ŠTO SU KOME, BILA KRIVA DJECA
Kad’ već sunce ostaje bez sjaja,za zabaviti skupila se grupa,u predvečer lipanjskog smiraja,njih petnaestak igraše se skupa.
Nisu znali da će suza rijeka,zaploviti, da hučat će bolom!nit’ slutili nisu što ih čeka,dok pod hrastom sjeđahu za stolom!
Tisuću devetsto devedeset treće,a u lipnju desetog mu dana,plač, zamjeni vrisku dječje sreće,osam smrtnih prokrvari rana !
Ispaljena j’ s namjerom granata,da pokosi nevine živote,da na doma pokuca im vrata,žalost, mjesto dječje ljepote!
Počinjen je užas i strahota,van pameti i zdrava razuma!osam mladih prekinut života,može zloduh, pomračena uma!
Smrt posija prokleta granata,Vitez plače, Herceg-Bosna jeca!osam mladih usmrti Hrvata,što su kome, bila kriva djeca!?
Zločincima bile su nakane,svim’ živote pogasit’ k’o svijeće!ipak neki preživješe rane,osmero ih bere rajsko cvijeće.
Autor: Ivan Pajdek
