Bitka za Odžak bila je posljednja velika bitka Drugog svjetskog rata na tlu Europe. Iako je kapitulacija Trećeg Reicha potpisana 8. svibnja 1945., čime je rat službeno završio, u bosanskoj Posavini borbe su se nastavile punih 17 dana nakon toga – sve do 25. svibnja 1945. godine.
U proljeće 1945. godine, snage Osovine bile su u potpunom povlačenju. Dok je glavnina postrojbi Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i njemačkog Wehrmachta uzmicala prema Austriji (bježeći pred nadirućom Jugoslavenskom armijom), dio snaga u bosanskoj Posavini odlučio se na organizirani otpor.
Otpor je organiziran na području općine Odžak, uokviren rijekama Savom i Bosnom te planinom Vučijak. Močvaran teren, rijeke i uzvisine činili su ovaj prostor izuzetno teškim za napad, a braniteljima su omogućili postavljanje čvrste linije obrane.
Procjenjuje se da je područje branilo između 3.000 i 4.000 vojnika. Glavninu su činili pripadnici Hrvatskih oružanih snaga (HOS), lokalne ustaške milicije i domobrani iz Posavine. Glavni zapovjednik bio je Petar Rajkovačić (lokalni ustaški zapovjednik). Za razliku od vojnika koji su bježali prema Bleiburgu, ovi su se borili na kućnom pragu. Bili su svjesni da nemaju kamo uzmaknuti i da im predaja novim komunističkim vlastima vjerojatno donosi smrt.
Područje su napadale postrojbe 25. srpske divizije, 27. istočnobosanske divizije te dijelovi 53. srednjobosanske divizije. Između 15.000 i 20.000 vojnika u različitim fazama operacije. Motivacija im je bila jednostavna – likvidacija posljednjeg džepa otpora na teritoriju novonastale Demokratske Federativne Jugoslavije i osiguravanje potpune kontrole nad regijom.
Bitka se može podijeliti u tri ključne faze.
Faza I: Prvi napadi i odbijanje JA (druga polovica travnja)
Jugoslavenska armija (JA) podcijenila je snagu i organizaciju obrane. Prvi frontalni napadi bili su odbijeni uz goleme gubitke za partizanske postrojbe. Branitelji su iskopali mrežu rovova i bunkera, pretvorivši sela oko Odžaka u neosvojive utvrde.
Faza II: Totalno okruženje i pat-pozicija (početak svibnja)
Nakon 8. svibnja i službenog završetka rata, JA preusmjerava znatna pojačanja prema Odžaku. Područje je potpuno odsječeno. Unatoč pozivima na predaju i vijestima da je rat gotov, Rajkovačić i njegovi ljudi odbijaju položiti oružje. Zbog neuspjeha u slamanju otpora, partizansko vodstvo mijenja taktiku.
Faza III: Zračni udari i slom obrane (22. – 25. svibnja)
Ključni preokret dogodio se uvođenjem ratnog zrakoplovstva JA (uključujući eskadrilu s britanskim zrakoplovima Spitfire ustupljenim u sklopu savezničke pomoći).
Dana 23. i 24. svibnja Odžak i okolna sela izloženi su žestokom bombardiranju i napalm-bombama. Nakon što je obrana doslovno sravnjena sa zemljom, partizanske snage 25. svibnja ulaze u Odžak. Posljednje uporište, vlaška bolnica i pojedini bunkeri, likvidirani su u bliskim borbama.
Bitka za Odžak bila je iznimno krvava za obje strane, a precizne brojke i danas su predmet povijesnih rasprava. Zbog taktike frontalnih napada na utvrđene položaje, Jugoslavenska armija pretrpjela je teške gubitke (procjene se kreću od nekoliko stotina do preko 1.000 poginulih vojnika). Većina branitelja poginula je u borbama. Oni koji su preživjeli ili bili ranjeni u improviziranim bolnicama uglavnom su strijeljani na licu mjesta nakon pada mjesta. Zapovjednik Petar Rajkovačić navodno je izvršio samoubojstvo kako ne bi pao u zarobljeništvo. Stradao je i velik broj lokalnih civila koji su se sklonili u zonu borbenih djelovanja.
U historiografiji socijalističke Jugoslavije ova je bitka desetljećima bila potpuno prešućivana. Razlozi za cenzuru bili su višestruki. Činjenica da je jedna izolirana skupina pružala otpor čak 17 dana nakon službenog kraja rata i kapitulacije Njemačke nije se uklapala u narativ o lakom i pobjedonosnom završetku operacija. Golemi gubici koje je pretrpjela Jugoslavenska armija u samom finišu rata smatrali su se vojnim neuspjehom i lošom procjenom zapovjednog kadra. Ironično, bitka je završila upravo 25. svibnja, na dan koji se u Jugoslaviji slavio kao rođendan Josipa Broza Tita (Dan mladosti), pa se slavlje nije htjelo kvariti vijestima o krvavim unutarnjim sukobima.
Tek nakon 1990. godine i raspada Jugoslavije, otvaranjem arhiva i prikupljanjem svjedočanstava, Bitka za Odžak dobiva širu pozornost povjesničara u BiH i Hrvatskoj.
————————–
Strah je bio jedan od presudnih motivacijskih faktora koji objašnjava zašto je otpor u Odžaku bio toliko fanatičan i dugotrajan. Taj strah nije bio apstraktan, već duboko ukorijenjen u etničkoj i političkoj dinamici tog područja tijekom cijelog Drugog svjetskog rata.
Vojnici u Odžaku (većinom lokalni Hrvati, ustaše i domobrani) bili su potpuno svjesni što su ustaške postrojbe radile tijekom rata, kao i činjenice da su partizani smatrali ustaše svojim najljućim neprijateljima. Znali su da za njih, kao pripadnike ustaškog pokreta, nema amnestije. Strah od zarobljavanja, mučenja i strijeljanja bez suđenja bio je toliki da su borbu vidjeli kao jedini izlaz – ako već moraju poginuti, radije su birali pogibiju s oružjem u ruci nego predaju i odlazak na stratište.
Područje Odžaka napadale su postrojbe poput 25. srpske divizije i dijelova drugih divizija koje su u svom sastavu imale velik broj boraca iz Srbije i pravoslavnih dijelova Bosne. Među lokalnim hrvatskim stanovništvom i braniteljima Odžaka postojala je snažna propaganda, ali i stvarni strah, da su partizanske postrojbe koje dolaze s istoka zapravo “preobučeni četnici” (pogotovo jer je potkraj rata velik broj bivših četnika amnestiran i prešao u partizane). Zbog toga sukob na tom terenu u svibnju 1945. u očima branitelja nije bio samo ideološki (komunisti protiv ustaša), već goli etnički sukob za opstanak na vlastitom pragu.
Za razliku od vojnika koji su se povlačili prema Austriji i ostavljali svoje domove stotinama kilometara iza sebe, branitelji Odžaka bili su lokalni ljudi iz posavskih sela. Oni su u pozadini svojih linija imali svoje obitelji – žene, djecu i roditelje koji su se sklonili u Odžak i na planinu Vučijak. Vjerovali su da će, ako linije padnu, partizanske snage izvršiti masovnu odmazdu nad cijelim hrvatskim stanovništvom te regije. Taj strah za obitelj pretvorio je vojnike u očajnike koji nisu uzmicali.
U vojnoj taktici poznato je da se vojska koja ima otvoren put za uzmak lakše odlučuje na predaju ili povlačenje. Kada ljudima oduzmete svaku šansu za uzmak (Sava i Bosna su bile blokirane) i uvjerite ih da ih u slučaju predaje čeka sigurna smrt, dobivate situaciju u kojoj se pruža maksimalan, fanatičan otpor.
Taj strah se na kraju pokazao opravdanim u pogledu sudbine zarobljenika. Nakon pada Odžaka 25. svibnja, pobjednička strana provela je masovne likvidacije preživjelih branitelja, ranjenika iz bolnica, pa i dijela civilnog muškog stanovništva, što je u tom kraju ostavilo duboke demografske i povijesne rane koje su desetljećima ostale tabu tema.
