, smrtonosno je. Taj pravac antagoniziranja je smrtonosan upravo za ljude čije su pojmove ti samoproglašeni skrbnici kanonizirali, pa je onoliko koliko je srpstvo postalo službeno nedodirljivije ili zabranjenije, biti čovjek srpskog etničkog podrijetla upravo obrnuto proporcionalno nepoželjnije. I objektivno, čisto ljudski sve teže. To nema nikakve veze s nekakvom prirodom ili kulturološkim tipom hrvatskog naroda, jer, iskustva ostalih naroda u sličnim odnosima pokazuju da je hrvatski narod po svojim postupcima, strpljivosti, miroljubivosti, pa i defanzivnosti uvjerljivo iznad svakoga usporedivoga civilizacijskoga prosjeka.
Treba li dakle zabraniti SDSS i je li Velimir Bujanec zbog toga pitanja huškač i ekstremist, te je li Škoro zaplovio u ekstremizam? Velimir Bujanec je postavio pitanje koje titra na usnama goleme većine hrvatskog naroda i koje Pupovac sa svojim srbovanjem po Hrvatskoj ne dopušta razumski zanemariti? S obzirom da pojam ekstrem znači krajnost nečega, više je nego jasno da je ovo pitanje sve samo ne krajnost, jer ima uporište u golemoj realnoj pretežitosti. Nema u javnoj pretežitosti iza koje stoji izrazito manjinska politička struktura. Dakle, po svim razumskim mjerilima tzv. mainstream koji Bujanca optužuje za ekstremizam je izrazito ekstreman. I ne prvi put, ne slučajno. To je postalo pretežito obilježje hrvatskog državnog i političkog poretka. Miroslav Škoro je smireno odgovorio ističući da je normalno da predsjednik Republike u slučaju postojanja utemeljenih razloga pokrene inicijativu zabrane stranke, u ovom slučaju SDSS-a. To nije pitanje osobnog stava ili preferencija Miroslava Škore, to mora biti obveza svakoga tko se želi kandidirati za predsjednika Republike.
SDSS nije hrvatska država uopće smjela dopustiti
Treba li zabraniti djelovanje SDSS-a? Politiku koju vode, promiču, vrijednosti koje zastupaju i metode kojima to rade, ne samo SDSS, nego praktično sve srpske organizacije, institucije i njima pripadne grupacije, hrvatska država – mora uništiti. Bez ikakve dvojbe, rezerve ili odgađanja. Jer su to po svim elementima u svakom pogledu izravne suprotnosti svim hrvatskim nacionalnim vrijednostima i izrazito neprijateljske politike. Uvijek je nezahvalno i na određen način izraz nepovjerenja u vlastitu snagu i moć, koristiti se prisilom, a zabrana je prisila. No, još je veća slabost tolerirati nasilnika, varalicu, lupeža, razbojnika i promicanje zla. SDSS nije hrvatska država uopće smjela dopustiti. U principu, nacionalne demokratske države ne toleriraju razvoj posebnih političkih entiteta na etničkoj osnovi. To je u suprotnosti s prirodnom težnjom razvoja političke nacije i izravno suprotstavljeno idealu jednakih političkih prava svih pripadnika nacije. Srbi u Hrvatskoj moraju biti pripadnici hrvatske političke nacije, pa je zbog toga, čak i ako zanemarimo zloćudnu povijest političkog srpstva u Hrvatskoj, izuzetno opasno pristati na legalizaciju srpskih, romskih, slovenskih ili bošnjačkih političkih stranaka u Hrvatskoj. Jer legalizacija takvih političkih entiteta doslovno poziva sve susjedne države i narode na jačanje ili buđenje imperijalnih apetita prema Hrvatskoj.To je uvijek put dekonstitucije hrvatske političke nacije i stvaranja federalnih političkih elemenata u unitarnoj nacionalnoj državi. Kada tom principu dodamo povijest srpskih političkih težnji i ponašanja, koje je usprkos nedavnim strašnim iskustvima danas još radikalnije ili vrlo slično kao uoči agresije na Hrvatsku, onda je potpuni idiotizam koji spada u izdaju zemlje, legalizirati, poticati i državnom silom štititi takve politike i njihove protagoniste.
Škoro bi mogao biti pokretaš razaranja
Nikome manje nego hrvatskim Srbima ne odgovara legalizacija političkog srpstva u Hrvatskoj, jer takva legalizacija ih posve prirodno vodi u naručje Beograda, oduzima im ljudsku osobnost i od njih stvara unificiranu masu, a Beogradu se daje oružje za trajnu destabilizaciju Hrvatske. Uvijek će u svakom razvoju događaja sa srpskim neprijateljskim ciljevima realno hrvatski Srbi na osobnoj razini platiti tešku cijenu. I neće se milosrđe hrvatskog naroda ponavljati bezuvjetno za sva zla. To hrvatski narod mora prvenstveno zbog svoga mira spriječiti, na to ima pravo, to mu je dužnost, a srpska očekivanja i iluzije da će vječno Hrvatskom vladati skupine satelita bez političkog integriteta su – iluzije. Otud i takva histerija i nasrtaji na Škoru, jer bi on mogao biti pokretač razaranja odnosno otrežnjenja nakon iluzionističke terevenke, pa je nužno odmah stvoriti sanitarni koridor oko njega. Utoliko više jer je taj poredak pred slomom, nema se više odakle i gdje regenerirati, a političko srpstvo igrajući na tu kartu potiče odlučnost hrvatskog naroda da se s tim zauvijek obračuna i zapravo pomaže rezanju grane na kojoj sjedi. Tome će se sve teže moći suprotstavljati političke strukture jer one refleksno slute opasnost daljnjega sudjelovanja, pa bi se moglo dogoditi, ako Škoro pokrene hrvatski narod, nova velika seoba s gubitničke na pobjedničku stranu.
Od primjene najoštrijeg sankcioniranja promotora političkog srpstva i otvorenog neprijateljstva prema hrvatskom narodu nitko odgovoran u Hrvatskoj ne smije bježati, niti smije mucati o tome. To je imperativ hrvatskog opstanka. To bi morala biti kralježnica onih europskih vrijednosti o kojima govori Plenković, jer bez toga ništa europsko nije dobro. Samo što čisto sumnjam da Plenković na to misli. Hrvatska bez da ima ikakvih moralnih dvojbi mora ozakoniti zabranu javnoga djelovanja svim pripadnicima institucija i organizacija okupacijske Republike Srpske Krajine. Drugi politički korak bi bio, sukladno tome, ozakonjivanje tvrdog načela da u Republici Hrvatskoj ne može biti legalizirano ništa isključivo srpsko, bez obaveznog hrvatskog predznaka. Nema u Hrvatskoj srpskih škola, vrtića, srpskih zajamčenih funkcija u državi i upravi, srpskih mjesta, sela, gradova, sportskih klubova a političkih stranaka ni u ludilu ne smije biti. To naravno znači da u političkom poretku ne smije biti nikakvih manjinskih političkih prava, jer u manjinska prava ne spadaju politička prava, birati i biti biran u izbornim procesima. U navedenim okvirima neće biti razloga postavljati pitanje državnom rukovodstvu treba li Srbinu zabraniti nešto u Hrvatskoj, jer će etnički Srbin biti čovjek i državljanin kao i svaki drugi, a djelovanje protiv hrvatskog naroda će biti individualno nedjelo za koje će odgovarati neki Milorad, a ne Srbin Milorad. Milorad će se tući, dijeliti i primati batine ako je huligan, kao svaki huligan, a ne kao Srbin. U tom slučaju srpski politički huliganizam iz Beograda neće imati uporište u Hrvatskoj. Vučić i kompanija će lajati na zvijezde, a ako ispruže šapu preko Dunava, ostat će bez nje.
U tome nema ničega ekstremnog, ekstremni je idiotizam misliti da je to ekstremno, a još veći tolerirati i poticati zlo protiv samoga sebe. Hrvatska ima izgleda postati normalno društvo, zemlja i država baš zbog pitanja koje je Bujanec postavio, a još više zbog smirenog Škorinog odgovora. Histerija koja je nastala zbog toga jasno pokazuje koliko je to nužno odmah početi ostvarivati i koliko je trenutno Hrvatska udaljena od statusa normalne države.
