Marina Vukoja……Kud god pođi svom rodu dođi…….

Dođoh na Pale da vidim crkvicu u kojoj su djelovale Drinske mučenice. Sretoh časnu sestricu iz svoga roda Svjetlanu Rezo. Tu smo se izglile i izljubile te zahvaljivale Bogu što nam je dao tu milost susreta i to ne bilo gdje već na tlu kuda su hodale svetice mučenice..

Naime, na Palama 1911. godine kupljena je vila u tirolskom stilu. Služila je za okrepu i odmor časnih sestara koje su djelovale po Bosni. Katolička osnovna škola otvorena je za djecu tog kraja i kapelica Majke Divne izgrađena koju godinu kasnije. Na Pale su dolazili i mnogi biskupi i svećenici, a među njima i mons. Franjo Šeper, kasnije kardinal, te mons. Čedomil Čekada…

Prema riječima sestre Antonije Lukić u samostanu, koji je imao kapelicu posvećenu Majci Divnoj, redovito je živjelo pet sestara. Kad je bilo potrebno na ispomoć su dolazile i pripravnice iz Sarajeva. Sestre su obrađivale vrt kojim su prehranjivale zajednicu i priskrbljivale za svoje goste, kao i za mnoge siromahe onoga kraja. Taj mali samostan mons. Čedomil Čekada nazvao je s punim pravom “gostinjcem siromaha”. Sestre su bile skromne i darežljive. Jednoj pravoslavnoj obitelji s dosta djece darovale su šumu kako bi mogli sagraditi topao dom. Što znači da su pomagale ljudima drugih vjera. Sestra Berchmana Leidenix, Austrijanka, predavala je vjeronauk u školi za katoličku djecu, a privatno je podučavala djecu njemački jezik. Ratne 1941. godine na Palama su se zatekle ove sestre: predstojnica s. Jula, umirovljena s. Berchmana, s. Krizina, s. Antonija i s. Bernadeta. Njih pet je živjelo pod istim krovom više godina dijeleći radosti bol i patnje okolnih ljudi. Sestre su svim ljudima  činile dobro i zato se nisu bojale ni rata ni ratnih nedaća. Njihova misao vodilja bila je: “Mi nismo nikome ništa krive”. I nisu bile krive! Bez obzira na njihovu dobrotu i suosjećajnost prema ljudima u potrebi odvedene su iz svog doma koncem 1941. Najstarija sestra Berchmana nije izdržala put pa su ju ubili u šumi. Ostale sestre su zarobili i odveli u Goražde, gdje su bile prisiljavanje da svjedoče protiv Boga i da izgube svoju čast. Međutim, velika ljubav prema Bogu uz mnogobrojne prijetnje ipak uspijevaju sačuvati svoju. Će čast. Uspjele su otvoriti prozor i baciti se kroz isti. Njihovi udovi bili su polomljeni, ali davale su naznake života. Međutim “četnici” nisu odustajali, razjareni što nisu uspjeli u svom naumu tnjihove živote su skončali mnogobrojnim ubodima što tijelu noža. Što je najtužnije jedan od ubica bio je iz obitelji kojoj su dali šumu kako bi napravili kuću te djeci osigurali topao dom. Bacili su ih u rijeku Drinu. Kažu kako su poslije masakra otišli u svratište te su ženi koja je radila u istom zapovijedali da im opere noževe. Strašan zločin nad službenicama božje ljubavi se desio. Nažalost, nije mogao ostati zataškano iako nije ostalo zapisa od glavne sestre, jer bijahu spaljeni. Svjedoci kažu kako svake godine bace po pet ruža u rijeku Drinu. Četiri idu zajedno dok peta zaostaje. Što se može povezati sa smrti blaženih Drinskih mučenica. Četiri su bačene u rijeku, dok su najstariju sestru u mirovini ubili u šumi. Neka žive vječno u našim sjećanjima naše mučenice, jer kaže se voljeni ne umiru dok ih se živi sjećaju! Naše blažene i voljene sestrice mučenice molite Boga za nas i naše pomirenje prvo s Gospodinom pa među ljudskim odnosima da se ovakvi nemili događaji više nikada ne ponove. Počivale u miru božjem.