Laganim koracima izlazim iz sela Korita. Vijugav i pohaban kraški puteljak vod me prema Bekiji, Bekijskoj bari. Mjesto gdje su ne tako davno čobani čuvali svoja blaga. Mjesto gdje se ašikovalo, gdje su kod djevojaka i momaka zaigrali prvi leptirić u stomaku. Tu su se prepričavale razne lovačke priče među pastirima, zbijale šale … Često su ponori gutali velike kukove te ih izbacivali u Mostarskom blatu. Neki su ih “kao” prepoznavali dok bi švercali duvan po Hercegovini…..
Prvi veći kuk prema Bekijskoj bari je Edžepov kuk. Zašto Edžepov ne zna se. Vjerujem kako je bio neki Turčin Edžep koji je popisivao vlašku stoku i ljetinu. U selu isti je poznat po legendi o konju kojeg je vila ostavila na vrhu jer se našla tu, a pijetao je zapjevao. Tu je bio cijeli dan, dok noć nije pala i vila došla po njega.
Dolazim i do Kurinog kuka u Marlovića Podbari. Poznat je i po partizanima koji su se u Drugom svjetskom ratu utaborili pod njim. Na istom je isklesano ime Tito. Često su se na njemu igrali mladi čobani.
Idemo li Ponorom dolazimo pod kuk u Bari. Ispod se nalazi izvor, pojilo za stoku. Prođemo li kroz ne tako davnu povijest sela, prije nekih 50 godina, Ivan -Iko Marković i Vistankić klade se u jednu cigaretu kako će dubiti na glavi na najvišem vrhu kuka. To su i učinili! Valja napomenuti kak je kuk visine cca 40m.
Idemo li prema Jezeru naići ćemo na još puno kukova i neistraženih stijena koji datiraju iz Eocena. Eocenski sedimenti sudjeluju u građi Jadranskog primorja. Drevni ocean Tetis poplavio je ovo područje i kako istražitelji navode prostirao se do Češke, Karpata, Kavkaza i do Sjevernog mora.
Utjecajem raznih tektonskih sila Tetis se povlači. Ostaje nam upravo ovakav kamenjar.
Iz Bare ulazim u Bekijsko jezero. Odmah na samoj sredini strši Vlinski kuk s otvorom. Po predajama starijih nitko nije mogao doći do ulaza u pećinu. Navode kako su mnogi hrabri mladići pokušavali, no bijaše bezuspješno i tragično. Od ponoći pa do prvog oglašavanja pijevaca ovim prostorima gospodarile bi vile. Igrale bi i pjevale, kajmak bi u stapovima mele. Pjesma i vika bi se čula sve do u selo. Ispod pećine se nalazi izvor.
Povlačenjem oceana na površini zemlji ostaju mnoge školjke, kosturi riba koji su se utjecajem atmosferlija okamenile. Tako nastaju mnoge ploče školjkastog oblika – okamenjeni fosili školjki i drevnih riba. Sve je to prije Domovinskog rata arheološka struka dokazivala. Međutim ovo područje zvano Škriljke vapi za novim arheolozima i istraživanjima. Ovo mjesto zvano Škriljke devastirano je od strane čovjeka umjesto da je zaštićeno. Ministarstava ne poduzimaju nikakvu zaštitu, a trebali bi. Pođe li se prema Tribistovo opet nailazimo na mnoge kamene šume koje u posmatračevu oku probude razne likove. 
Često su se žitelji sela Korita koji bi dolazili na ispašu do u Škriljke zastrašivati Babom zvonarom. Pričalo se kako sjedi na staroj šupljoj bukvi. Obučena u crno te na glavi ima crnu debelu maramu ispod koje viri veliki kukasti nos. O vratu joj vezano volovsko zvono. Sjedila bi ispod kuće “Delpe Dusperine”. Kad bi opazila nekoga nadnaravno bi trčala za insanom koji ne bi mogao pobjeći. Pa bi ga udarala štapom sve dok insan ne zamanta. Baba zvonara svake godine bi dolazila u isto vrijeme te u kasnu jesen ili dolaskom prvog snijega bi nestala
Ustvari to su bile lovačke priče, na koju bi jadni čobani nasjedali. Tako žitelji sela zbog straha ne bi dotjeravali blago do Škriljki na ispašu. Tu bi često dolazili žitelji Nugla i dotjeravali svoju stoku.
Hodajući tražim kuću pokojne Delpe. Ne uočavam ju. Ali s lijeve strane prema Lazini nailazimo na nemili događaj koji se desio 2009. godine gdje su nastradala dva brata Duspara, pošavši u drva. Pri prevrtanju njihova traktora, nažalost brat Milan je poginuo, a drugi je ozlijeđen hvala Bogu ostao je živ. Tako se zauvijek ugasio jedan mladi hercegovački život.
S desne strane upravo u moru kamenja nailazimo na postavljene stapki vjerojatno za odašiljač. Strašno. Postavljam pitanje kako se u toj zoni omugućava izdavanje dozvole za tako nešto? “Zaštićenu” zona ne bi trebalo narušavati! Nažalost, svakodnevno se susrećemo s nepravilnostima rada struke ili bolje reći nestruke, koja često ne gleda interes društva!
Ovom oazom mira caruje medo. Iako je kalendarski nastupila zima medo još tumara, zapliće nogama i zijeva ovim područjem. Tu su na snijegu njegove šape koje mi izgledaju dosta svježe. Nailazim na otiske vučjih šapa, tragove divljeg vepra, puno razrovanih livada, mnoštvo brloga … te mnogo zečjih tragova. 
Put je bio dosta zahtjevan, ali isplatilo se! Nadam se kako ste i vi uživali kroz moje pisane kratke crtice i slike koje govore više od 1000 riječi!
PS. Na ovakvu rutu ne idite bez osobe koja poznaje teren i kvalitetne opreme prvenstveno mislim na adekvatnu obuću. Iako možda izgleda kako je jednostavmo, varate se. Često se gubi signal! Zbog divljih zvijeri s kojima sam imala često bliskog iskustva ne preporučam da se ide sam.
