Pročelnica Transfuzijskog centra, zašto je Vaša odluka „Transfuzija“
Slučajno sam 1992.godine ,u ratu, došla u Transfuijski centar,tada odjel ,na zapovijed zapovjednika Ratne bolnice.
Naime, dr Ružica Papoči koja je tada bila šefica je tražila da dođe netko od doktora i pomogne njoj i pok.dr Simonu Šimiću.
Nisam mnogo znala o transfuzijskim poslovima,ali tada nam je naj bitnije bilo na nađemo dobrovoljne darivatelje krvi i da imamo dovoljan broj doza krvi kako bi spremni dočekali ranjenike.
U tom smo uspijevali jer tada je bio jedan entuzijazam kod branitelja koji su dolazili sa prve crte darivali krv i vraćali se. Svako ranjavanje je bilo ispraćeno dolaskom branitelja u Transfuzijski odjel,kao i sugrađana koji su u tim trenutcima bili u našem gradu,a išla sam i na teren, tamo gdje bi uspijevali organizirati akciju darivanja krvi.
To je bio jedan period koji ni sada nije izblijedio iz mog sjećanja,a sjećaju ga se sigurno svi oni koji su bili u Mostaru kroz cijeli domovinski rat.
Poslije mjesec dana rada u Transfuzijskom odjelu ,moja šefica mi je rekla da sam rođeni transfuziolog i to je od tada bio moj svijet. Uzela sam specijalizaciju iz transfuzijske medicine i evo tu sam već 30 godina.
Radimo transfuziju kao što se radi svuda u svijetu prateći sve novosti i implementiramo u zahtjeve klinika u SKB Mostar. Pravimo najkvalitetnije krvne pripravke za naše bolesnike,a da bi to radili potrebni su nam dobrovoljni davatelji krvi koji su srce svake bolnice. Bez dobrovoljnih darivatelja krvi ne bi bilo ni transfuzije ,niti kvalitetnog liječenja bolesnika krvnim pripravcima.
Dobrovoljni darivatelji krvi su vojska neizmjerne ljubavi i dobrote i oni su mi bili inspiracija za ostanak u Transfuziji u Sveučilišnoj Kliničkoj bolnici u Mostaru.
