|
Zatvorio sam majko vrata.
Ostavio tebe, tatu, sestre i brata.
Zatvorio sam i prozor
Da nije hladno,
Sad me crna zemlja prima gladno.
Nećeš spremiti košulju
za svatove sina jedinka,
Umjesto diplome na vitrini
Moja je svijeća i slika.
Kad ti spomenu sina,
S ponosom u oku
Osmjehom mi crtaj ime
Otisli smo Njemu
Gdje više nema zime.
I ja sam zaspala, tata.
Majko, sestro i brate.
Nećeš mi bako najdraža
Nikad doći u svate.
Anđeli nas nose
Tamo gdje sunce vječno grije
Gdje suza nikad nema
I sve se smije.
I plače drvo i kamen
Jer nas nećete vidjeti više
A mi ćemo reći Gospi
Da vam suze obriše.
I tisuće ruža bijelih
Za nama će te baciti sutra,
Al svanut’ će jednom sunce
I neka sretnija jutra.
Upalite za nama svijeće
I krunicu stavite u ruke
I zagrlite mi majku i oca
Da ne umru od tuge i muke.
Poljubite mi sve moje
I obraze kupane suzama
Zagrlite umorne prsi
Od jada što se u njima slama.
Jer umire tijelo, ne duša,
I srest ćemo se u vječnosti ikad,
Nemojte vrata ni prozore
Za nama zatvoriti nikad.
I kad pogledate u nebo
I počnu padati kiše,
To vam se mi javljamo
Da se ne ponovi nikad više.
Napisala: Štefa Lončar Marić
|
|
