Home BIH Marina Vukoja :Zovu me Sjećanja “Život i put duvandžija “

Marina Vukoja :Zovu me Sjećanja “Život i put duvandžija “

579
0
SHARE
Hodajući selom držala sam se strogog hlada. Put me nanese tik do starog cera. Ni sami mještani ne znaju koliko je star. A najzanimljivije je kako taj isti cer se nalazi u tuđem dvorištu. Suvića (nadimak) cer ispred Kamića (nadimak) kuće. Ispod istoga sjedio je “dedo Ljubomir-Ljubo Kamić. Čovjek koji  hrabro gazi u deveto desetljeće. Priča po priča i dotaknusmo se teme “nekada prije”. Bio mi je ugodan sugovornik, sva sam se bila pretvorila u uho. Ispričao mi je jedan djelić svoga života. Vjerujem kako će i vama čitateljima biti jako zanimljiva ova životna priča. Život i put “duvandžija”. Kako on kaže “ercegovačkih duvandžija”! A duvandžije su ljudi koji su živjeli u Hercegovini. Bavili se uzgojom, sušenjem i prodajom duhana. Isti su nosili po Bosni i prodavali po selima.
Počinje svoju priču uz cigaretu i kavu:
‌Rođen sam 5. ožujka 1937. Počeo sam nositi duvan sa nekih 14-15 godina. Torba od 20 kg duvana na leđa, pečen kruh zavezan špagom  o ramenu. Nek se nađe za priložiti kad se ogladni. Pitala sam s kim si išao? Išao sam s tvojim pokojnim dedom Grgom on mi je bio najdraži i najbolji pratitelj-duvandžija. Nekada nas je bilo i po dvadeset, a nekada samo dvojica, ali većinom smo išli bar šestorica. Uz tvoga dedu bio je moj brat pokojni Iko, dva brata Boškanovića pok. Pero i pol. Iko i Ćurdo-Zvonko. Išlo se po duvan po južnoj Hercegovini kod nas nije bilo dovoljno nasada. Najviše bi išli u Mamićem, Ljubotiće, Kočerin, Grude, Ledinac, Grljeviće … Preprodaja duvana je bilo teško kazneno djelo. To ti je ono šverc komerc što vi sad mlađi kažete. Rekao je uz osmijeh. Na sve strane nas je nadzirala policija. Išli smo preko Rakitna, Svinjače, pa preko Vrana, pa na Tomića Metaljku, na Zlopolje-Ljubuša, pa na Kozlovo, Kordića Bunare, Podove do Kandije i eto nas u Bugojnu na most i po selima po dvojica. Od tadašnje “milicije” se bježalo. Po noći se išlo, po danu “danovalo”! Danovalo se uz stražu. Najčešće na  mjestu zvanom  Skrti se danovalo (odmaralo se danju zbog sigurnosti). Kordića bunari su bili krizno mjesto. Tu ako bi bila “milicijska sačekuša” nisi mogao pobjeći. Ideš u zatvor, ako ostaneš živ! Sjećam se kako sam pošao sa Smeta i došao do Kordića bunara i  dva policajca uperiše kundake prema meni,  treći  se zaskoči na mene i pado na pod. Tražili su od mene imena drugih duvandžija koji su se razbježali po nepristupačnom terenu. Nisam im htio reći imena.  Jedan me htjede udariti kundakom, drugi viknu ne ubit ćeš čovjeka. Spasi me, nije ni sva “milicija” bila ista. Prošao sam  bez većih fizičkih ozlijede. Tu su mi ruke zavezali i samnom na Gračanicu. Zaustaviše neko auto i u “miliciju” u Bugojno. Bilo je predvečerje i tu noći. Bez ikakvih pojašnjenje. Šuti glava na ramenima i to je dobro. Ujutro dođoše po mene i na ispitivanje. Uzeli su od mene podatke, oduzeli duvan i pare i puste me kući. Šta ću sad majko draga? Kojim putem da idem do kuće? Vrati se istim putem za Rakitno.  Ali Bogu hvala prošao sam opet dobro. Poslije sam se morao javiti na sud u Bugojno i opet sam pješice išao preko planina. Priupitala sam s osmjehom: a dedo Ljubo jesi li ponio torbu duvana kad si se išao javljati, šteta prazan ići? Nasmijao mi se grohotno i nastavio priču:
Osudili su me na dva mjeseca zatvora. Nisam išao u zatvor. Nagodio sam se sa sucem i platio da ne idem. Bilo je para od prijašnjih prodaja reče i zasmija se. Ne sjećam se koliko sam platio, ali znam kako je valuta bila dinar. Imao sam i poslije problema s milicijom. Između nas nije bilo izdajica, ali po mjestima kroz koja bismo prolazili bilo ih je. Imam jednu situaciju pomalo smiješnu, nastavi pričati. U Bugojnu bio jedan seljak koji nas je uvijek izdavao Nas Ercegovce kad bi nas opazio. Radio je za miliciju. Ma uvijek nad nama milicija bila. Bilo je situacija gdje bi duvandžije i ginule. Od dedine ti sestre Ive muž je ubijen. Poslije onoga kad su mi duvan oduzeli ja od ljutnje nisam znao šta i kako da uradim, htio sam se osvetiti. Naiđem na neki pištolj, plašljivac bio, kupim ga. Barutom se punio, nije mogao ubiti čovjeka, a bučan bio pucao bolje od pravoga. Prolazeći  kroz Bugojno sav ljut uletim u njegovu kuću bez kucanja i pozdrava domaćinu. Žena stajala blizu vrata, a on sjedio na tronošcu. Ja povuko onaj pištolj iza pasa i zagalami „’Oš sad izdavat“ i opalim. Pucanj jak bijaše zbog količine baruta. On od straha pade sa tronošca i nije se micao, a žena u vrisku jadna mi majka šta dočeka, poče naricati. Zagalami jako što je grlo moglo jače: dobro sad prođe, drugi put vam nema spasa i ja „biž“. Od tada nikad nas nije izdavao.
Poslije sam imao isto problema s policijom, ali nisu mi duvan nalazili. Sjećam se kako su mi pri povratku iz Bugojna jednom kaznu od 5000 dinara napisali. Smatrali su kako sam duvan prodao i okrivili me. Nisam im priznao ni ja ni moje kolege duvandžije. Tada sam išao s rođakom Markom Tabakovićem i bratom Ikom. Ali oduzeše nam novce. Vratili se kući i šta ćemo kako ćemo i otišli u Imotski kod tada poznatog odvjetnika Jerkovića. Tu nam je žalbu napravio i rekao nam je: šta god da dobijemo iz Bugojna da se opet javimo. Novce vam moraju vratiti. Ma kakve novce samo da ne odležimo zbog prijašnjih prijava i kazni, sam se mislim. Međutim nama dođe depeša iz Bugojna da nismo krivi i da će nam vratiti pola novca 2.500 dinara. Nismo više išli ni Jerkoviću, zadovoljstvo nastupilo. Međutim sa dvadeset godina pozovu me na regrutaciju i odrede me u vojsku. Pješadija točan tadašnji naziv voda bio je „Minobacačka četa“. Ja ti vazda pješačio, uz osmjeh reče! Poslije vojske sam opet išao nositi duvan.
Upitala sam: dedo Ljubo je li na tvom duhanskom putu bilo kakvih ljubavi? Zasmijao se i nastavio priču: E kako nije, kad se sjetim. Evo ti jedne prispodobe. Nosio sam duvan s tvojim pokojnim didom Grgom. Išli smo do sela Zla Vlast (ne znam je li to pravi naziv sela, ali duvandžija baš tako reče), pokraj Gračanice. Kiša padala ružno vrijeme bijahu. Rekoh Grgi hajmo ući u ovu kuću da zanoćimo. Grgo kaže ma tko zna ko su oće li nas izdati. Ja rekoh ne brini se ti. Nisam rekao kako sam ašikovao i prije s Anđom Pavković. Meni ti oni daju i robu da se presvučem i osušiše mi moju, a Grgi ništa. Kad se pošlo spavati meni oslobodiše drvenu sećiju pored ognjišta, a Grgu
 na sijeno. Kad se svanilo pita mene Grgo kako ti dobi privilegiju onoliku. Ja rekoh ne znam svidio im se nešto. Nisam htio priznati kako ašikujem s Anđom. Malo sam i tada s Anđom proćakulao. U tom selu smo prodali duvan i otišli s ćirom-vlakom za Mostar. U Mostar smo došli kasno. Pronašli neki hotel koji je radio pa smo jeli. Nije bilo prevoznog sredstva za kući. Mi pođemo pješice, preko Žovnice na Široki Brijeg, tada se preimenovao u Lišticu, zatim na Crne Lokve i prenoćili kod nekih cura. Tu smo imali još jednu šaljivu poteškoću. Tvog dida Grge opanke cure objesiše o komoštre iznad ognjišta da se osuže naložiše jaču vatru da se ugrijemo, a mi umorni
zaspasmo nismo ni vidjeli da ih ta vatra topi. Ujutro se probudili opanaka nema. Jadni Grgo ostao bez istih i u vunenim čarapama kući. Sva sreća nije bilo daleko nekih 10-ak km poprijeko. Poslije smo se zaposlili. Ja sam radio u Boksitu, a Grgo u Šipadu. On je bio miner. „Okanuo“ sam se nositi duvan i tako ni Anđu nisam više viđao. Našao sam novu ljubav, svoju Mariju. Ubrzo sam se oženio. Rodilo nam se osmero djece. Danas imam 9 praunučadi, a unučadi imam puno. Vidiš kako sam bogat čovjek reče uz osmjeh. Ali evo danas sam sam. Kada smo svu djecu odgojili i kada su oni stvorili svoje obitelji, žena mi se razboljela i umrla. Mogli smo imati lijepu starost. Sam sam već 15 godina. Pitala sam: Dolaze li ti djeca? Pogledao me sa suzom u oku i nastavio pričati: Djeca su mi se dobro snašla i dolaze mi svako malo nisam zaboravljen hvala Bogu. Evo Ivan i nevjesta mi se maločas javiše da su zdravo došli u Njemačku. Zvali su mene djeca da idem njima. Ja sam se ovdje rodio tu sam živio cijeli život i volio bih ovdje i umrijeti. Moja djeca vole ovdje biti i vjerojatno bi ljeti i živjeli ovdje. Nisu Korita daleko  od Posušja, ni od Širokog Brijega pa ni od Mostara. Vidiš kakav nam je put. Nekada prošetam dole do na Polu i kad vidim put sjetim se ove priče o duvanu što smo pričali „maločas“. Išlo se nepristupačnim terenom da nas milicija ne dočeka. A sad mi djeca takvim dolaze. Slomiše auta, treba iste održavati. Nije održavanje auta jeftino. Put je pun rupa. Mjesto je tako lijepo, a prepušteno zaboravu. Iz našeg sela su se izvlačili resursi i odvozili po čitavoj bivšoj Jugi. Od boksita, kamena do drva. Za uzvrat ništa nismo dobili. Na to sam odgovorila Ljubo evo nedavno je put proglašen regionalnim putem, ima još nade da i asfaltira županija isti, nije to puno negdje oko 6 km. Put pod oznakom R852 Federacija BiH  dala jeć u nadležnost ZH županiji. Možda nije sve gotovo? A sine moj to bih volio više nego išta. Bar da nam malo dostojanstva daju, da smo i mi žitelji prvog reda, a ne uvijek zadnji. Ni vodu nam nisu doveli jer smo zadnji u općini i uvijek baš nestane sredstava na nama. Ma sam bi napravio feštu za sve kad bi to dočekao. I tako naš razgovor završismo. Našem duvandžiji dedi Ljubi želim lijepu starost i da nam još dugo poživi.