Postoji jedna vrsta samoće koju je teško objasniti nekome tko je nikada nije osjetio.
To nije samo prazan stan, tiha soba ili večer provedena bez društva. To je ono kada se probudiš ujutro, skuhaš kavu za jednu osobu i, gotovo nesvjesno, pogledaš prema drugoj strani stola.
Onda se sjetiš da nema nikoga.
Uzmeš telefon. Prođeš kroz kontakte. Zastaneš na nečijem imenu. Počneš pisati: „Hej, kako si? Dugo se nismo čuli…”
Obrišeš poruku.
Ne zato što nemaš što reći, nego zato što ne želiš imati osjećaj da se nekome namećeš. I tako još jedan razgovor ostane neizgovoren.
Onda dođe nedjelja.
Negdje se čuju tanjuri, iz kuhinja dopire miris ručka, obitelji se okupljaju, netko se smije u susjednom stanu. A ti možda jedeš nešto na brzinu, stojeći pokraj kuhinjskog pulta, jer ti se ne da ni postaviti stol za jednu osobu.
I nije stvar u ručku. Nije stvar ni u tome što si sam.
Stvar je u tome što nemaš kome reći da ti je danas nešto posebno teško. Nemaš kome ispričati neku sitnicu koja ti se dogodila. Nemaš kome pokazati fotografiju koja te nasmijala. Nemaš osobu kojoj bi bilo važno čuti kako ti je prošao dan.
A onda dođe večer.
Ugasio si televizor, pospremio kuću, sve je na svom mjestu. Samo ti nekako nisi.
Sjetiš se ljudi kojima si nekada bio važan. Razgovora koji su trajali satima. Spontanih dolazaka, neplaniranih kava, poziva bez posebnog razloga. I pitaš se u kojem se trenutku sve promijenilo.
Kada su ljudi prestali dolaziti?
Kada smo počeli čekati da se drugi prvi jave?
Kada smo toliko počeli paziti da nikome ne smetamo da smo prestali govoriti kada nam netko nedostaje?
I možda je najteže priznati da ti nedostaje bliskost.
Ne treba ti mnoštvo ljudi. Ne trebaju ti velika obećanja ni svakodnevna dokazivanja.
Treba ti netko tko će primijetiti da te nema.
Netko tko će nazvati i kada nema nikakvu korist od tog razgovora. Netko tko će doći na kavu i ostati malo duže. Netko pred kim možeš sjediti u tišini, bez potrebe da svaku prazninu popuniš riječima.
Jer postoji velika razlika između toga da si sam i toga da se osjećaš napušteno.
Čovjek može voljeti svoj mir, uživati u vlastitom društvu, naučiti biti samostalan. Ali nitko ne bi trebao morati uvjeravati sebe da mu bliskost nije potrebna samo zato što je dugo nije imao.
I ZATO…
Sjetite se nekoga tko vam se dugo nije javio. Nemojte odmah zaključiti da mu ne trebate. Možda je samo umoran od toga da uvijek prvi pruža ruku.
Nazovite. Pitajte. Svratite. Pozovite na kavu.
Nemojte čekati rođendan, blagdan ili neku posebnu priliku da nekome pokažete da vam je važan.
Jer ponekad nečiji najteži dan izgleda sasvim obično. Završava pranjem jedne šalice, gašenjem svjetla i tihim odlaskom u krevet.
A možda bi sve bilo barem malo lakše da je tog dana zazvonio telefon.
Ne trebamo jedni drugima biti cijeli svijet. Ali bilo bi lijepo da nitko ne mora živjeti s osjećajem da nikome nije ni mali dio svijeta.
Laku noć. ❤️
