General Tihomir Kundid, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske i prvi operativni čovjek Hrvatske vojske, ne obnaša samo najvišu vojnu dužnost. Budući da predsjednik Republike i Vlada zajednički odlučuju o izboru osobe na toj dužnosti, njegova je uloga u sustavu nacionalne sigurnosti jedna od ključnih.
Upravo zato upravljanje Oružanim snagama Republike Hrvatske nije prepušteno ničijoj samovolji, nego je precizno uređeno Ustavom i zakonima. Takav sustav nije nastao slučajno. On je rezultat iskustava iz Domovinskog rata, demokratskog razvoja države i prilagodbe standardima NATO-a. Njegova je svrha jednostavna, spriječiti da bilo tko, bez obzira na političku ili institucionalnu moć, vojsku koristi prema vlastitim političkim interesima.
Uloga načelnika Glavnog stožera nije tek izvršavanje zapovijedi. Njegova je dužnost procijeniti jesu li zapovijedi koje prima u skladu sa zakonom te interesima Republike Hrvatske i njezinih Oružanih snaga. Upravo je u tome srž ovog slučaja.
General Kundid zasigurno nije ni politički naivan ni pravno neupućen. Okružen je iskusnim stručnim savjetnicima i vrlo dobro poznaje sustav kojim upravlja. Zato su pred njim bila samo dva izbora: postupiti u skladu sa zakonom, koji brojni ugledni pravni stručnjaci smatraju nedvosmislenim, ili dati prednost političkoj oportunosti kako bi sačuvao svoj položaj.
Posljednjih dana često se ističe njegov ratni put. On je neupitan i zaslužuje poštovanje. No upravo čovjeka s takvim iskustvom ratna bi prošlost trebala dodatno obvezivati na poštovanje zakona, čak i onda kada to nije po volji vrhovnog zapovjednika.
Na toj razini vojne hijerarhije više se nije moguće skrivati iza tvrdnje da se „samo izvršavala zapovijed“. Takvo opravdanje ne oslobađa odgovornosti. Naprotiv, od načelnika Glavnog stožera očekuje se da svojim autoritetom štiti zakonitost sustava kojim upravlja, pa i onda kada je izložen političkim pritiscima.
Ako je smatrao da nije mogao postupiti drugačije, jedini častan izlaz bilo je podnošenje ostavke. Sve drugo otvara pitanje njegove osobne i profesionalne odgovornosti za postupanje koje bi moglo biti protivno zakonu.
Na kraju, bez stvarne potrebe, cijenjeni časnik doveo se u položaj sporedne žrtve političke samovolje predsjednika Zorana Milanovića i njegove sve izoliranije politike. Time šteta nije nanesena samo njemu osobno, nego i ugledu institucije na čijem se čelu nalazi. U državi u kojoj su vojska i njezin vrh dužni biti iznad dnevne politike, upravo je to najveća cijena ovog slučaja.
