Home Kultura Marina Vukoja “Fra. Berto Dragičević, težak put rakitskog župnika „Oj divojko ako...

Marina Vukoja “Fra. Berto Dragičević, težak put rakitskog župnika „Oj divojko ako si u stanju mi smo gladni donesi nam ranu“

323
0
SHARE
Hrvati-katolici u Rakitnu svoju vjeru s izrazitim žarom očuvali su unatoč teškim povijesnim razdobljima, a zajedno s vjerom očuvali su i svoj nacionalni identitet. Teškoće su zabilježene od Osmanlijskog carstva, Drugog svjetskog rata i za vrijeme komunističkog režima. Pokojna prabaka mi je pričala, dok sam još bila djevojčica, kako u starije vrijeme nije bilo crkvi u blizini. Kada bi se trebali dijeliti sakramenti ili opremiti umirući, dolazio bi svećenik iz Rame ili odnekud od Imotskog na konju. Stare majke bi djecu učile moliti „kolinca“(to su osnovne molitve koje treba znati svaki kršćanin). Tko bi znao „kolinca“ svećenik bi im udijelio svete sakramente. Obično bi se u isto vrijeme dijelila prva sveta pričest i potvrda. Ne mogu ni zamisliti koliko su tad ljudi bili uskraćeni pri dobivanju svetih sakramenata. Mnogi i pokopani, a nisu opremljeni ni pomazani. Današnju priču želim posvetiti jednom svećeniku koji je po mom mišljenju, temeljem onoga što mi je teta Zora Rezo ispričala a i drugi žitelji, pravi heroj, svetac koji je hodio ovim hercegovačkim krajem. Fra. Berto Dragičević rođen je u Međugorju 7.5.1910. Rastao je u tom tada škrtom i siromašnom selu gdje završava i pučku školu. Gimnaziju završava na Širokom Brijegu. U Franjevački  red stupio je 3. kolovoza 1930., a za svećenika zaređen 14. lipnja 1936. u Kotoru. Kako mnogi navode najviše je pastoralno djelovao u župi Rakitno. Nažalost, poslije Drugog svjetskog rata pred komunističkom čizmom, iz Domovine bježi za Austriju. Kako su mnogi žitelji navodili tu je djelovao četiri godine i pomagao hrvatskim izbjeglicama. U prosincu pred sami Božić 1949. dolazi u Ameriku. Nakon kratkog studija engleskog jezika postaje i pomoćni svećenik u župi svetog Jeronima u Chicagu. Nakon toga odlazi u Kanadu. Prvo je služio kao duhovnik Hrvatima u Sudburyju i Elliot Lakeu. Nakon toga ga uprava zajednice šalje u Sault Ste Marie. Tu je organizirao hrvatsku zajednicu i utemeljio župu. Pomagao Hrvatima koji su bježali iz Jugoslavije. Kako navode osnovao je i hrvatsku katoličku školu. Godine 1969. odlazi ponovno u Sudbury. Tu ostaje sve do 1980. Nakon toga odlazi u Norval, gdje je i preminuo 15. veljače 1990. u 80. godini života. Pokopan je u franjevačku grobnicu na groblju Holy Sepulchre u Kanadi. Njegov život u Rakitnu nije bio nimalo lagan. Djelovao je od 1939. u dvjema župama Rakickog kraja u Sutini i Poklečanima. Kako su pričali u svako doba raspoloživ Bogu i narodu sve do 1945. Početkom rata organizirao je seoske straže kako se nebi desio pokolj u rakitskom kraju jer su kroz isto prolazile mnoge vojske od Talijana, Nijemaca, četnika, partizana … Kako navode dojavljeno mu je te kobne 1942., točnije 6. listopada, kako idu četnici i pustoše sve pred sobom. Ne misleći na sebe, smišlja plan, kako zaštititi svoj narod. Goloruk u habetu trči do u Perkovu dragu (mjesto u Sutini, selo Perci) kako bi sačekao četnike.  Kad ih je vidio mahao im je i rekao kako u miru dolazi i kako im ima nešto reći. Na što su i pristali. Predstavio se i rekao: „Ustaša je puno ovo mjest, po brdima su zauzeli položaje. Dojavljeno im je kako idete i žele vas pobiti, bježite kontra, ovamo nećete izvući živu glavu. Kao svećenik došao sam vas upozoriti kako nebi došlo do krvoprolića“. Četnici su otišli na drugu stranu. Zahvaljujući fra. Berti u Rakitnu se nije desio pokolj za razliku od Rame i ostalih područja kuda su pustošili, palili i klali jadne civile. Tada je ubijeno više od 2000 nedužnih ljudi. Od ustaša nije bilo ni traga, a domicilno stanovništvo nije bilo naoružano. Ali je spašeno od masakra. Misno slavlje predvodio je u Poklečanima i u Sutini kad bi stigao. Najviše vremena provodio je u domu pokojnih Joze Šarića zvanog Sudo iz  sela Nikolića i njegove žene Ruže zvane Knezouša. Fra Berto je volio pričati o politici, a i pokojna Ruža-Knezouša pa su imali i dodirne teme za razgovor. Tako je jednom došao do kuće pokojnog Joze i Knezouše i počeli malo pričati kad odjednom netko od stražara zavika: „Ljudi idu partizani traže našeg pratra“. Fra Berto nemaše se nigdje sakriti, a ni pobjeći blijedo se prepustio volji Božjoj. Knezouša zavika Berto lezi i skupi se na podu. Na njega nabaca šumu, grane, tanjih drva i pokri  šarenicama-rutama na njih stavi dva mokra mijeha koja se sušiše na granama. Tik što završi stigoše partizani. Upitaše: „Mlada jesi li igdje vidjela fratra?“ Ruža odgovori: „Nisan ga vidila od neki dan“! Oni odgovoriše: „Rekli su nam kad se ustao da je otišao prema vama!“ Ruža odgovori: „Ustala sam  se malo kasnije, a neki dan kad sam ga srela rekao je kako mora za Široki Brijeg u samostan, možda je priko Korita otiša za Široki“. Neki se partizan uzvrti oko mješina i dva puta kundakom udari po mješinama i šumi. Ruža se uznemiri pa za partizanom stade zapomagati: „Nemoj mi mišine probost, šta će mi dica do zime isti, u šta ću sir stavljati, jadna mi majka“. Tu se nađe i sažaljivi partizan i reče: „Šta radiš čovječe ma pusti ženu, vidiš da je sirotinja“ Otrgnu ga od miješina i šume, te pođoše prema Koritima tražiti fra. Bertu. Što bi se narodski reklo Bog bijaše na djelu! Fra. Berto se skrivao i po podnožju planine Vrana i Čvrsnice s četiri jača momka. Po nekome bi od pouzdanijih ljudi poslali ceduljicu Ruži. Od prije su imali dogovor o kodnim rečenicama i značenju istih. Napisao bi: „Oj divojko, ako si u stanju mi smo gladni donesi nam ranu“. UmjestoRuže netko bi napisao: „O mladiću u dobrom sam stanju za dva dana donit ću vam ranu“! To nije bilo za dva dana već što se moglo brže-odmah! Pisalo bi se da se ne dosjete ovi koji su fra. Bertu htjeli uhititi, kako bi tragove skrili. U to doba čobani su bili glavni poštari-prenositelji informacija i pošiljki. Kako navodi teta Zora o ovim stvarima se nije smjelo pričati. Udba je bila stroga i sve za koje se mislilo da nisu za partizane kažnjavali bi najkruće! Nije se smio desiti neki propust. Moralo se paziti i šutjeti. Navodi kako je njena baka Ruža-Knezouša svu hranu skrivala pod haljinu. Žene su se tada odijevale slojevito. Prvo se nosila vunena kombina koja je bila kao kraća haljina, pletena od ručno prerađene ovčje vune. Preko se nosila košulja, zatim se oblačila suknja. Preko suknje obvezno se stavljala kecelja-pregača, a preko svega toga vunena „džoka“- prsluk na kopčanje. Na glavi je bila neizostavna marama. Što hoću reći. Baka je skrivala hranu pod haljinom. Partizani su ju promatrali i mislili kako je trudna. Nakog par dana su ju opazili mršaviju bez stomaka, a djeteta nema. Došli su do nje i pitali ju gdje ti je dijete. Ona je rekla kako nema dijete, nikad nije bila trudna. Razljutili su se, rekli da laže i izbatinali ju. Tako da se sve pratilo po selima. U tadašnjem komunističkom režimu nisu se dešavali propusti! Stanovništvo je bilo bez slobode i zaštite. Mudrost je bila najveći dar s Neba i jedina karta za opstanak. Nakon  završetka rata 1945. i propasti NDH, fra. Berto Dragičević bježi pred komunistima van Domovine. Selo, odnosno donja župa Sutina ništa nije znala o fra. Berti. Nisu smjeli ni pitati nikoga. Svako domaćinstvo se molilo za njega i za njegovu dušu ako je preminuo. Nekada tamo pred kraj 60.-ih godina pokojna Knezouša dobiva pismo iz daleke Kanade. Iznenadila se, nema nikoga u Kanadi. Kad ga je otvorila  pisalo je: „Kako je u Rakitnu? Tkaju li se još šarenice i suše li se mišine?“ U oku pokojne Knezouše nazirala se suza radosnica i pomisao živ je! Na glas je izustila: „Bože tebi hvala!“ U pismu nije ništa više pisalo zbog sigurnosti i jednog i drugog. Samo pismo bilo je znak zahvalnosti prema župljanima, a i to da se zna kako je živ. A pisma se nisu davala čitati poštarima i policajcima. Stare majke su izričito tražile nekoga pouzdanoga ako nebi vidjele pročitati. Obično su to bila njihova starija djeca koja bi znala dobro čuvati tajnu. Neizostavno bi bilo ne spomenuti i pokojnog don. Jozu Radišića. Za pučanstvo je disao, davao srce, znanje i ljubav. S djecom je gradio crkvu, proširio put kako bi se moglo autom iz Nikolića u Korita lakše doći. Nekada se pitam koliko su današnji svećenici raspoloživi u pomaganju malenog i siromašnog puka. Naravno ima ih i raspoloživih, a i onih malo drugačijih. Put od Nikolića pa sve do Korita i Prosina i danas je ostao ne promijenjen, loš, teško prohodan. Od doba fra. Berte, i don. Joze pa do danas putna infrastruktura je na istoj razini! Narod imigrira naseljava se gdje su mrvicu bolji uvjeti, a svoje domove drži pod ključem. Kad vidim ovakvu nepravdu zasjaju mi suze u očima, ali nažalost ne kao u bake Knezouše! Pitam se često kako i politički milje nije uoči ovu problematiku ili ju uspješno ignorira od 1945. pa sve do danas. Zar je taj asfalt tako skup pa se ne mogu  iznaći novci i trajno riješiti ova problematika? Postavim si i pitanje: „Što pojedinci iz nadležnih organa misle o ovom domicilnom stanovništvu kojeg posjećuju samo u predizbornoj kampanji i obećavaju kule od karata pa kad zapuše lagani povjetarac poslije izbora, kule se uruše?“. Narodu ostaju samo obećanja, uzaluda radovanja!  ….