Home Herceg-Bosna Ratni put Ante Vukadina – hrvatskoga vojnika iz Tomislavgrada

Ratni put Ante Vukadina – hrvatskoga vojnika iz Tomislavgrada

1413
0
SHARE

O ratnome putu našega sumještanina Ante Vukadina pisao je kolega Tomislav Šulj za domoljubni portal CM crnemambe.hr. Riječ je o serijalu (objavljenom u četiri dijela tijekom lipnja 2017.). Portal tomislavcity objavljuje ga u cijelosti uz dopuštenje Uredništva portala crnemambe.hr. na čemu mu srdačno zahvaljujemo!

Piše Tomislav Šulj/crnemambe.hr
Foto: vojnapovijest.vecernji.hr/ mandino-selo.com

Prvi dioRatni put Ante Vukadina - hrvatskoga vojnika iz Tomislavgrada

Životni put Ante Vukadina, bojnika Hrvatske vojske u mirovini, prožet je mukotrpnim usponima i brojnim padovima. Ratni put otpočeo je bijegom iz JNA, pristupivši 1. Brigadi ZNG. Nakon okupacije Hrvatske Kostajnice, zarobljen je i zatočen u logoru Manjača, potom prebačen u vojni zatvor u Sarajevu gdje mu se sudilo zbog dezerterstva.

Ipak, u velikoj razmjeni zatočenika oslobođen je krajem studenoga 1991. te pristupa Bojni Zrinski, specijalnoj postrojbi Glavnog stožera HV. Nakon napada na rodni kraj kraće razdoblje proveo je u postrojbi HVO „Brigada Kralj Tomislav“, a stabilizacijom linije obrane kod Tomislavgrada, vraća se u Bojnu Zrinski, odnosno u 1. Hrvatski gardijski Zdrug, postrojbu ustrojenu fuzioniranjem više specijalnih postrojbi Glavnog stožera gdje služi do okončanja rata.

U 1. HGZ specijalizirao je brojne vještine, prijeko potrebne za pripadnika elitne postrojbe, a bio je i polaznikom tečajeva Jiu Jitsu vještine i Komando tečajeva gdje je napredovao do razine instruktora. Uspomene na rat nije rado podijelio za javnost jer zazire od medija i smatra da se kao pojedinac ne bi smio izdizati iznad kolektiva, posebno ne ratne postrojbe u kojoj su mnogi položili život za obranu domovine. No upravo zbog njih, a ponajprije na molbu Stjepana Grbavca, osobe koja je na njega prenijela znanja drevne samurajske vještine, Vukadin je pristao na razgovor.

Rođen je u Duvnu (Tomislavgradu) 1972. godine, te je od malih nogu osjećao probleme Hrvata tog kraja koji, blago rečeno, nije bio omiljen komunističkom sustavu.

Hrvati, iako apsolutna većina (činili su 86, 6 % po popisu iz 1991. godine) bili su hendikepirani, osim pojedinaca koji su služili sustavu. Smrću Josipa Broza počinje neumitni raspad Jugoslavije, a žitelje s područja Tomislavgrada upravo u tom razdoblju sve više prati stigma „ustaštva“. Lokalne vlasti učestalo dižu prijave za neprijateljsko djelovanje pojedinaca i fantomskih grupa, no pravo je stanje bilo sasvim obrnuto; Duvnjaci su bili hendikepirani u ostvarivanju elementarnih prava.

Naime, Hrvati tog kraja uglavnom nisu mogli dobiti posao te su većinski bili prisiljeni raditi u inozemstvu. Vlasti nisu marile omogućiti stanovnicima asfalt, telefon, neki nisu imali ni provedenu elektrifikaciju, a djeca su u školi učila ruski i kao primarno pismo u prvom razredu osnovne škole – ćirilicu. Opći bunt prokuljao je u siječnju 1990. godine kada je više tisuća stanovnika spontano počelo demonstrirati protiv nepravednog sustava što su bile prve demonstracije takve vrste u Jugoslaviji. U svemu tome kao golobradi mladić sudjelovao je i Ante Vukadin. Uz brojne druge aktivnosti, Vukadin je sa skupinom prijatelja organizirao šivanje goleme trometarske zastave s povijesnim hrvatskim grbom, bez zvijezde petokrake, što je na tom području u očima vlasti bio krajnje subverzivan čin. Kako je postao punoljetan, Vukadin se kod općinskih vlasti prijavio za pristupanje grupama koje su organizirano odlazile na policijske tečajeve u Zagreb:

„Rekli su: „Mali, ti još nisi služio JNA, ne možeš bez tog iskustva“.Ustvari su dali jedan vrlo nepromišljen savjet, morali su mi preciznije pojasniti kakva je situacija, da trebam pričekati dok ne sazrije vrijeme. I kako sam ja dosta odlučna osoba, tada totalno naivan, isti se dan prijavljujem za odlazak u JNA. Bila je to kardinalna pogreška“.

Kroz nekoliko mjeseci Vukadin je unovačen za služenje vojne obuke u Samoboru.

„Nas pet iz Tomislavgrada ušlo je kroz kapiju pozdravivši „Faljen Isus“. Naravno, odmah smo stavljeni pod prismotru. Već smo prvu noć imali incident, naguravanje, a uskoro su nas sve razdvojili tako da ja sljedećih 15 dana nikoga od svojih nisam ni vidio. Zamislite, nalaziš se kraj Zagreba, a u sobi uz jednog Posavljaka, jedini si Hrvat od 43 vojnika. I tako, s jedne sam strane bio uzoran vojnik jer poslušnost i odgoj je nešto što nosim od doma, a s druge sam strane stalno ulazio u neke konflikte, svađe pa i tuče. Oficiri su vršili strahovit psihološki pritisak na vojsku, plašili da nas po okolnim obroncima stotine snajpera drže na nišanu, da MUP-ovci pripremaju napade pa ćemo morati na ulice braniti državu. A vojnici, bilo ih je normalnih, ali bilo je dosta Srba koji su otvoreno provocirali i vrijeđali. Prvi s kojim sam se obračunao rekao je pred svima: „Ma jedva čekam da nas puste van, da možemo da bijemo Hrvate“.

Cijeli vojni rok protekao je Vukadinu u stresnom ozračju, pod uzbunama, pod pritiskom i prijetnjama nadređenih, ali i fizičkoj opasnosti kojoj se izlagao ulazeći u konflikte s onim Srbima koji su otvoreno provocirali. Premještanjem u Požegu ništa se nije promijenilo, no tek kada je poslan na područje Plitvica, u lipnju 1991., Vukadin je osjetio pravu opasnost. Stoga što je bio zadužen za prijevoz opreme za vezu po okolnim selima, uvidio je u što se pretvorila JNA.

„Smjena vojnika bila je svakih 15 dana, jedino meni i vojniku iz Slovenije nikako nije odobren odmor ni nakon mjesec dana. Na Ljubovu i Plitvicama srpski su seljaci, pritom nakićeni raznim obilježjima, donosili hranu i piće vojsci, pekli su se janjci, bile su to prave fešte. Svojim očima vidio sam kako neki oficiri u vojnim transporterima prenose streljivo ka Donjem Lapcu. Vidio sam kako se pune skladišta oružjem, vidio sam kako se napadaju položaji MUP-a prema Gospiću. Jednom prilikom oficiri su rekli da očekuju napad „mupovaca“. Podijelili su bojevu municiju, mene su poslali na stražu s nekim Srbinom. Tri vojnika, ja idem prvi, a transporter nas prati. To mi je bila jedna od najstrašnijih noći. Ne znam hoću li preživjeti ni tko će me ubiti; naši policajci ili ovi što mi kroče iza leđa. Tada sam presjekao ono što sam već ranije naumio. Ako se mora poginuti – u redu. No da poginem kao pripadnik JNA, mislim da si tu sramotu ne bih ni u grobu mogao oprostiti. Čim sam dobio priliku, iskoristio sam ju. Dobio sam u zadaću voziti dva potpukovnika u Komandu V. vojne oblasti, na današnji Krešimirov trg u Zagrebu. Odmah po dolasku pitao sam mogu li se javiti sestri koja je živjela u Zagrebu. Oficiri su mi to dozvolili pa sam nazvao telefonom zeta da dođe i objasnio mu što sam naumio. Mislio je da se šalim jer dezertirati iz JNA bilo je veliko kazneno djelo, a meni je ostalo svega nekoliko tjedana do kraja služenja vojnog roka. No nisam se šalio. U nedjelju, 21. srpnja 1991., u 9 sati ujutro sam pobjegao, a u 11 sati postao sam pripadnik ZNG. Doduše, mogao sam naći sigurnost u bazi na Sljemenu gdje su smještali prebjege iz JNA, no nisam to htio. Pobjeći iz vojske da se šminkam po gradu u uniformi? Imao sam svoj put i nakon svega u Tomislavgradu i što sam prošao u JNA uzeti pušku u ruku da se borim za Hrvatsku bio je jedini mogući izbor. Svak je tada imao svoj izbor“.

Vukadin je pristupio 3. Bojni 1. brigade ZNG, smještenoj u Pionirskom gradu. Trebao je sa satnijom poći u Ilok, ali nešto ranije jedna druga grupa ustrojila se za polazak u Hrvatsku Kostajnicu te im se dragovoljno priključio.

„Da je Hrvatska vojska bila tek u stvaranju pokazuje što sam na bojište, iako gardist, pošao bez osobnog naoružanja. Krenuli smo 21. kolovoza, a na putu do Kostajnice već se pucalo po nama. Zapovjednik mojeg odjeljenja bio je Darko Katuša, a u zadaću smo dobili preuzeti položaje kod Šupljeg kamena. Kada smo preuzeli položaje jedan Imoćanin ostavio mi je pušku, nož, kacigu i pancirku. Iako sam mislio da mi sad na svijetu nema ravna, braniti položaje kod Šupljeg kamena bilo je vrlo opasno iskustvo. Tako su nas jednom opkolili dva dana i dvije noći, a za to vrijeme nismo dobivali hranu, streljivo, ni pojačanje. Sjećam se da dva dana nisam izlazio iz rova. Nadlijetali su avionima, „Galebovima“, od raketiranja preko mojeg rova jedna se breza samo prepolovila. Mokrio sam u rovu, u bočicu koja mi je inače služila kao sredstvo za čišćenje puške. Mokraću bih prosipao van rova tako da bih samo rukom bacio sadržaj bočice, a glavu nisam ni smio promoliti van rova. Doduše, zapovjednik mi je po noći uspio dobaciti deku, pola kruha i paštetu, a ja sam imao nešto vode. Uglavnom, četnici su presjekli komunikaciju na jednom mjestu između Šupljeg kamena i Kostajnice, taj lokalitet zvao se „Ranč“. Naši su u proboj komunikacije poslali jedan BOV koji je naišao na protuoklopnu minu i prevrnuo se pred našim očima, katastrofa! Drugi BOV, a imali smo ih u Kostajnici samo dva, uspio se probiti kroz četničke položaje, ali pritom ih je nekoliko smrtno stradalo. Bio je to čisti pakao, ali nam je omogućio da izvršimo smjenu na položaju. U BOV inače stane četiri-pet ljudi, a nas se 18 gardista naguralo unutra samo da krenemo u Kostajnicu“.

2. dio

Sjećam se pogleda na 300-400 metara dugu kolonu njihovog oklopa, a mi imamo jedan tenk i krećemo jedni na druge

Osim držanja kružne obrane oko Kostajnice, zadaća gardista bila je smjensko držanje izdvojenog položaja Šuplji kamen (10-ak kilometara istočno od Kostajnice). Također, „Tigrovi” su izviđali prostor u smjeru Sunje preko sela Majur te u smjeru brda i sela Čukur otkuda je Kostajnica bila najčešće napadana. U više navrata bezuspješno su pokušavali zauzeti Čukur, odnosno uspostaviti komunikaciju s Hrvatskom Dubicom.

„Trebalo je razbiti obruč jer stisak je postajao sve čvršći, a ujedno je trebalo pod kontrolu staviti područje oko Šupljeg kamena gdje su naši suborci bili opkoljeni. U tu akciju, 9. rujna, krenulo nas je više od osamdeset gardista, zapravo svi sposobni, a policiju smo ostavili da čuva grad. Trebalo je proći kroz Rosulje, Slabinje i Baćin, srpska sela koja su stajala na putu do Dubice. To su velika sela u šumovitom području, dobro zaštićena minskim poljima. Nismo uspjeli, nismo ni dobili očekivanu podršku hrvatskih snaga iz smjera Dubice. Istovremeno, Srbi su našu odsutnost iskoristili približivši se samome gradu. Zauzeli su dominantne položaje i uskoro su započele ulične borbe“.

Obrana Hrvatske Kostajnice nakon toga postala je nemoguća jer su snage obrane raspolagale vrlo skromnim zalihama streljiva, a pomoć iz smjera Siska nije dolazila. Obranu, koju su pod zapovjedništvom Zvonimira Kalana držali pripadnici 1. ZNG brigade, MUP-a i domaći branitelji, bilo je više nemoguće organizirati. Nakon neuspješnog pokušaja deblokade i pada prigradskih položaja, od 9. rujna Kostajnica je u potpunosti okružena i započele su borbe na gradskim ulicama. Pad brda Djed, ključne točke obrane, značio je i početak kraja jer su se branitelji ubrzo našli bez streljiva i sanitetskog materijala. Unatoč pregovorima i dogovorenim uvjetima predaje, uslijedila je kalvarija hrvatskih branitelja. Većina ih je sprovedena u logor na Manjači, a manji dio u Glinu gdje su prošli višemjesečnu torturu. Civilno stanovništvo i domaći branitelji znali su vrlo dobro što ih čeka ako se predaju. Uz manju grupu „Tigrova“ i pripadnika zagrebačke policije, njih oko 120 krenulo je u proboj. Prošavši više zasjeda, pri čemu ih je poginulo sedmero, dok je dvanaestero ranjeno i ozlijeđeno, uspjeli su stići do Hrvatske Dubice. Ovaj hrabar čin, nepoznat hrvatskoj javnosti, pokazao se ispravnom odlukom jer gotovo svi Hrvati rodom iz Kostajnice koji su se predali naknadno su likvidirani. Ante Vukadin proveden je na Manjaču.

„Pad Kostajnice posebna je priča i uz nju se vežu brojne teorije o kojima ja ne bih. Ono što mogu reći je da smo imali dobre zapovjednike, koji su hrabrost iskazali i u zarobljeništvu. Zvonimir Kalan, Darko Katuša i Dragan Šakić stvarno su u logoru dobili gadne batine. Bili su to čvrsti ljudi, štitili su svoje vojnike i kapa im do poda! Također treba naglasiti značaj dr. Igora Nikolića, inače načelnika saniteta, koji je prepoznao težinu trenutka, uključio se aktivno u pregovore. Cilj je bio predati se JNA na bosansku stranu, jer smo ovima što su nas napadali s hrvatske strane nanijeli goleme gubitke i naravno da je bilo za očekivati osvetu od te bande. Iako smo na Manjači prošli gadno, bio je to najbolji potez. Zna se kako su tragično prošli Hrvati koje su zarobili domaći četnici. Unatoč svemu, danas i unazad više godina provlači se teza o agresiji Hrvatske na prostor BiH. Zanimljivo, jer tada su iz te republike nemilice tukli oklopom po našim položajima … Čitavim putem ka Manjači, zahvaljujući medijima, sakupljao se srpski narod, kao da se radilo o prolasku seoskih svatova kada se svi okupljaju gledati mladenku. Kud smo god prolazili, mnoštvo razjarenih ljudi zaustavljalo je promet, prijetili su. Svakakvih scena je bilo, od kamenovanja do urlikanja podivljalih staraca i žena. U logoru prvih par dana nije bilo ni toliko loše. Čak smo sa stražarima komunicirali o borbi za Kostajnicu. No uskoro su došli novi stražari, provjerene bitange, ali došli su i „bezbednjaci“ koji su vjerojatno sve njih napunili informacijama o našem „zločinačkom“ karakteru. E tu se sve promijenilo i počela je kalvarija; ispitivanja, fizička i psihička mučenja, odvođenja na lažna strijeljanja. Ispitivali su logične stvari o naoružanju i ustroju, ali i hrpu svakojakih gluposti. Meni su najviše ostala u sjećanju pitanja: „Gdje ste imali obuku za klanje? Koju drogu koristite? Koliko si ljudi ubio? Tko je ubijao djecu?“. Ma kakvo dijete, mi tamo čovjeka odraslog nismo vidjeli koliko smo se branili od udara topništva … Razni su bili oblici iživljavanja, ne samo batine. Uperene puške u leđa, uvlačenje cijevi u usta, batine, lažna strijeljanja, brojne metode poniženja o kojima je bolje ne pričati … Kada bi najavili odlazak na strijeljanje, a ja ih se tri takva sjećam, viđao sam kako ljudi od šoka vrše nuždu ili padaju u nesvijest, pri tom čelom udarajući u asfalt jer smo morali hodati pognute glave. Normalno, neki su izgubili moral, slomili su se. Na taj način jedan je otkrio informaciju koju sam s prijateljem, Vinkom Topićem, uspio sakriti. Naime, tražili su da istupe oni koji su pobjegli iz JNA, mi se nismo odazvali, većina drugih jest. Odmah smo završili u samici, takvu studen i led nisam u životu doživio! U samici smo se grlili da se ugrijemo, da postignemo potrebnu tjelesnu temperaturu se ne smrznemo. Potom su nas prebacili u Banja Luku. Na Manjači sam bio pretučen 2-3 puta, no u Banja Luci dobio sam valjda najviše batina u životu. Pretukli su nas u špaliru već po dolasku, ali to nije bio problem nego noć kada bi pijani rezervisti dolazili iz grada pa bi svak u tom pijanstvu mlatio „ustašu“. E tad mi je i nož pod vrat stavljen, i tu sam zbilja mislio da će me zaklati. Zapravo sam dolje još štošta prošao, no te uspomene možda su preružne za prepričati. To su valjda rituali koje zarobljenici prolaze u ratnim logorima. Ili te slome ili te ojačaju. Ako preživiš, ako si jak, izvučeš neku pouku i kreneš dalje svojim putem“.

U zacrtanom putu kojim je Vukadin krenuo prva stepenica bila je pristupanje specijalnim postrojbama Hrvatske vojske. Ipak, nakon pakla Banja Luke morao je proći posljednju instancu uzništva. Prebacili su ga u Sarajevo, u vojno istražni zatvor vojarne Viktor Bubanj, optuživši ga za dezerterstvo i oružanu pobunu. Pomiren s višegodišnjim zatvorom, napunjen dezinformacijama o hrvatskim porazima u samici broj 11 boravio je sve do puštanja na slobodu. Srećom, Vukadin je s 26 ostalih zatočenika razmijenjen 25. studenoga 1991. na aerodromu Pleso. Uz logoraše s Manjače, „virovitičku skupinu“, „splitsku skupinu“ glavne zvijezde velike razmjene, zbog kojih se ona i odigrala na ovoj razini, bili su general Milan Aksentijević i poduzetnik, Anton Kikaš koji je iz inozemstva pokušao prokrijumčariti avion naoružanja za potrebe hrvatske obrane. Na slobodi Vukadin je nastavio slijediti svoj put. Ubrzo, već u prosincu, bez da je prošao bolničku rehabilitaciju, iscrpljen od psihofizičkih tortura, pristupio je „Bojni Zrinski“. Razlog nije bio taj što je u „Zrinskima“ služio veći broj ljudi iz rodnoga Tomislavgrada, već što je odmah uočio kako je upravo to postrojba u kojoj se on kao vojnik može razvijati.

„Kada sam vidio poznanika i njegove kolege kako su opremljeni, kako su utegnuti, uredni od glave do pete, znao sam da je to „Vojska“, dobro opremljena, u kojoj vlada stega, uvijek spremna za akciju. U to vrijeme „Zrinski“ su već bili popunjeni, no zapovjednik, Miljenko Filipović, popustio je i primljen sam u postrojbu. Prva iskustva iz „Zrinskih“ nadmašila su i sva moja očekivanja. Obuka je doslovno trajala od jutra do mraka. Nema za što nas kao borce nisu obučili: izviđanja, kretanja na terenu, formacije, načini kamuflaže, upadanje u objekte, precizno pucanje, brzo pucanje, pucanje protuoklopnim sredstvima, ma sve što treba znati jedan vrhunski vojnik. Također, uskoro je počela i ubrzana obuka Jiu Jitsua“.

Početkom 1992. godine osposobljeni pripadnici Bojne Zrinski odlazili su u skupinama držati obuke pripadnicima drugih postrojbi. Važna zadaća bila je provesti obuku na krajnjem jugu jer bilo je očito da se u Bosni i Hercegovini priprema nastavak velikosrpske agresije. Tako je i Vukadin uz skupinu pripadnika „Zrinskih“ rodom iz BiH vršio obuku, te dočekao veliki oružani sukob koji se na početku travnja odvijao na prostoru Kupresa. Vojno gledano, bio je to sraz Davida i Golijata u kojemu su postrojbe JNA nadjačale domaće snage i male skupine dragovoljaca. Okupirane su visoravni planine Kupres, sam grad i okolna sela, ali su napadači do 10. travnja konačno zaustavljeni. Sukob je nakon tjedan dana završio porazom isključivo zbog nemjerljive tehničke inferiornosti hrvatske strane, a što je u memoarima potvrdio i Slavko Lisica, zapovjednik oklopnih postrojbi koje su s okupiranih područja Hrvatske naknadno uključene u bitku.

„Od svih borbi u kojima sam sudjelovao, bitka za Kupres po svemu ima najznačajnije mjesto u mojoj vojnoj karijeri. Fizički, mi takvoj sili nismo mogli parirati. Pustimo sad pješake, ali što se oklopa tiče, tu su valjda 30 puta bili nadmoćniji. Sjećam se pogleda na 300-400 metara dugu kolonu njihovog oklopa, a mi imamo jedan tenk i krećemo jedni na druge. Svejedno kako je završilo, meni je za sve povijesne anale da se netko u takvom omjeru snaga uopće usudio sukobiti. Sjećam se, probili su tenkovi Zlosela i Rastičevo, pa nam dali zadaću da ih s bestrzajnim topom zadržimo. I sad nas 12 stavilo na traktor bestrzajni top, idemo preko polja i zaustavljamo tu oklopnu silu punih pet dana. Dakle, nas 12, bez hrane, opreme, ikakve logistike, mokri i bez sna, držali smo na 80 metara tenkove i uništavali ih. Stvarno su se „Zrinski“ iskazali, bili smo rame uz rame, jedno srce. Zapravo jedini čovjek koji nam je pošao pomoći, bio je Željko Glasnović. Znao je gdje smo, vidio je koje snage idu na nas i javio je: „Glave, držite se, dolazim!“. Nažalost, tada je teško ranjen i jedva je izvukao živu glavu u tom kaosu. A pješački, snage za otpor bile su naša skupina iz „Zrinskih“ i ljudi iz HVO. Oni su imali srca, nažalost su i gadno izginuli, ali u tom trenu nisu imali apsolutno nikakvo ratno iskustvo spram napadača koji su većinom bili prekaljeni iz borbi za okupaciju Hrvatske. Bili su tu još Žuti mravi –veterani bitke iz Vukovara, momci iz HOS-a i možda neke manje skupine, ali to je unatoč svoj požrtvovnosti stvarno bilo premalo. Borili smo se, bila je to borba selo po selo, ali nije išlo. Vjerojatno te snage jesu imale moć dalje napredovati prema Tomislavgradu i prema Šujici, ali pretpostavljam da su i oni procijenili da bi ulaskom u jedno kameno područje gdje bi se odvijale borbe doslovce za svaku kuću to donijelo iznimno velike gubitke, nakon što su ih uostalom već imali i u ovih tjedan dana. Tako da oni više nisu nastavili s napadom“.

Treći dio

Vukadin je u tom neizvjesnom razdoblju pristupio domicilnoj postrojbi, Brigadi Kralj Tomislav. Okršaji su nastavljeni, ali ni izbliza tolikim intenzitetom. Pola godine kao dozapovjednik satnije vršio je obuku te se kasnije na poziv generala Ante Rose ponovno vratio u Bojnu Zrinski, a koja se ubrzo preustrojila u 1. Hrvatski gardijski zdrug. Ta promjena u potpunosti mu je odgovarala jer osim obuke, služenje u lokalnoj postrojbi uglavnom se svodilo na držanje položaja, pozicijsku borbu i povremene sukobe. Dinamika obuke i način ratovanja u postrojbi za specijalne namjene bila je potpuno drugačija. Uslijedilo je novo dokazivanje u staroj postrojbi, nova borbena iskustva, borbena djelovanja na Južnom bojištu i velike oslobodilačke operacije unutar kojih su pripadnici 1. HGZ imali važnu ulogu. O tim pobjedničkim borbama Vukadin nije htio iznositi previše detalja jer smatra da su svi polučeni uspjesi 1. HGZ-a rezultat kolektiva, ustrojene i dobro naoružane postrojbe s iznimno dobro organiziranom logistikom. No usporedo uz sudjelovanje u brojnim uspješnima akcijama 1. HGZ-a, Vukadin je napredovao kao vojnik. Stjepan Grbavac, nositelj Jiu Jitsu obuke prepoznao je u njemu golemi potencijal, kao uostalom i Rodolfo Barrio Saavedra, legendarni „Argentinac“ koji je u 1. HGZ-u bio zadužen za organizaciju i provedbu Komando tečaja. Trudom i odricanjem i Vukadin je postao instruktorom obje obuke.

„Još neko vrijeme Jiu Jitsu bio je obavezan dio obuke no vremenom je ona postala slobodan izbor i tako se formirala jedna grupa koja je trenirala 4-5 sati svakodnevno, naravno kada su ratne prilike dopuštale. Radili smo to u Rakitju, katkad u dvorani, mnogo puta na betonu. Eto ja sam kao logoraš i vojnik s oštećenim centrom za ravnotežu imao tu „povlasticu“ da treniram na strunjači, što ostali nisu imali … Komando tečajevi s „Argentincem“ počinju od 94. godine. To je bila jedna sasvim nova dimenzija obuke. Sve što smo mi dotad radili, sve to pojedinačno bila je jako dobra obuka, ali ovo je bilo objedinjavanje i daleko veći iskorak spram onoga što smo dotada naučili. Odmah je rekao da većina nas neće proći tečaj, selekcija je bila teška uopće za postati polaznikom tečaja. Znam da sam sigurno bio jedan od lošijih na tom ulaznom testu, posebno iz plivanja, uostalom bio sam i nedavno ranjen. Eto, ipak sam ušao. Od nas 44 na ulazu, taj prvi tečaj okončalo nas je 18. Ostali su odustali zbog ozljeda ili psihološkog pucanja. Jedan dio Komando tečaja bila je Jiu Jitsu obuka, a Grbavac i „Argentinac“ odmah su se našli kao dvojac identične životne filozofije. Rezultat te simbioze bio je strahovito naporan za samu obuku. Jiu Jitsu smo izvodili u blatu, u vodi, na svim terenima i u svim uvjetima. Grbavac bi samo rekao: „Skidaj svu opremu, idemo: Udaranje!“. I to su bile vrlo, vrlo krvave borbe, krajnje frustrirajuće. No naučiš se nositi s tim, trpjeti, pobijediti samog sebe i taj mentalitet ostaje u tebi za cijeli život, naravno, onome tko sve to položi … Uz sve batine i sva znanja što moraš usvojiti, uz to što si stalno gladan, žedan, neispavan, mokar i razbijen, moraš se naučiti nositi s brojnim drugim pritiscima. Primjerice, moraš trpjeti pritisak koji ti instruktor čini s psima tragačima. Naravno, moraš naučiti i kako izbjeći pse tragače u prirodi. Uglavnom, Komando tečaj bio je zamišljen da traje 60 dana, a nakon otprilike 45 dana prekinut je jer cijela postrojba išla je u oslobađanje Kupresa. To je na neki način svjetski raritet, išli smo izravno u borbu demonstrirati ono što smo naučili … Sve to utjecalo je i na napredovanje u Jiu Jitsu obuci. Ti intenzivno živiš za obuku, za polaganje ispita i onda te ratna zadaća prebaci stotinama kilometara. Naravno da tu izgubiš korak. Ti jesi na neki način u mentalnom treningu, jer upravo obavljaš ono za što si obučen, ali fizički ti zaostaješ, gubiš kondiciju. To su velika odstupanja. Doduše, zna sve nekad ispasti gotovo idealno, osvojiš prostor i sve izgleda kao ratna bajka. No uglavnom se vrlo rijetko takvo što dogodi. Protivnik nije samo osoba koju moraš pobijediti, kao ni oruđe kojim te zaustavlja. Recimo, mi smo u operaciji „Zima 94“ djelovali u uvjetima kada se temperatura spustila na -36 ispod nule. U tim uvjetima, iako je neprijatelj jako blizu i takvo što je protiv svih pravila, ložili smo vatru jer drugačije ne možeš opstati. Ne možeš se napiti vode, jer je smrznula, ne možeš jesti ni rezati hranu jer je smrznula. Takvo iskustvo te iscrpi za cijeli život, a ne da bi se vratio nazad u Zagreb i nastavio s mukotrpnom obukom. I onda sve iznova, natrag u dvoranu, da sve nadoknadiš“.

Treninzi Jiu Jitsua, odnosno tečajevi za komandose koji su se provodili u Zdrugu bili su vrlo teški. Jiu jitsu se treniralo dva puta dnevno po sat i pol, a kada se išlo na polaganje za crni pojas i tri puta. Naravno, uz sve to polaznici su obavljali i sve druge obaveze, fizičke aktivnosti ili pak obaveze u časničkoj školi. Instruktor, Stjepan Grbavac, smatra da su po intenzitetu treninga i obavljanja zadaća pripadnici Zdruga bili na najvišoj svjetskoj razini, s čijom se spremom mogla usporediti tek obuka pripadnika SAS-a i specijalnih postrojbi izraelske vojske, a koji ipak tečajeve izvode u mirnodopskim uvjetima. Na tečajeve za hrvatske komandose dolazili su najbolji polaznici svih specijalnih postrojbi, iako je prvi tečaj napravljen isključivo s polaznicima Zdruga. Na drugome su uz pripadnike Zdruga tečaj polagali i pripadnici 1 HG Zbora, te pomorskih diverzanata. Na trećem su im se priključili pripadnici vojne policije, no većina polaznika tečaja uvijek je dolazila iz Zdruga. Prilikom organiziranja tih tečajeva, u dogovoru sa Saavedrom, Grbavac je prilagođavao potrebne vještine Jiu Jitsua, ali uvijek je podučavao obranu i napad s noževima. Istovremeno, kako su prošle gotovo tri godine od početka Jiu Jitsu obuke, Grbavac je osjetio kako je došlo vrijeme da najbolji polaznici naprave korak više, da ih treba uputiti u tehnike, da shvate da vještina ima svoj sustav, hijerarhiju, a time i konačan smisao. Grupu koja se izdvojila, a koja je prošla i tečaj za komandose, odabrao je kao kandidate za stjecanje crnoga pojasa i daljnji razvoj u duhu vještine. Ti ljudi, među njima i Ante Vukadin, postali su instruktori, a s treningom se počela seriozno baviti padobranska bojna Zdruga. Također, Vukadin je postao instruktorom i na Komando tečaju:

„Nekoliko nas je izabrano za instruktore; neko je bio za preživljavanje, neko za postavljanje zamki, neko za naoružanje. Ja sam bio zadužen za postavljanje prepreka u šumi i Jiu Jitsu. E tu je napokon došao moj osobni rast da pokažem koliko mogu demonstrirati ono što sam naučio. Jer na Komando tečaju treniraš ljude koji su pod strahovitim i stalnim stresom, koji su stalno na rubu i kod kojih svih postoji opasnost da ako previše pređeš granicu stresa kojeg namećeš, polaznik te je u stanju ubiti. Svejedno hladnim oružjem ili puškom jer se na tečaju isključivo radi s bojevim streljivom. Dakle, da budeš dobar instruktor, trebaš znati dozirati taj pritisak. Da se razumijemo, nisam ja bio najbolji, ni izbliza. No ima onih koji savršeno usvoje, ali možda ne žele dalje prenositi znanje, ima onih koji su „fajteri“ i samo ih je zanimalo steći znanje za borbu, ima i onih koji su idealni na tečaju, ali nemaju talent za prenositi znanje. A ne može se nešto ovako opasno podučavati da voditelj tečaja mora nadzirati instruktora. On u instruktora mora imati apsolutno povjerenje“.

Vukadinov put, uspinjanje u svijetu najelitnijeg dijela pripadnika postrojbe za specijalne namjene, bio je težak ne samo zbog mukotrpne obuke ili čestih odlazaka na bojište već i stoga što se nakon teških ozljeda i dugotrajne stanke iznova morao dokazivati. U ljetu 1993. godine ranjen je u nogu, pri čemu ga je upravo znanje i instinkt što ga je usvojio Jiu Jitsu treningom natjeralo da kolutovima unazad spasi tijelo od rafalne paljbe koju je neprijatelj osuo po njemu. Potom je krajem 1994. godine imao težak lom noge pri doskoku padobranom.

„U doskoku iz padobrana refleksno sam štitio ranjenu nogu i preopteretio zdravu te nezgodno doskočio i noga mi je pukla na tri dijela. Ipak, zainatio sam se nakon dugog oporavka i skočio potrebnih 10 skokova 1996. godine. Lom noge dogodio se prije operacije Bljesak. U operaciji sam sudjelovao, ali tek toliko da sam dolje s dečkima, doslovno sam dva dana ranije skinuo gips. Dakle nisam se borio, samo sam sudjelovao“.

Smrću Franje Tuđmana, potom i promjene na vlasti 2000. godine Republika Hrvatska ušla je u razdoblje velikih promjena. Neke od njih odavno je trebalo napraviti, no neke su učinjene iz političkih razloga. Zasigurno najdrastičniji rez počinjen je u sustavu Oružanih snaga, što zvuči nevjerojatno s obzirom na uspjehe tijekom Domovinskoga rata. Pripadnici specijalnih postrojbi GS HV, vrlo su loše prošli u tim promjenama. Instruktor Ante Vukadin, doživio je čitav niz problema, štoviše bio je optužen za organiziranje atentata na Načelnika GS HV, generala Petra Stipetića. S obzirom da je cjelokupan proces detroniziranja specijalnih postrojbi Hrvatske vojske, tzv. „Šuškovih pretorijanaca“ bio medijski spin, kao i svaka metoda koja se bez dokaza forsira u javnosti i kao takva „ostane u zraku“, i ovo je razdoblje polako prekrio zaborav. Kako god bilo, uz brojne druge vještine, bivši predsjednik Stipe Mesić vrlo znalački u javnost je plasirao informacije o navodnim organizacijama atentata. Po tim informacijama unazad 15 godina u nekoliko se prilika, u Hrvatskoj i inozemstvu, neuspješno pokušalo organizirati atentate na bivšeg predsjednika i uvijek su uz te atentate bili povezani pripadnici specijalnih postrojbi GS HV. Stipe Mesić čak se i lani „prisjetio“ da je početkom 1991. godine na njega kod Županje bio organiziran atentat, a što sve dovoljno govori o vjerodostojnosti informacija. Nažalost, uz neviđen medijski pritisak, nesuvisle informacije o organiziranju atentata imale su i konkretan učinak. Dopis koji je upućen svim uredništvima novinskih kuća o organiziranju elitne postrojbe za provođenje državnog udara danas djeluje van zdrave pameti no u to vrijeme polučio je uspjeh.

Četvrti dio

Vojnik se cijeli život bori, samo ovo je drugačiji model borbe

Po tom pamfletu konačni cilj, obaranje demokratski izabrane vlasti, kanilo se polučiti atentatima na predsjednika Stipu Mesića, premijera Ivicu Račana, ministre Jozu Radoša i Šimu Lučina, generale Petra Stipetića i Imru Agotića. Anti Vukadinu dodijeljena je nezahvalna uloga proračunatog krvnika:

„Osjetilo se već prije smrti predsjednika da se stvari mijenjaju. Pritisak je bio sve veći, posebno medija. Nema što nisu nalazili da ne valja, da je loše, pokvareno. Bio je to specijalni rat. Pa zamislite samo kakav je to potez novog vrhovnog zapovjednika da rasformira postrojbu kao 1. HGZ!?! Koliko uloženog novca u helikoptere, amfibije, padobranstvo, alpinizam, koliko je novaca potrošeno da se dobije jedna vrhunski obučena specijalna postrojba? Koliko smo mi, koliko sam samo ja ovu državu koštao da me školuje? Ajde da su promijenili zapovjedni kadar, ako misle da je pod utjecajem određene političke struje, ali oni su praktično ukinuli cijelu jednu postrojbu.

Moji problemi počeli su jer sam obnašao određene dužnosti u sigurnosnom sustavu. Logičan je to slijed unutar svake vojske da ljude koji iza sebe imaju cijeli rat, ranjavanje, dokazali su se na bojištu, a fizički više ne mogu ostvariti norme potrebne za vrhunski spremnog vojnika budu školovani za rad u sustavu. Mi smo odabrani, upisali fakultete, završili ih. No kako se sve počelo mijenjati oni koji su imali škole, a nisu bili aktivni na bojištu, sve više su bili u prednosti. Izmišljali su se novi kriteriji, reference koje su ti ljudi stekli prije rata ili dok si ti bio na terenu. I ne bi bio problem, ispunilo bi se sve to u nekoj normalnoj situaciji. No situacija je bila takva da se tražio način da mi, časnici s borbenim iskustvom, budemo što više hendikepirani u odnosu na druge. Dolaskom nove vlasti, iako mislim da je to bio prešutan dogovor svih političkih struktura jednostavno je potezom pera u potpunosti promijenjen kompletan obavještajni sustav unutar vojske. Ne znam koja je to država, pobjednica u ratu, napravila u modernoj povijesti, naša eto jest. I ja sam se našao u tom krugu časnika koji su eliminirani iz obavještajne službe i našao sam se u famoznom statusu „neraspoređenih“. I tako, ja nakon svega što sam prošao na terenu potom kroz sve specijalističke obuke: padobranstvo, Jiu Jitsu, ronjenje, alpinizam, Komando tečaj, završim kao časnik zadužen za prikupljanje borbenih iskustava u topništvu. A ja topom u životu nisam rukovao. I onda su mi konačno prilijepili optužbu za pokušaj organiziranja atentata na načelnika Glavnog stožera, generala Petra Stipetića. To je taj specijalni rat; čak i kad imaš besprijekornu karijeru, izvrstan si u daljnjem školovanju, nemaš nikakvu mrlju, što ti onda mogu? Mogu izmisliti da si pedofil, da si nešto ukrao ili kao u mojem slučaju da planiram atentat. Ne postoje dokazi, ali postoje „indicije“. I to sve iziđe u novinama: „Večernjem“, „Jutarnjem“, nekom dnevnom listu u BiH. I to lijepo objave na Badnji dan, na blagdane, kad se novine čitaju tri dana. Tolike sam potom razgovore obavio svugdje; od ureda predsjednika do ne znam kojih načelnika sigurnosnih službi pa i osobno kod Petra Stipetića. Strašno sam doživio razočaranje kako su se odnosili prema meni. A sve je navodno proizašlo iz pritužbe Stipetića kod razgovora s predsjednikom da ga netko prati, pitao je tko je naložio da bude praćen. Interna istraga dala je rezultate na granici znanstvene fantastike. Po njoj ne samo što sam pratio Stipetića, nego sam ga isplanirao likvidirati u vikendici koju ima kod Ogulina. A ja nemam pojma ni da on ima vikendicu, ni da mu je ribolov hobi. No trebalo je prikazati da ja pripadam nekom fantomskom hercegovačkom klanu kojega je ustrojio pokojni Gojko Šušak, ljudima s kamena, krutima, needuciranima, koji su radikalni, ne žele prihvatiti demokraciju. Tako da je moj slučaj savršeno legao za dalju fazu eliminacije „nepodobnih“. Sakupili su nas i kao kod zubara jednostavno podijelili papire da možemo ići na „raspolaganje“. I tako provedeš u sustavu 3-4 godine, a taj sustav te ne želi, i tek tu dobiješ pravi PTSP. Ne znam zašto sam baš ja odabran za ulogu potencijalnog atentatora, ali mogu pretpostaviti da je to zbog toga što sam po svim svojim specijalnostima i obuci u vojsci najbolje odgovarao tom profilu. Još su mi u medijima nadjenuli nadimak „Hladni“…To mi je bilo teže nego rat. Pa su uslijedili pritisci, plaća smanjena na pola, supruga nezaposlena, ukraden auto, dignut kredit. Sjećam se da sam svaki mjesec posuđivao za preživjeti. I onda sam preko prijatelja došao u simulacijsko središte, tu sam vrlo dobro primljen, raspoređen na mjesto obavještajnog časnika. Tu sam do 2006. na miru radio posao, ali opcija je bila da ili odem časno u mirovinu ili stalno strepim hoće li mi nešto prišiti. Izlaskom iz vojske nastalo je još gore psihičko stanje jer sam odjednom postao dio drugog svijeta. No kad sam izašao iz krize brzo sam se presložio, počeo trenirati, voditi treninge Jiu Jitsu, ušao u svijet kinologije, prihvatio se izazova vjetroenergije. Borba se dakle nastavila, vojnik se cijeli život bori, samo je ovo drugačiji model borbe. Ja i dalje ostajem vojnik. Ne volim se nazivati braniteljem, to ne odgovara mojoj životnoj filozofiji. Ja nisam branitelj, ja sam hrvatski vojnik. Danas sam tu gdje jesam. Istina, ponovno bih otišao i sve bih ponovio jer od temeljnih životnih načela ne odustajem“.

Vukadin o Jiu Jitsu

Bio je to obavezan dio obuke, vrlo borbeno, vrlo krvavo, vrlo stresno iskustvo. Nemam prave riječi da to opišem. Ako uzmemo u obzir sve današnje treninge borilačkih vještina, ni u jednom segmentu ne mogu ih usporediti s Jiu Jitsuom. Bit cijele priče bila je da steknemo poriv za borbenošću, preživljavanjem, svejedno u kakvoj se situaciji našli. I Grbavac je u vrlo kratkom roku to uspio izvući od nas … Još 96. i 97.godine radili smo tradicionalne obuke u dvorani Branka Cikatića. I onda polako sve više počinjemo raditi prve vježbe i borbe na parteru. Bile su to krvave borbe. Danas su Jiu Jitsu metode treninga otišle u drugom smjeru, sportski način dominira. Ipak duh se zadržao i zapravo se dijelom duh ove samurajske vještine zadržao i u Delnicama. U sustavu je ostalo nekoliko instruktora koji to jako dobro rade. Imaju doduše neke svoje nove elemente, ali svako vrijeme nosi svoje … Ipak, smeta me što sustav zanemaruje „gotov proizvod“. Jer mi smo imali implementiranu vještinu, Grbavca kao jednog od najboljih svjetskih stručnjaka, ali politički sustav donio je nove ljude u vojni sustav koji su pak bez prevelikog razmišljanja odrekli se ovako vrijedne vještine i obuke na koju je Hrvatska vojska morala biti ponosna.

Gojko Šušak

Više je kolega kompetentnije pričati o Gojku Šušku, no i ja sam 94. godine imao čast brinuti o njegovoj sigurnosti. Iz nekog razloga nisam mogao ići na teren, a nekoliko nas odvojeno je za pratnju ministra. Tako da sam ja neko vrijeme obilazio s njim linije, pratio ga na sastanke. U početku sam mislio da je hladan čovjek, no vjerojatno je on bio u svojim mislima i brigama. Kada smo popričali, kada je saznao ratni put i moje motive, bilo mu je drago što se nalazim u njegovoj pratnji. Bio je to simpatičan čovjek, veliki domoljub, i ničega se nije bojao. Znam da je zazirao od pogodovanja ikome. Doduše, upravo meni je pomogao kada sam se iz „proceduralnih razloga“ nakon rata našao „neraspoređen“ sa svojim kolegama. Saznavši, na red je pozvao četiri generala, rekavši im da nisu pri zdravoj pameti što ljude koji su se borili u ratu i bili ranjeni imaju obraza staviti u takvu poziciju gdje su plaće niže i do 50%, a budućnost i karijera su neizvjesni. I sjećam se jedne posebno simpatične epizode na Južnome bojištu. Krenuo je obići linije bojišnice. Upozorili su ga da ne ide jer da na tom području neprijatelj djeluje snajperom. Nosio je onu svoju bijelu košulju, sako prebačen preko ramena, okrenuo se i zapitao: „Pa dobro, jel tamo naša vojska?“ – „Jest ministre!“ – „Jel pucaju na njih?“ – „Pucaju, ministre“- „A što onda ne bi pucali na mene!?!“. Otišao je na prvu liniju, sjeo na veliku kamionsku gumu, zapalio cigaretu s vojnicima i rekao da im podijelim po pištolj. Zamislite samo koji je poslije bio moral za borbu tih ljudi!

 

Piše Tomislav Šulj/crnemambe.hr
Foto: vojnapovijest.vecernji.hr/mandino-selo.com