Priredio: Pejo Gašparević
“Moj dom je tamo daleko” naslov je dirljive pjesme Luce Mamić u kojoj ona na svoj prepoznatljiv poetski način tematizira rodnu Posavinu. Lucino pjesničko obraćanje Posavini je prožeto profinjenom nostalgijom i čežnjom (“Tamo gdje šargija zlatno poji/po dobroti gdje se poznaju ljudi/ u Posavini, tamo su korijeni moji”), ali i radošću i ponosom što je duboko u srcu Posavina neiseljivo i trajno smještena (“al’ duboko u srcu i duši skrivena/ponosno moja Ponosna stoji”). Neuništivost Lucinog saveza sa Zavičajnom Posavinom i njena ljubav prema rodnom kraju ovjereni su srcem. Što se srcem opečati, neizbrisivo je. Ono što se u srcu nastani nosi se do kraja ovozemaljskog života ali i na “onom” svijetu. Zavičaj nije samo zemljopisni pojam, nego je to i nerazoriva emocija. Srce je ona pouzdana lokacija u kojoj Zavičaju ne mogu naštetiti ni ratovi, ni poplave, ni oluje, ni neimaštine.
MOJ DOM JE TAMO DALEKO
Tamo daleko, gdje violina tiho gudi,
tamo gdje šargija zlatno poji,
po dobroti gdje se poznaju ljudi,
u Posavini, tamo su korijeni moji.
Tamo, gdje se tamburice čuju zvuci
i pjesme se nižu k’o biser đerdani,
tamo, sa krunicom u srcu i ruci,
žive i rade moji dragi Posavljani.
Tamo daleko, daleko od očiju moji’
al’ duboko u srcu i duši sakrivena,
ponosno moja Posavina stoji
krvlju i znojem pradjedova oblivena.
Stoji i čeka djecu svoju milu,
da se vrate domu, na ognjište svoje,
kako bi ih nježno ljuljala u krilu
dok gudala zvuci skladne pjesme poje.
