Home BIH Marina Vukoja “Suze nad povijesnim biserom, trpnje, boli i razočaranja! 3”

Marina Vukoja “Suze nad povijesnim biserom, trpnje, boli i razočaranja! 3”

283
0
SHARE
Ovu priču započinjem biblijskim citatom Izaija 56:1:1 Ovako govori Gospod: Držite se suda i pravice: jer bliži se spasenje moje i otkriva se moja pravednost. U selu Koritima živjelo je stanovništvo kako sam već u svojim pričama navodila od 4. stoljeća. Stare morlačke obitelji. Žitelji ovog mjesta radili su i borili se  pošteno, s vjerom u Boga i s krunicom u ruci. Od samog Otomanskog carstva bili su ugnjetavani, proganjani, ubijani pa sve do strogog komunističkog režima. U komunističkom režimu mnoge žitelje je stisnula omča oko vrata počevši od moje pokojne bake Ive, pok. Petra- Čiputova, pok. Ive-Lastvića. Za vrijeme komunističkog doba kako su navodili stariji, a ima još i živućih svjedoka tog nemilog razdoblja, sve konce u rukama držala je udba. Nije djelovala po pravednosti. Kako bi rekli mještani: bili su to „izrod“ i lagali na ljude radi svojih osobnih interes. Još uvijek „živući svjedoci“ prepričavaju kako je za vrijeme poslije Drugog svjetskog rata bilo jako teško za preživjeti. Neimaština je vladala. Nestašica  hrane, odjeće loše infrastrukture puta, loši prilazi selu ... Vojska koja god je prolazila kroz Korita u ratno doba Drugog svjetskog rata nosila bi sve što im se prohtje. Teška bijeda ostala! Baš tako i te davne 1942. točnije 6. listopada nekoliko tisuća četnika, uz “blagoslov” talijanske vojske, kreću u osvetnički pokolj iz smjera istočne Hercegovine preko Goranaca, Bogodola, Dabila i Rakitna prema Blidinju i Risovcu, gdje se dijele u dvije grupe od kojih jedna odlazi prema Doljanima dok druga grupa kreće prema Rami gdje čine najveći pokolj civila. Kako navode stariji koji zapamtiše ta nemila događanja u Posušju i Rami masakrirali su 2000 nedužnih civila. O ovom masakru malo se zna. Važno je napomenuti kako je i poslije rata bilo jako puno lažnih svjedočanstava upućeno prema nedužnom stanovništvu koje je bili jako ugnjetavani, a neki su nažalost završavali i smrću. Komunisti su napravili veliku vojsku podanika na svim razinama. Jednog poslijepodneva dolazi tadašnja komunistička milicija-udba u kuću sad već pokojnog Petra i odvodi u nepoznatom pravcu. Zbog čega: Kriv si! Što sam uradio: Kriv si, radiš protiv države. U selu Petar je glasio za jednog mirnog i dragog čovjeka koji je živio pošteno ne uzimajući nikoga u usta. Voljen od svih, a zapažen najviše od strane djece. Siromah, čovjek čista srca! U kući ostadoše supruga Iva i kćerkica Zdravka, oplakujući za Petrom. Kako živjeti bez glave obitelji, hoće li se vratiti naš voljeni? Kako mi prepričaše  živi svjedoci odveli su ga u Sutinu u samostan. Tada je komunistička vlast oduzela i prisvojila sebi crkveni samostan. U istome su napravili školu. A kasnije je crkva opet samostan uspjela vratila u svoje vlasništvo za vrijeme župnika don. Joze Radišića i 1967 uspjela se izgraditi crkva. Do samostana bila je baraka pretvorena u crkvu, u koju bi svećenik dolazio i služio svetu misu, ali ne svake nedjelje. Kako kažu svjedočenja na tadašnjim temeljima te drvene crkve izgrađena je kapelica sv. Ante Padovanskog.  U Sutini ispred “samostana” su Petra skinuli do gole kože, navukli na tijelo ovčju kožu-mješinu zavezali za noge i objesili o drvenu gredu. Ispod njegove glave stavili su iznutrice-drobinu od iste životinje. Udarali su ga drvenim kocem i mučili, govoreći evo sotone, evo đavla. Mučitelji tog čina su se smijali i izrugivali žrtvi. Na kraju kad je izgubio svijest spuštaju ga na pod gdje je dobivao udarce cjepanicama. Kada se osvijestio nagonili su ga da jede tu prljavu iznutricu. Komunistička udba Petra nakon par dana mučenja (oko tjedan dana) izbacuje na ulicu kao psa lutalicu. Tako krvava, natečena, modra … prepoznaje ga susjedi i dovode konjem kući. Živio je u strahu cijeli život i obolio na koncu na živce. Zašto? Ni sam nikada nije znao zašto je kažnjen. Zašto je maltretiran, kao ni mnogi drugi žitelji? Po Ivu Vukoja-Lastvića je došla udba-milicija zavezali joj ruke i odveli ju u nepoznatom pravcu, opet u „samostan“ u Sutinu. Kako svjedoci pričahu: Bilo je zimsko doba. Snijeg vani oko metra. Zima je pokazala svoje prave zube. Kažu mještani kako je tada bilo posebno hladno, -20 stupnjeva. Ivu su prvo izudarali u jednoj prevrućoj prostoriji. Zalili ju kantom vode izbacili bosu i vezanu na snijeg. Kad se sve na njoj smrzlo i kad je počela gubiti svijest ponovo ju uvode u istu zagrijanu prostoriju osuše malo ponove postupak. Tako su radili sve do jutra. Žena je imala traume tijekom cijeloga svog života. U to vrijeme jelo se i na „Tačke“. Nisi mogao kupiti ulje, šećer, kavu odnosno osnovne prehrambene namirnice bez tih „Tački“ koje su se dobivale po broju članova domaćinstva. Poslije Drugog svjetskog rata ekonomija je doživjela krah. Najviše naroda se vodilo na prisilne radove u izgradnju cesta, pruga i drugih infrastruktura, sve se izvodilo ručno. Kasnije je opet ekonomija doživjela krah u 80.-im godinama došlo sve na naplatu! Što bi naš narod rekao s vragom došlo s vragom i otišlo! Da se mi vratimo na „Tačke“! Znamo kako su mnoga razdoblja ljudi obilježavali bećarcima, a oni su predstavljali nerjetko trenutno nezadovoljstvo, jad i bijedu! Tako i moja baka pok. Iva-Grgića zapjeva bećarac: Druže Tito sve ti je na tačke samo nisu kokoši i mačke! Udba je došla u kratkom roku po nju i odveli ju na prisilan rad u Zenicu na mjesec dana. I tako daše obol u izgradnji pruge u Zenici! Kraju šala! Naglašavam kako je jako dobro prošla, za razliku od svojih predhodnika. Tako se postupalo s ljudima, bez obzira jesu li ili nisu krivi. Na nekom se morao lomiti strah! Pa idemo po nedužnima! Zapadna Hercegovina je bila kategorizirana u Jugoslaviji kao mjesto robova. Prema ljudima se postupalo kao što su Amerikanci prema crncima. Ne ponovilo se. Bilo je tu puno još ugnjetavanja i tlačenja. Ljudi su umirali od straha i nebi pričali nikome svoju problematiku. Narod na području sela Korita bio je Katoličke vjeroispovjesti. Molilo se i poštovao Božji zakoni. Komunisti su vrbovali i utjeravali strah narodu. Oduzimajući im prava govora, pravo identiteta kao i pravo vjerske opredijeljenosti. Otud je bio i naziv kod starijih: Šuti sine i zid ima uši! Ovaj dio regije koja je od pamtivijeka bila kršćanski naseljena nije mogla napredovati. Komunistička čizma dosta žitelja je iselila van države po svim kontinentima, što bi se reklo od daleke Australije pa do Amerike.  Putna infrastruktura kao jedna od primarnih infrastruktura nikada se nije izgrađivala. Ovaj kraj je uvijek bio na „izdisaju“ tako je ostao i dan danas. Stanje je skoro nepromijenjeno glede ovog pitanja, ako ne i još gore, jer žitelja je trenutno sve manje i manje. A što reći osim neka nam je dragi Bog na pomoći! Optimistična sam kako ćemo doživjeti i to svjetlo dana i kako ćemo vidjeti asfalt koji će nas povezati s Mostarom, Širokim Brijegom preko Izbična, Liskovca, Šipovca pa do Korita, a zatim preko Sutine s Posušjem. Jer ova  putna trasa je od krucijalne važnosti za žitelje koji žive uz istu. A za vrijeme zimskih mjeseci nije ju teško održavati. Puno lakše nego kroz planinu gdje je veća nadmorska visina. Svjesni smo činjenice kako putna trasa kroz Blidnje ma koliko turistički bila posjećena nije 100% prohodna zimi. Stoga razmislimo! Povezanost navedenih sela ili potpuni krah istima, zbog ispunjenja nečijih privatnih želja! Još jednom Vas pozdravljam ovim pozdravom koji je postao i simbol ovog mjesta: Pozdrav „Sretno“!