Senjske žrtve naziv je za tragičan događaj 9. svibnja 1937. u Senju, kada su srbijansko-jugoslavenski žandari bez ikakvog povoda pucali na skupinu mladića i djevojaka došli na skup HSS-a iz Gospića. Tom prigodom žandari su ubili šest mladića i jednu djevojku.
Hrvati su već za vrijeme prve Jugoslavije doživljavali brojne progone i ubijanja od strane srbijansko-jugoslavenskih vlasti.
Nažalost, i danas u svojoj državi Hrvati malo znaju o ubijanjima i žrtvama koje su naši stari podnijeli već u prvoj, velikosrpskoj Jugoslaviji: Bjelovarske žrtve iz 1920. kada je ubijeno 30 seljaka, Sibinjske žrtve, Stajničke žrtve, Žitničke žrtve, prosinačke Zagrebačke žrtve 1918., Zagrebačke žrtve 1928., Primoštenske žrtve…
U Senju se toga dana održao koncert hrvatskog pjevačkog društva “Trebević” iz Sarajeva. Održao se i zbor posvećen Matiji Gupcu i braći Radić u organizaciji HSS-a, pred čak 6000 nazočnih. HSS-ovci su se uobičajeno kritički osvrnuli na protuhrvatsku politiku režima, a sudionici zbora potom su se mirno razišli gradom.
Povorka je pjevala hrvatske pjesme, a iz kamiona su Ličani veselo klicali Senjanima.
Pri prolasku četvrtog kamiona Gospićana, u kojemu je 33 mladića i djevojaka uz tamburice pjevalo “Hajd’mo, hajd’mo, narode, pod barjak slobode” zapovjednik žandara, kapetan Koprivica, dao je znak rukom da žandarmerija zapuca na hrvatsku mladost. Kod gostionice “Nehaj” iz pušaka i strojnica pucalo je još 19 žandara.
Na mjestu je ubijeno sedam cvjetova hrvatske mladosti:
Tome Nikšić
Nikola Bevandić
Marko Smolčić
Katica Tonković
Frane Jelača
Jakov Milković
Pere Frković
Službena izvješća nastojala su žrtve prikazati kao “ustaše, frankovce i komuniste”, no prema izjavama očevidaca, žandari su ovaj događaj unaprijed pripremali. Stradali mladići i djevojka pokopani su nakon dva dana u Gospiću, dostojanstveno, na velikom sprovodu koji je bio i izraz bunta prema beogradskom teroru.
Što je u korijenu želje Srbije da vlada nad Hrvatima i drugim narodima?
Nije samo druga Jugoslavija bila tamnica naroda i veliko stratište Hrvata, već je i prva velikosrpska Jugoslavija bila održavana na teroru nad Hrvatima.
O tome se nažalost i malo govori i malo zna, a to je jedan od glavnih uzroka onoga što se kasnije događalo između srpskog i hrvatskog naroda sve do današnjih dana.
Dok je veliki dio Hrvata idealistički i naivno pristupio stvaranju prve Jugoslavije kao države u kojoj će biti ravnopravan narod, u Srbiji je dominantna politička struja pod vodstvom Nikole Pašića, nastojala kombinacijom pritiska i terora, sa diplomatsko-političkom lukavošću stvoriti Veliku Srbiju.
Ta dominantna ideja, o Jugoslaviji kao državi u kojoj Srbi vladaju, prevladavala je sve vrijeme postojanja ove države.
Srbija se prema Hrvatskoj i Hrvatima odnosila kao prema okupiranoj, porobljenoj, neprijateljskoj zemlji, plijenu iz I. svjetskog rata. Batinanje, hapšenje i zatvaranje, visoke globe i nameti, uništavanje ljetine i pljačke, a ne rijetko i ubojstva nesretnih hrvatskih seljaka, bila su svakodnevna i uobičajena pojava.
Evo i jednoga istinskog kurioziteta – vjerojatno nepoznatog u civiliziranom svijetu dvadesetoga stoljeća – koji je “krasio” srbijansku kraljevinu, a pokazuje svu degeneriranost, izopačenost i zločinačku narav tadašnjeg režima: obiteljima ubijenih Hrvata, nakon što su kraljevski žandari izvršili egzekuciju – najčešće na kućnom pragu – stizali su računi za naplatu utrošenog metka (“kuršuma”) kojim je kazna izvršena, što uistinu predstavlja vrhunac cinizma čiji je cilj žrtvu i njezinu obitelj do krajnosti poniziti i degradirati. Slobodno se može reći, da se velikosrbijanski kraljevski režim prema Hrvatima nije niti odnosio kao prema ljudima, smatrajući ih narodom nad kojim treba vladati ili ih većim dijelom pretvoriti u Srbe katoličke vjere. Takvi procesi pravoslavizacije Hrvata bili su i započeti u dijelovima Hrvatske, osobito u dijelovima oko obale.
Bilo kakve primisli o Hrvatima kao o ravnopravnim narodom s kojim je tvore zajedničku državu u Srbiji nisu uopće postojale, osim na krajnjim marginama. Slična situacija ostala je do današnjeg dana, što pokazuju i gotovo svakodnevni i kontinuirani govor mržnje i fašistički istupi srbijanskih parlamentarnih zastupnika, društvenih uglednika do samog vrha države.
Srbija je vjekovima živjela svojim osobitim životom, koji je ostavio u narodu svoje duboke tragove crkveno-kulturne, političke i socijalne. Tako se u Srbiji izgradio poseban mentalitet, koji na svoj način gleda na odnose života naroda i ljudi, drugačiji od hrvatskog naroda koji je povijesno se formirao u potpuno drugačijoj povijesno-kulturnoj uljudbi. To je činjenica o kojoj se mora voditi računa. To je toliko različito, da i ako govorimo sličnim jezikom, ne govorimo istim izrazom uma i osjećanja.
Srbijanski teror – uzrok svih zala između Srba i Hrvata do današnjih dana
Stanje je bilo takvo da je 1935. zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer predao je namjesniku Pavlu memorandum u kojem je detaljno dokumentirao i naveo na desetine slučajeva terora (ubojstava, ranjavanja, teških premlaćivanja) provođenog od strane srbijanske vlasti nad Hrvatima. U dokumentu se izrijekom nabrajaju žrtve žandarmerije diljem Hrvatske: u Đurđevcu, Bizovcu, Zaboku, Semnici, Adolfovac, Vojni Križ, Laslovo, Žitnik, Hreljin, Novalja, Vrbanja, Stari Grad na Hvaru itd. Na kraju, moleći da se ovo bezakonje konačno spriječi, nadbiskup kaže:
„Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom.“
Zabilježena su brojna ubojstva hrvatskih seljaka u Imotskom, Ljubuškom, Požegi, Novoj Gradiški….
Srbijanski teror stvorio je za Hrvate nepodnošljivu situaciju koja je dovela do sporazuma Cvetković-Maček, kojeg hrvatski Srbi nisu htjeli prihvatiti, pa se odmah krenulo u onemogućavanje funkcioniranja Banovine Hrvatske. U tome su najaktivniji bili četnički odbori i njihove naoružane skupine, koje su diljem Hrvatske svojim terorističkim aktima i nasiljem ugrožavale hrvatsko stanovništvo, sijući strah, paniku, premlaćivanja pa sve do ubojstava. U tobožnju obranu „ugroženih“ srpskih interesa ustaju i sve druge političke snage organizirane na velikosrpskoj platformi.
U takvoj mučnoj situaciji Hrvatska i hrvatski narod dočekao je II. svjetski rat, a posljedice srbijanskog shvaćanja odnosa Srba i Hrvata dovela su do krvavog raspada i druge Jugoslavije, koja je umnogome, premda komunistička, bila velikosrpska verzija i nastavak one prve. Najočitiji dokaz toga je da JNA otvoreno se stavila na stranu Srba i napala goloruke Hrvate, otvoreno podržala Beograd i ideju Velike Srbije, premda je službeno nosila ime – jugolsavenska.
Današnji dačićevsko-vulinovski ispadi (dva pobočnika fašista Slobodana Miloševića), praćeni vulgarnostima srbijanske političke i medijske scene, nisu nikakva novotarija i šala, već samo posljedica i kontinuitet onoga što je počelo davno ranije: ideje o potrebi dominacije Srbije nad okolnim narodima. A Hrvati su tu, zbog svoje razvijene državotvorne misli, brojnosti i snage, bili meta srbijanske hegemonističke ideje – broj jedan.
Ovaj članak je napisan kao spomen na brojne hrvatske žrtve srbijanskog terora u prvoj Jugoslaviji i želje da ih vrijeme ne otme zaboravu.
Izvor: narod.hr