Svako dobro zna da je Mostar „etnički“ podijeljen grad. Ali možda tek sad znamo da je podijeljen na „antifašiste“ i „fašiste“ i da je na čelu tog grada „fašista“. Upravo tako: gradonačelnik Mario Kordić je proglašen fašistom, a i policija Mostara izgleda nije ništa drukčija jer je „zabranila antifašistima mirnu komemorativnu šetnju povodom Dana oslobođenja Mostara od fašizma“.
Piše: prof.dr. Ugo Vlaisavljević za Hrvatski Medijski Servis
Kordićev fašizam i antifašistički revizionizam
Kordićev grijeh je ne samo da je stao iza takve odluke policije, nego ju je pokušao i opravdati jer je javno izjavio: „Gradimo Mostar okrenut budućnosti i zaustavimo veličanje zločinačkih ideologija“. Udruženje antifašista i boraca NOR iz Mostara je odmah napravilo prostu jednadžbu: za Kordića je antifašizam ideologija zla! Odatle proizlazi da je on fašista, jer je onda za njega fašizam ideologija dobra. Odmah su pozvali na smjenu gradonačelnika i obećali da će ga raskrinkati pred čitavim svijetom.
Partijski pamfleti kazališnog redatelja
U sarajevskim medijima je to posebno jako odjeknulo i diglo na noge prekaljene borce protiv domaćih fašista „koji nikada nisu do kraja poraženi“, a poglavito su prisutni u krilu nacionalističkih stranaka „druga dva naroda“. Najglasniji među njima je poput „mitraljesca“ i „bombaša“ izjavio da su „HDZ i njegova terenska kamarila“ „klika koja pogani grad Mostar decenijama“. Najambiciozniji ideolog „antifašizma“, kazališni redatelj, tim povodom je napisao čitav esej u kojem je javnosti otkrio da se radi o „remoduliranom fašizmu“ (sic!) koji traži dublju analizu, ali on na nekoliko ispisanih stranica ne nudi ništa drugo nego opća mjesta iz nekadašnjih partijskih pamfleta, a koja se sabiru u tvrdnji da je nacionalizam koji prijeti „našem zajedništvu“ ustvari fašizam.
Remodulirani titoizam
Međutim, nastranu svi komentari i žestoke osude, nešto nije od početka uredu s tumačenjem Kordićeve izjave o neophodnosti prestanka „veličanja zločinačkih ideologija“. Naime, u samoj denuncijaciji gradonačelnika, prema kojoj on izjednačava antifašizam s zločinačkom ideologijom, krije se „remodulirani“ titoizam: svatko može primijetiti da se nakon kolapsa komunističke ideologije, pa tako i u ovom trenutku, gotovo isključivo govori o „antifašizmu“, kao da on nema nikakav ideološki predznak. Dakako, lako je razumjeti što je to natjeralo titoiste, sljedbenike partizanskog pokreta i jugoslavenske državne ideologije, da posegnu za takvim oblikom „revizionizma“. Tako su sada, u novom ideološki neutralnom svjetlu, Mostar oslobodili „antifašisti“, udruge koje slave tekovine komunističke revolucije su postale „udruge antifašista“, na Partizanskom groblju su se okupili „antifašisti“ koji slave „Dane antifašizma“, i upravo je „antifašistima“ zabranjeno da marširaju ulicama Mostara. Kordićev grijeh je što je u tim „antifašistima“ – koji mašu jugoslavenskom zastavom, nose partizanske kape, majice s Titovim likom i druga ideološka znamenja – vidio ono što nije trebao da vidi: ideološki sadržaj ovog antifašizma, s kojim se sami okupljeni „antifašisti“ otvoreno poistovjećuju i predstavljaju, a kojeg se sada u medijskoj i političkoj javnosti treba osloboditi poput kakve nepotrebne ljušture. Kako vrijeme prolazi i kako postaje sve agresivniji (upravo kao ideologija!), ovaj „antifašizam“ nastoji sve više kriti svoj titoistički sadržaj – kao zmija noge.
Defile “antifašista”- istinska sigurnosna prijetnja
Pitanje je uvijek: koji i čiji antifašizam? Osvrnemo li se makar nakratko na antifašizam iz doba Drugog svjetskog rata, vidjet ćemo da je antifašizam zapadnih Saveznika bio i antikomunizam, da je Staljinov antifašizam podrazumijevao „čistke“ u kojima su stradali milijuni ljudi, itd. Sve se svodi na to može li se antifašizam Titovih partizana, a pogotovu antifašizam njegove poslijeratne vlasti, u kojem su politički protivnici bili „fašisti/nacionalisti“, „zlikovci“ i „neljudi“, razvjenčati od svog ideološkog sadržaja. Kordić i „antifašisti“ okupljeni neki dan u Mostaru očito vjeruju da ne može. U tome im se pridružuju i oni kolumnisti i novinari koji u svom napadu na mostarske „fašiste“ naglašavaju da se komunizam nipošto ne smije izjednačiti s fašizmom. Upravo najogorčeniji kritičari Kordića pokazuju da je defile „antifašista“ mogao biti istinska sigurnosna prijetnja, jer je ideološki sadržaj javno predstavljenog „antifašizma“ i „remoduliran“ i „revidiran“, što će reći da nije zamrznut u vremenu. Njegove mete su danas izmijenjene i reaktualizirane: HDZ kao najmasovnija stranka među Hrvatima, zapadni dio grada, navijači nogometnog kluba Zrinjski, itd.
Kordić pokazao razboritost
Kordić je pokazao svoju razboritost kada je ustvrdio da ne želi ulaziti u ideološki spor i da se namjerava držati svoje agende rješavanja gorućih pitanja koja stoje pred gradskom upravom. Veliki uspjeh čelnika svih građana Mostara može biti jedinstveno komunalno poduzeće, ali nipošto ne i jedinstvena ideološka platforma. To bi se protivilo načelima liberalne demokracija koja mora poštovati načelo ideološkog pluralizma, pogotovu kada je riječ o javnom prostoru. Ni jedna ideologija, religija, filozofija (tj. „sveobuhvatna doktrina“) ne bi smjela vladati ovim gradom ili biti temelj zajedništva njenih građana. Pogotovu uvjet zajedništva ili demokracije ne bi smio biti „zatiranje fašizma“ (dakle, obračun u kojem su sva sredstva dopuštena). No uvjet za promicanje europskih vrijednosti bi trebao biti poštivanje rezolucija Europskog parlamenta iz 2006. i 2019. u kojima se osuđuju totalitarni komunistički režimi za zločine i masovna kršenja ljudskih prava. Čini se da je posebice aktualna ona stavka iz jedne od tih rezolucija u kojoj se „pozivaju sve komunističke i post-komunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost…“ Zasad su „antifašisti“ ti koji se o takav zahtjev uporno oglušuju./HMS/
