Pitao me naivni slikar…
Otkud meni razuzdan smijeh
k’o san se prosuo na usne moje
To je poljubac
star pola vijeka,
spustila mi na usne ptica soko
da bludi kao stari grijeh
zavede tebe…naivni umjetniče
kistom da ljubiš moje plavo oko.
Probudiš izvor u osmijehu mome,
da se u njemu ogledaju zvijezde .
Dragi zbog njega haljinu mi skine,
da nikada ne budem ljubavi žedna.
Da mi pjesnik što u snu plače,
posveti pjesmu
SONET ŽENI
Stihovima sto lome planine …
Bila jednom jedna žena
sa osmijehom vajala svjetlost…
Rasplakala rosu…
Zeđi obnažena .
Zdravka Babić
