Home Ostalo Charles Bukowski: Poezija se mora samostvoriti, samonapisati se

Charles Bukowski: Poezija se mora samostvoriti, samonapisati se

824
0
SHARE
CENTURY CITY, CA - NOVEMBER 4: Charles Bukowski attends the screening of "Barfly" on November 4, 1987 at the Cineplex Odeon Cinema in Century City, California. (Photo by Ron Galella, Ltd./WireImage) *** Local Caption *** Charles Bukowski

Opet isti stari problem: mrtve veze sa mrtvim ljudima, sa mrtvim gledalištima, protraćene, protraćene stranice! Stara prevara, stari vic sa znanjem koje stvarno ne postoji, odjeven u lijepu i višebojnu terminologiju. U stvari sve vrijeme su pričali o stvarima koje nisu imale nikakve veze SA MNOM; prokleti egocentrici, što je bilo važnije /za malo sam rekao vlažnije/ od mene? Ustvari sam poskakivao gore dolje po smrti a oni su tupili o kolačima koji su se hladili na prozoru! Još gore, sipisali bi stranice i stranice imaginarnog baljezganja, za malo bi dohvatili ono NEŠTO! A onda bi ga OSTAVILI! U to vrijeme mislio sam da se možda uzdržavaju; ali sada sam siguran: jednostavno nisu imali što kazati. Pa čak i tada sam im bio potčinjen. Bio sam svjestan krhe terminologije: ta imaginarnost, duge, kobasičaste riječi nisu bile ništa drugo do izvrdavanje, hvatanje za slamčicu, slabost. Zato sam i vjerovao kako su se sve to “punjena govna“: razgovor o besmislenim stvarima besmislenom terminologijom.Slikovni rezultat za charles bukowski

Ipak, uvukli su me u tu tamnu oblast: kakvi su ti odgovori bili i kakva je to sila bila /slaba kako mi se čini/ koji su mi izgledali kao kreativna umjetnost pisanja- roman, kratka priča, poezija. Pretpostavljam da su do mene stigli više kao izraz ljubavi nego razuma /a što može biti bolji način?/ Istina, još mnogo ranije sam došao do zaključka da je poezija najkraći, najslađi, najprirodniji način stvaranja. Zašto pisati roman, kada ga možete napisati u deset redaka? Zašto pisati deset romana, kada ih možete napisati 10.000? ZLOČIN I KAZNA, naravno nije mogao biti napisan u deset redaka, i mada se ne slažem sa završetkom za koji vjerujem da je bio iznuđen hermetiziranom formulom našeg društvenog pjeva, to je još uvijek bio divan čin. Zato i jesam naklonjen prema nekoliciji romansijera, ali oni zasigurno nisu izgovor za sve te desetine pametnjakovića koji su uslijedili. Tri četvrtine “Zločina i kazne“ su jedna od onih rijetkih stvari koje održavaju o životu mladog izgladnjelog luđaka u gluposti naših javnih knjižica. Sherwood Anderson je bio dobar sve dok nije spoznao kako ih može zaglupljivati pozerstvom: nešto što su najprije ukazivali kod Faulknera /a on je jedna od najvećih, najušljivijih prevara našeg doba, i to opće prihvaćena./ a poslije i kod Hemingwaija- pozerstvo u koje je kasnije kao u samosvojno nasljedstvo. Ipak, poezija je kao veliki, dobri konj u trku: ne možete je zanijekati, označit će je kao pobjednika. Priključite se.

I tako sam se izležavao po klupama parkova i odlazio u knjižnicu, a knjižničari i knjižničarke bi njuškali moje prnje. Malo po malo stigao sam do kritičkih osvrta u časopisima poput Kenyon Review I Sewanee Review, i iz nekog posve neodredjenog i nejasnog razloga ovakve stvari vam izgledaju prilično dobre kada niste jeli nekoliko dana. Milsim da se tu radi o svojevrsnom osjećanju tuposti, zapravo neosjetljivosti, a ja jako volim miris nepročitanih stranica i taj izmiješani mekano-tvrdi jezik kao da stvarno znaju što se dogadja pa zato mogu govoriti o tome iza fasade dobrote i učenja. Kakav muzikalan I djelotvoran jezik! I kakvi lijepi načini komadanja! Čitao sam te učene I nametljive časopise, pružali su mi kratkotrajne trenutke zadovoljstva- 3 minute ili 5 minuta najviše a onda je sve opet bilo gotovo, PONOVO PREVAREN:

Ti časopisi zbilja nisu govorili ni o čemu stvarnom, ništa o ulicama izvana, klupama, parkova, licima, goloj beskorisnosti življenja. Govorili su jedino o mrtvacima koji su bili na bezbjednom i u povoljnoj situaciji da govore o tome.

Pisao sam kratke priče i ispisivao ih krupnim rukopisom jer nisam imao pisaću mašinu niti stalnu adresu, i zamišljam mnoge debele guzice od urednika kako se smiju i bacaju ih, svi osim Walta Burnetta iz starog dobrog časopisa koji se tako jednostavno zvao PRIČA.

Činilo mi se da je zainteresiran za neku vrstu zabavne, improvizovane priče, a ja sam ih bacao kad bi mi ih vratili- napokon je uzeo jednu. Iako sam razmišljao o poeziji neko vrijeme. Nekako mi se bila zavukla u lubanju. Pretpostavljam da sam razmišljao o njoj dok sam se vozio zapadno od Sacramenta zajedno sa drugarima s kojima sam išao na trke. Pretpostavljam da sam razmišljao o njoj dok sam tamnovao u ćeliji sa državnim neprijateljem br. 1 Courtney Taylorom; pretpostavljam da sam razmišljao o njoj dok sam tipkao na posudjenoj potrabl mašini i kada sam je upotrijebio da bi po glavi opaučio nekog Filipinca dok sam bježao iz demolirane i ispovraćane sobe u Los Angelesu. Ali vraga, znate vi Ameriku. Nigdje duž puta, još iza školskog igrališta oni te vrebaju. Govore ti uglavnom kako je pjesnik slabić, mekušac. i to je još gore, gotovo i da ne griješe. Nekoć sam, iz ludosti, pohadjao kurs kreativnog pisanja u L. A. City koledžu. To su bili pravi slabići! Smekšani, ljepuškasti, bezmudi govnari. Pisali su o lijepim paucima, cvijeću i zvijezdama i porodičnim izletima. Žene su bile šire i snažnije od muškaraca ali pisale su jednako loše. Sve su to bila osamljena srca i uživali su da budu zajedno, uživali su u malim brbljanjima, uživali su u svojim lutanjima i ustajalim, mrtvim neoriginalnim mišljenjima. Instruktor je sjedio na ručno satkanom tepihu nasred poda, oči su mu se sjaile od gluposti i beživotnosti, oni su se okupljali oko njega, smiješeći se pred svojim bogom, žene sa njihovim širokim nabranim suknjama i muškarci sa svojim čvrstim, malim i s užitkom utegnutim zadnjicama. Čitali su jedno drugome i brbljali i pili čaj s domaćim kolačićima.

Kakva komedija!- sjedio sam osamljen, oslonjen o zid, upalih očiju I osjećao se popišano i pokušavao slušati i shvatio sam da je, čak i kad su se svadjali jedno s drugim, to bi bila neka vrsta primirja medju ograničenim umovima.

“Bukowski”, instruktor bi me upitao jednog dana, “zašto vi nikad ništa ne ne komentirate?”
“Sranje”, rekao bih mu, “ sve što je kazano u ovoj prostoriji obično je sranje.”

I to bi bila najbolja pjesma semestra. 3 sedmice kasnije, nakon što sam imao malo sreće u klonji obližnjeg bara, spavao sam na pijesku Miami plaže i radio kao honorarni magacioner za Di Prima’s.

Sve vam to ispadne kao onaj stari vic o vremenskoj prognozi: svi pričaju o poeziji ali nitko joj ništa ne može. Dakle, i uglavnom više nego u ostalim Umjetnostima, suviše se igramo, pozivamo na tradiciju. Ne vidim zašto se pisana riječ ne bi mogla stvoriti poput boje ili zvuka. Očito je da nemamo izgovor za opće šabloniziranje, pa tako puštamo da druge Umjetnosti preuzmu stvari u svoje ruke i sve više nas udalje. Tradicija je žilava stvar, dragi moji- ako ste mamurni uzmite Alca seltzer. A ako hoćete pisati pjesmu, onda ponovo prečitajte vašeg Audena, Spendera, Eliota, Jefersa, Pounda i W.C. Williamsa. Naravno i E.E.C. Čitava igra zaudara. U cijeloj zemlji nema pet ljudi koji mogu napisati 4 pristojna retka. Igra još uvijek pripada slabićima, zvjezdočatcima, lezbejkama i učiteljima engleskog jezika.

Kažite mi da sam tvrdoglav ako hoćete, ili da sam nekulturan, pijanica, koako god hoćete. Svijet me oblikovao kao što sam i ja oblikovao ono što sam mogao. Na plećima sam prenosio krvavu polutku vola koji je bio živ minutu ranije i zabadao ga na tupu kuku na pokretnoj traci; ulazio sam u žensku kantu sa svojom metlom dok ste vi još spavali; tucao sam i bio tucan; pretukli su me u javnom klozetu zbog očijukanja sa gangsterskom ljubavnicom; oženio sam se milijunašicom i ostavio je; radio sam na benzinskoj crpki, rintao u tvornici psećih biskvita, prodavao božićne jelke, čak sam bio i poslovodja, i kamiondžija, bio sam čak i vratar.

Izazvao sam neprilike u teksaškoj javnoj kući, godinu dana preživio na jahti učeći kako da pokrenem pomoćni motor i vodio ljubav sa ženama bogatog jednorukog ludjaka koji je za sebe mislio da je genije za orguljama tako da sam morao pisati riječi za njegove proklete opere; bio sam pijan većinu vremena i to je potrajalo sve dok nije umro. Ali čemu nastavljati s odmorom? Subjekat je poezija.

Subjekat je dosadan.

Poezija se mora samostvoriti, samonapisati se. Gledajući unatrag Whitman je bio pravi: kazao bih slijedeće: da bi imali sjajnu publiku nejpre moramo imati sjajnu poeziju. Ovo nikad prije nisam rekao ali dovoljno sam otkinuo pišući ovo da bih mogao reći da je Ginsberg najprodornija i najuzbudljivija sila u američkoj poeziji posle Walta W. Stvarno je sramota što su on, Genet i ostali, homići. Ne zbog toga što je sramota biti homić već zato što moramo priznati da moramo čekati i pustiti homiće da nas uče kako se piše. Whitman se, ako dobro razumijem, hvatao sa mornarima. Ta muškarčina od čovjeka s tim bijelo sijedim brcima kontemplacije i s kakvim predivnim licem!… zar da hvata mornare.

Možete li poslije toga kriviti školarce kad kažu da su pjesnici slabići?

Zar ne vidite Whitmana kako štipka tupu mornarevu nogu i stenje!

Zar ne vidite ostalo?

Većina vas, barem jedan ili dvojica moraju se složiti. Vjerujem da pišem dosta dobre stvari ali još uvijek nedovoljno dobro. Ali sve sam stariji, pijem suviše, pričam previše, i vrijeme je da se neka stvarno tvrda glava probije –

učinite napokon da
školarci siledžije
spuste svoje šake i palice i
kamenice
da osluhnu stvarno
snažnog
E.E. Cummingusa izlivenog u bronzi.
tamo vani, ispred javne kuće i
srednje škole…
stari Ezra vraća se kući kao
100godišnjak
istetoviran kineskim hijeroglifima i
postavljen za guvernera New Hampshirea.

A sad čujem neku staricu u susjednoj sobi kako ljulja moje dijete u ljuljaški: kviiiii! kviiiii! Kviiii!

Dobro je, a ipak je sramota što to rade muškarcima, baš kao što je sramota što su meni učinili ovi, tako pažljivom i nepažljivom kakav sam. Još bih dodao da pjesnik mora biti vrlo pažljiv u svojem poslu jednako kao i sa svojim kurcem i svojim egom ako želi da preživi više više od jednog trena. Ali prije svega ostalog, otkažite vašu pretplatu na Kenyon Reviev i pridružite nam se ovdje u Quixoteu gdje morate žmirkati pred onim što čitate i smijati se jer mi ne znamo ni pravopis niti interpunkciju. Ali zato ćete se osjećati bolje. Udebljaćete se koji kilogram i počet ćete spavati sa sestrom ili ženom najboljeg prijatelja. Još uvijek postoji šansa gotovo za sve.

Čak i za završetak ovog članka.

Zar ne?”

Iz: Opširni esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao šest limenki piva(velikih)

 

Prevod: Vojo Šindolić