Home BIH Dašak moga zavičaja: Naši mučenici

Dašak moga zavičaja: Naši mučenici

200
0

– Izgoriše ljudi! – pronese se glas kroz Brižane upravo kad su se brojni seljani spremali na veliku božićnu ispovijed te ’43. ratne godine.

 Žalost nas velika snađe  – kroz plač je zdvajala preplašena Jaga zagledana u daljinu gdje se nazirao gusti dim – tamo je sva moja rodbina s materine strane, jadna ti sam.

– Čuje se pucanje iz strojnica i pušaka! Veliko je zlo, ljudi moji! – oglasi se seoski glavar i zabrinuto pohita obavijestiti gvardijana.

Blago Plemića nije ništa govorio, samo se hitro zaputi prema stratištu. Trebalo mu je sat hoda po snijegu na čiju je bjelinu padao pepeo nošen vjetrom i snježne kuglice pretvarao u tamne bisere. Osjećao je i čudan miris i namjerno ga ignorirao, ne vjerujući da gore ljudi.

Susreo je nekoliko muškaraca iz obližnjih sela koji su hitali u istom smjeru. Zaustaviše ih njemački vojnici s mrtvačkim glavama na uniformi. Nisu dopuštali ulazak u zapaljeno selo.

Blago nije odustajao, prikradao se obilaznim puteljkom iza suhozida u želji da nekako pomogne, nije razmišljao kako se i sam izlaže pogibelji.

Za Jakića pozidom ugleda tri djevojčice kako se stiskaju jedna uz drugu i tiho plaču. Prepoznao ih je, bile su od Jagina roda. I one su prepoznale njega i još jače zaplakale kad im se približio. Blago nikada ne će zaboraviti prizor koji mu se ureza u pamćenje i u srce. Njih tri, sve ih je znao po imenu, plakale su nad sestricom koja je mrtva ležala u krilu najstarije. Glava joj je bila oblivena krvlju, pogodio ju je njemački metak pri bijegu.

– Ubiše Matiju, a ćaću i brata zapališe u Kikinoj pojati – jedva izgovori Ilka i iznova gorko zaplaka.

Blago ih je nastojao umiriti. Jedva ih je nagovorio da pođu s njim u Brižane. Ništa tužnije nije doživio u svom životu od njihova oproštaja s mrtvom sestrom.

– Neka curica u našoj kući – zapovjedi Jagi koja je plakala nad teškom sudbinom svoga roda.

– Dosta mi i mene – ote joj se nepromišljeno – ne znam kud ću sa sobom od brige za sinovima, nema od nji ni traga, ni glasa.

Strina Cvita osjeti kako se djevojčice preplašiše Jaginih riječi, stiskale su se jedna uz drugu ne dižući poglede od zemlje.

– Vi ćete sa mnom, u moju kuću. Ima u mene jedan mali Jure, zajedno ćemo ga čuvat.

Strinine riječi unesoše tračak ljubavi u tužne dječje poglede pa se one onako stisnute zajedno primaknuše Cviti.

– Bože moj, oće li se one ikad više zasmijat? – poleti s Jaginih usana.

– Providit će Bog – odgovori Cvita i povede djevojčice prema svojoj kući govoreći – „da nije sirotinje, ne bi Sunce grijalo“.

Foto: Tomislavcity

Vijećalo se tih dana o strašnom zločinu kojeg nije upamtio ovaj kraj. Odgovorni su „prali ruke“, a svjetina sveudilj razglabala tražeći krivca, nekoga koga treba osuditi i kazniti.

– Ubilo ih je ljudsko zlo! – kazao je fra Mijo kad je čuo za nemili događaj – njihova žrtva može se suobličiti s Kristovom. Ja znam da su to bili dobri i pobožni ljudi.

Prolijevala se nevina krv tih ratnih godina u cijelom kraju. Zlo je divljalo u svom pohodu i brojni su ustuknuli pred njim. Šutjelo se dugo i teško, ali istina i ljubav su pronašle svoj put i pozivale na oprost i mir.

Iva Bagarić/Tomislavcity

Previous articleZdravka Babic….NEDOVRŠENA SLIKA
Next articleIn memoriam don. Jozo Blažević – Joko