Home Kultura Marina Vukoja “Djetinstvo mi veže za “Domovinski Rat.,.Poskoke i Put Spasa….

Marina Vukoja “Djetinstvo mi veže za “Domovinski Rat.,.Poskoke i Put Spasa….

228
0
SHARE

Kad kažem Poskok većina će pomisliti na najotrovniju zmiju Balkana. Ne, ne radi se o zmiji već o vojnoj postrojbi Poskok bojnoj koja je formirana 1991. kako bi branila svoju svetu zemlju od agresora Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih postrojbi. U  Poskok bojnu pristupiše naša, braća, sestre, očevi, stričevi, rođaci …  Za svoje živote ne mariše već kako stvoriti bolji prosperitet i slobodu Hrvatskom narodu. Na bojišnice su išli srcem i ponosom za obranu hercegovačke grude. Mnogi od njih se i ne vratiše živi svojim majkama, očevima, braći i sestrama … Kao dijete sam proživljavala teške ratne situacije. S pravom mogu istaknuti kako sam bila sudionik istoga, ali ne kao vojnik već kao dijete civil! Za razliku od današnje djece slušala sam vijesti umjesto da sam gledala crtiće, bježala u sklonište od granata umjesto da sam slušala glazbu! Grizla sam noktiće s velikim upitnikom hoće li s bojišnice doći moj otac i zagrliti me! Teško je bilo meni djetetu, ali bilo je djece Hrvata kojima je bilo još teže. Koja su prošla kroz razne logore što od strane Srpske vojske i Armije BiH. Ipak hvala Bogu prošla sam odlično kako je moglo biti! Za vrijeme ratnih dešavanja s majkom bratom i sestrom sam preko Goranaca, Puta spasa, otišla za Široki Brijeg, pa do sela Izbična u kojem je živjela moja tetka. Poslije je sve bilo lakše, jer nisu padale granate ni fijukali meci. Trebalo se čuvati samo zrakoplova. Nastanili smo se u selu Koritima-rakitskom selu. U kući smo živjeli s bakom i djedom, stričevima, strinama. Bijahu nas puno, ali bili smo sretni i ponosni! Sretni zato što smo svi živi, a ponosni zato što su moj otac i tri njegova brata branili našu svetu Hercegovinu. Neki su bili pripadnici upravo Poskog bjne, III Cimske bojne, a neki postrojbi Ante Brune Bušića …. U selu svi su na ratišta išli srcem, kako bismo danas mi uživali ovu slobodu. Da li ju uživamo ne znam ni sama? Kroz Rakitno je išao put spasa kojim su iz Bugojna, Sarajeva, općenito Bosne išli konvoji civila, nisu to samo bili Hrvati već i Bošnjaci. Jedan dio je išao za Posušje gdje je u školskoj sali bilo prihvatilište za iste. Drugi dio konvoja je išao upravo putem preko Korita za Široki Brijeg. Upravo ovim sad regionalnim putem R419  koji je postao sramota i ruganje svim braniteljima koji žive uz isti, a nije ih malo! Neke od hrvatskih izbjeglica su se asimilirale i nastavile život upravo u Rakitnu, neke u Posušju, a neke u Širokom Brijegu. Svi su bili dobrodošli od domicilnih stanovnika. Bošnjačke izbjeglice se nisu razdvajale od Hrvata. Svima je pružena ruka spasa. Upravo ovaj put je spasio mnoge Bošnjačke obitelji koje su bježale od srpske agresije! Bošnjaci su većinom išle za RH, u hotele po Dalmaciji, a odatle diljem svijeta. Što želim reći, Hrvatska vojska nije bila zločinačka vojska, pružala je ruke svima u potrebi. Nije se gledala nacionalnost koja je sada jako naglašena od strane pojedinih političara. Ovo sve pričam jer sam bila očevidac ratnih zbivanja. Znam kako će mnogi komentirati balavice, šta ti znaš? Znam dosta toga jer sam vidjela, proživjela, patila …. Sjećam se kako su stare majke dočekivale konvoje, dijelile bi pečeni kruh i hrane što su imale viška, obično su to bili mliječni proizvodi, mjesto je poznato po stočarstvu. Rat je bio, nije bilo toga puno, ali je bilo od srca! Kada sam dobila sat kao poklon srce mi je bilo kao „Hum“ zatitralo je i zaplakala sam od emocija. Ja tako malo stvorenje da dobijem tako izniman poklon od iznimnih ljudi. Bože hvala ti i hvala ovim divnim ljudima koji su mi priuštili ovakvo zadovoljstvo! Našim braniteljima Poskocima i svim braniteljima Hrvatskih postrojbi svako dobro želim, a poginulim braniteljima pokoj vječni laka Vam bila sveta Hrvatska zemlja, u život vječni poveli Vas anđeli Nebeski!