Martin Mikulić, predsjednik Hrvatskog studentskog politološkog formuma (HSPF), studentske udruge koja djeluje pri Sveučilištu u Mostaru, objavio je na Faceboku komentar o političkoj analitičarki Ivani Marić, mogužoj kandidatkinji za dogradonačelnicu Sarajeva, pod naslovom: “Od “poštene Hrvatice, preko Bosanske i Hercegovke do Bošnjakinje katolkinje”. Mikulić piše:
-Trakavica oko Ivane Marić je ponajbolje pokazala kako Sarajevo sve više postaje radikalizirana dogmatska sredina. Taj prostor neslobode jednostavno proždire nepoćudne pojedince, odnosno nepoželjne glasove koji ne štuju mitove većinskog nacionalizma. Kao takvo, Sarajevo je eklatantan primjer tiranije većine koja nerijetko tjera pojedince na odricanje od vlastitog identiteta.
Naime, Ivana Marić godinama javno djeluje kao “politička analitičarka” i rado je viđena gošća na mnogim sarajevskim televizijama. Takvu je poziciju dobrim dijelom zaslužila kritiziranjem “nacionalističkih” elita, uključujući i HDZ BiH Dragana Čovića.
Da se ne lažemo, važan faktor u cijeloj priči je činjenica kako je Ivana, barem donedavno, bila Hrvatica. Profil sarajevske Hrvatice koja ujedno kritizira Čovića je idealan i kao takav je služio autarkičnom političkom Sarajevu kao krunski argument kako “nisu svi Hrvati HDZ” i kako postoje i “pošteni Hrvati”.
Godinama je Ivana Marić uživala u toj lagodnoj i, nimalo manje važno, iznimno unosnoj poziciji. Međutim, odjednom se dogodila katastrofa. Savršena simbioza unitarističkog Sarajeva i protučovićevske sarajevske Hrvatice narušena je kandidaturom Ivane Marić za dogradonačelnicu Sarajeva.
Točnije, problemi su nastali kada su Marić iz dubina internetskih bespuća izvučene riječi kako su se bh. muslimani 1993. godine nazvali Bošnjacima kako bi imali “nešto” pored vjerskog identiteta.
Naravno, Marić je preko noći od sarajevske miljenice postala glavna meta bezumne mrzilačke rulje. Jedna je stvar tu i tamo kritizirati Čovića, a sasvim druga kao nebošnjakinja obnašati javnu funkciju u Sarajevu, pa makar i onu simboličke važnosti. Jednostavno, odmah ste suspektni.
Znajući da je gotovo nemoguća misija preživjeti virtualno kamenovanje koje će joj onemogućiti daljnje djelovanje u Sarajevu, Marić se odlučila igrati na sigurno – obrušila se na Srbe i Hrvate. Tako je u svom prvom post-miljeničkom nastupu u startu anulirala sumnje da je nekakva hrvatska agentica kazavši kako je ona prije svega Bosanka i Hercegovka.
S obzirom na to da joj u takvoj situaciji odricanje od nacionalnog identiteta nije dovoljno za oprost bošnjačke javnosti, izjavila je kako su bh. katolici i pravoslavci odlučili biti Hrvati i Srbi nakon Drugog svjetskog rata, i to zbog “politika Hrvatske i Srbije” čime se perpetuira bošnjački mit o zloćudnim susjedima, da ne kažem agresorima, koji samo žele razvaliti njihovu “Bosnu”.
Marić je ovom neistinom dokazala kako je u cijeloj priči i ukupnom djelovanju dosljedna samo u vlastitoj ignoranciji. Naime, 1902. godine je osnovano Hrvatsko kulturno društvo Napredak, a 1908. godine Hrvatska narodna zajednica, dok su Srbi 1908. godine osnovali Srpsku narodnu organizaciju i Srpsku narodnu samostalnu stranku. Čisto konteksta radi, bh. muslimani su tada imali registrirana 124 društva i udruge. Sva su nosila muslimanski predznak, a nijedno bošnjački.
Uvidjevši da joj je dotadašnja retorika isuviše mlaka za rehabilitaciju u dogmatskom prostoru neslobode, Marić ide korak dalje. Ona u idućem nastupu pojašnjava svoju tvrdnju da nije mogla uvrijediti Bošnjake jer bi tako uvrijedila svoje pretke. Na pitanje tko su joj pretci, zaleđena i nikad serioznija Ivana Marić, valjda svjesna veličine gluposti koju će izgovoriti, kaže kako su to “Bošnjaci katolici”. Svaki daljnji komentar na ovo je suvišan.
Uglavnom, Marićka je plasirala najobičnije neistine i laži uvrijedivši i Srbe i Hrvate. Sve je to uradila skrušeno se ispričavajući Bošnjacima zbog mogućnosti da im je povrijedila osjećaje. No, za osjećaje Hrvata i Srba Marićka očigledno ne mari. Čudno za novopečenu Bosanku i Hercegovku koja “voli sve narode i građane”.
Tko bi u cijeloj priči trebao mariti i za Srbe i za Hrvate i za Bošnjake?
Mariti bi trebale istinske građanske i multietničke stranke u BiH koje bi ujedno trebale imati nultu stopu tolerancije na vrijeđanje i širenje laži o bh. nacionalnim identitetima.
Takve stranke bi po vokaciji trebale imati članove svih nacionalnosti i općenito bi se povrh svega trebale voditi načelom nediskriminacije u smislu da se nijedan čovjek u zemlji ne osjeća ugroženo ili poniženo zbog svoje nacionalne pripadnosti.
Dakle, istinske građanske stranke bi trebale voditi računa o javnoj higijeni, odnosno načinu na koji se u javnom diskursu odnosi prema nacionalnim identitetima, bez obzira na to što ga ne uzdižu na pijedestal. Trebale bi imati jednake kriterije prema svim nacionalnostima i shodno tomu, protiviti se vrijeđanju i širenju laži o bilo kojoj.
Beskompromisno zalaganje za istinu i uvažavanje neprijepornih povijesnih činjenica bi zasigurno doprinijelo premoštavanju razlika između konstitutivnih naroda. Takvim načinom djelovanja bi građanske stranke ispunjavale plemenitu misiju koja je doista potrebna podijeljenom bh. društvu.
Nažalost, broj takvih istinskih građanskih i multietničkih stranaka u BiH je – nula. Nijedna od stranki koje se tako nazivaju neće reagirati na širenje laži o Hrvatima i Srbima. Takvo što u Sarajevu jednostavno ne prolazi jer im je biračko tijelo dominantno bošnjačko i kao takvo poprilično neprijateljski raspoloženo i prema Srbima i prema Hrvatima.
Neka me slobodno demantiraju. Čekam reakcije. I čekam odluku Naše stranke da povuče kandidaturu Ivane Marić zbog činjenice da širi laži i vrijeđa dva ili čak tri konstitutivna naroda.
I za kraj, jedno pitanje za razmišljanje: je li se ikad dogodilo da se, primjerice, Srbi u Mostaru pod pritiskom većinske javnosti moraju odreći vlastitog nacionalnog identiteta i podrediti ga većinskom kako bi nastavili biti ravnopravni građani?
Ili Bošnjaci u Čapljini ili Banja Luci?
Ne. To se događa samo u Sarajevu.”/HMS/
