Home BIH Lucijana Gudelj: Na vrhu planine

Lucijana Gudelj: Na vrhu planine

49
0
Foto: Privatni album

Supruga, kći, sestra, prijateljica, profesorica i planinarka. Uloge su to u kojima se prepoznaje i otkriva uvijek iznova Lucijana Gudelj. O svakoj ulozi dalo bi se napisati štošta, a nas je danas zanimalo Lucijanino planinarsko iskustvo. Opće je poznato da boravak u prirodi liječi, a boravak na vrhu planine onda treba imati barem dvostruko jače djelovanje. Želeći motivirati i sebe i Vas na „put liječenja“, odlučili smo se na razgovor s Lucijanom – predsjednicom Planinarskoga društva Orlova stina i zaljubljenicom u božanstvene poglede, koji su bili njezina motivacija za planinarenje.

– Otkad znam za sebe privlače me planine. Kao dijete bih se često zagledala u Biokovo s mora i mislila: e, da mi je gore. Valjda oduvijek imam taj nemir u sebi. I onda se dogodila prva planinarska škola Orlove stine. Danas je to već dio moga identiteta i nešto neodvojivo od mene same. Netko voli ići na more, netko putovati, a ja ne mogu zamisliti slobodno vrijeme bez gojzerica i ruksaka. Nema boljeg osjećaja od onog kada mi gore pluća, zatežu listovi, kad jedva vučem težinu i dajem sve od sebe. To je trenutak u kojem se osjećam istinski živom.

Kako planinarenje utječe na svakodnevnicu?

– Planina ne poznaje obveze, nije glasna ni nametljiva, živi u svojoj tihoj ljepoti. Nakon dana provedenog u planinama povratak u svakodnevni život ne djeluje težak. Boravak u planinama pruža unutarnji mir, ispunjava nas strpljenjem, ali i energijom i entuzijazmom za ono što slijedi. I onda možete s osmijehom izgurati radni tjedan. Veliki broj kolega do sredine tjedna žive od sjećanja na vikend, a od srijede rade planove za novi vikend na planinama. I tako, malo pomalo, jačate i volju za životom koji dobiva novi smisao i neki vaš osobni svemir u koji se možete skloniti i u njemu uživati.

Foto: Privatni album

Koje planinarske podvige posebno pamtite?

– Moj prvi susret s visokim gorjem bio je na Čvrsnici i ona mi se urezala kao posebno mjesto u pamćenju. Tamo se najbolje osjećam. Ne znam kad mi je draža – kad je bijela ili zelena. Onda Prenj, pa Biokovo. Čarobne planine, ali i teške. Svuda se ustvari osjećam lijepo i uživam u različitostima. U planinu nastojim uvijek ući skromno, bez zahtjeva, s dubokim poštovanjem. Nikad ne stavljam sebe ispred planine. Svaki novi pohod planini je drugačije iskustvo. Posebnih uspona ima puno, najviše se u sjećanje urežu oni kad se poklopi savršen zimski dan i dobro društvo. Još ako vidim neku životinju. Koliko god puta vidim srnu, zeca, divokozu – nikad mi nije dovoljno. Jedna divokoza sa Zelengore ima posebno mjesto u mome srcu, jer je tijekom jednoga posjeta Zelengori bila naša tiha pratnja na putu s vrha.

Prva ste naša Duvanjka koja se ispela na svih 78 vrhova koji imaju više od  2000 metara nadmorske visine u Bosni i Hercegovini u sklopu izazova Challenge 2000+. Kako pamtite to iskustvo?

– Imala sam sreću. Ne što sam se ispela na te vrhove, to može svaki planinar koji se na to odluči, nego što sam u Orlovoj stini bila okružena dobrim i kvalitetnim ljudima. Ono što nas je razlikovalo od drugih penjača tog izazova je da smo sve vrhove penjali kao tim Orlove stine. U početku nas je bilo, ali kako je život često nepredvidivo putovanje, zbog iznenadne smrti kolege, bilo je ili stati na 36 vrhova ili nastaviti dalje. Odlučili smo nastaviti i taj svoj izazov posvetiti pokojnom kolegi i prijatelju Marinu Radošu. Na kraju je to i meni i Anti bio više emotivni nego fizički izazov. Sad već imamo petero članova koji su završili izazov i nekoliko koji trenutno rade na njemu. Nadam se da će se još naših članova odlučiti na njega jer, osim osobnog zadovoljstva, to je i prilika za upoznavanje skrivenih kutaka planina i staza.

Foto: Privatni album

Dakle, planina povezuje ljude. Zadnjih godina (pogotovo od razdoblja korone) vanjske aktivnosti, pa tako i planinarenje, postaju sve popularnije. Koji je razlog toga po Vašemu mišljenju?

– Svježi zrak, tišina planina, prirodne raznolikosti, fizički izazov, upoznavanje novih ljudi, dobra atmosfera, prekrasni vidici. Sve to proteklih nekoliko godina privuklo je mnogo ljudi u planinarstvo, osobito u razdoblju korone. I to je odlično, ali žao mi je da većina želi samo na najviše vrhove, nneke popularne destinacije, sve se nekako svodi na kilometre i visinu, a negdje se usput gubi emocija. Planinarstvo je na neki način sport u kojemu nema pobjednika. Pobjeda ovdje zadire u ono nešto osobno, a za takvu pobjedu potrebno je biti prisutan cijelim bićem.

Nerijetko se uz planine vežu različiti mitovi i legende. Možete li nam izdvojiti jednu koja Vam je najzanimljivija?

– Nekako su mi najdraže legende vezane za Vran planinu. Usred Vrana nalazi se grob neznane osobe koji mi često obiđemo. Vjeruje se da je to grob lokalnog junaka kojega su ubili Turci. Ja zamišljam ovakvu priču: on i Diva Grabovčeva neizmjerno su se voljeli, no ljubomorni beg to nije mogao otrpjeti. Kad već on sam nije mogao imati djevojku za kojom je čeznuo, odlučio ju je ubiti. Čuvši krik voljene Dive, mladić je umro od tuge. Kako god bilo, o vremenu, ljubavi i smrti svjedoče dva usamljena groba u srcu Vran planine.

Kako se BiH uklapa u sliku svjetskih planinarskih destinacija?

– Na našu sreću BiH je planinska zemlja. Imamo 78 vrhova viših od 2000 metara koji se nalaze na 12 različitih planina. Savršene su za pripreme za ekspedicije, osobito zimski usponi. Iako su dosta zahtjevne, ipak su pristupačne svim planinarima. Nisu još uvijek pretrpane ljudima i imaju puno neotkrivenih područja. Što se mene tiče, nadam se da će tako još dugo ostati.

Već nekoliko godina vodite svoje učenike na Hajdučka vrata na Čvrsnici. Zašto?

– Ako se osvrnemo oko sebe, svugdje vidimo ekran mobitela. Djeca nisu samostalna, nemaju radne navike. Trebamo ih okrenuti prirodi, a planinarenje je jedan od najljepših hobija koji mogu imati. Ispunjeno kvalitetno vrijeme s prijateljima, fizička aktivnost, prekrasni vidici, a usto disciplina kako tijela tako i uma. Planina uči odgovornosti i ustrajnosti. Pokušavam im pokazati svojim primjerom. Želim im pokazati ”vrata”, a na njima je hoće ih otvoriti ili ne.

Što biste poručili nekome koga želite potaknuti na planinarenje? Koji su prvi koraci za početnike?

– Učlaniti se u neko planinarsko društvo. Društva su najzdraviji dio planinarstva, imaju volontere, organiziraju planinarske škole, različite edukacije. Puno hodača zna komentirati kako je u lošem stanju neka staza kojom se trenutno kreću, ali ne žele bit član nekog društva, niti sudjelovati u radu. To nisu planinari. Većina društava rado prima nove članove i omogućuje im da pod vodstvom iskusnijih planinara uče, čuju njihove priče, dobiju praktične informacije iz prve ruke, organizirano obiđu mnoge zanimljive planine i planinarska odredišta. U početku nije nužno nabaviti svu opremu. Oprema se upotpunjuje postupno, a planinarsko iskustvo i vještina stječu Novi se planinari ne bi trebali nepripremljeni odvažiti na izlete kojima nisu dorasli jer se, precjenjujući svoje sposobnosti, lako mogu dovesti u opasnost.

Foto: Privatni album

Odnedavno ste predsjednica PD Orlova stina – koliko članova brojite i koliko često stižu novi?

– Lijep je osjećaj imati uvažavanje članova koji su mi ukazali povjerenje i imenovali me za predsjednicu Društva. Valjda su u meni prepoznali istinskog ljubitelja planinarenja i zadovoljstvo mi je da imam priliku svoju ljubav prema planinarenju podijeliti s drugima. Orlova stina mi je u mojim početcima dala neizmjerno puno. Vraćam joj iz srca.

Kroz Društvo je od osnutka 1999. prošlo preko 600 članova, a danas brojimo oko 130 članova i sve više pristižu novi. Svi smo ustvari na istom zadatku, a to je da razvijamo planinarstvo i naše Društvo.

Kakvi su planovi društva za ovu godinu?

– Nije bilo teško preuzeti Društvo jer smo vrlo aktivni i vrijedni. Samo nastavljamo u tom ritmu. Imamo plan aktivnosti za cijelu godinu, radimo planinarsku školu, radit ćemo kao i dosada na održavanju staza, a u našem planinarskom domu na Blidinju uvijek ima posla.

Koji je Vaš osobni cilj?

– Da budem i dalje ispunjena poslom kojim se bavim i, naravno, planinarenjem.  Da zadržim osmijeh unatoč svim životnim nedaćama. A ako mislite na osobne ciljeve u planinarstvu – volim ih držati za sebe.

Opišite nam osjećaj koji imate kada stignete na vrh planine.

– Ima jedna staza na Omiškoj Dinari. Zove se Put života. I taj naziv možda najbolje objašnjava put prema vrhu. Strmom uzbrdicom uspinješ se do vrha, svako malo hvataš dah, povremeno te težak teren vrati koji korak natrag, al’ moraš ponovo naprijed. Kao i u životu, teške staze olakšavaju dragi ljudi oko tebe, a svaki trud se nagradi. Na vrhu osjećam samo zahvalnost. Za život, za zdravlje, za ljubav, za uspomene, za ljude kojima sam okružena i zbog kojih je moja prava staza života zaista vrijedna.

Lucijani želimo svu sreću u ostvarivanju osobnih i planinarskih ciljeva, a svima nama da barem jednom osjetimo što i Lucijana nakon Puta života.

Helena Lučić/Tomislavcity

Previous articleTjedni komentar… Hercegovina je ponosna na svjetski uspjeh modne kreatorice i stilistkinje Rade Krivokapić Radonjić
Next articleNakon najave dolaska u Hercegovinu modne kreatorice i stilistkinje Rade Krivokapić Radonjić prestavljamo poželjne destinacije posjete