Home Kultura Zovu me Sjećanja “Misionarka Vedrana Ljubić iz Rame: ‘Moj drugi dom je...

Zovu me Sjećanja “Misionarka Vedrana Ljubić iz Rame: ‘Moj drugi dom je Uganda’

893
0
SHARE

Sestra Vedrana svake treće godine dolazi u Ramu, posjetiti obitelj, rodbinu i prijatelje. Kaže da je lijepo biti u svojoj domovini, ali ništa se ne može porediti s Ugandom.

Br. pregleda: 1780

Piše: Mirela Tučić

Sestra Vedrana Ljubić, misionarka u Ugandi rođena je u župi Uzdol u Rami prije 50 godina. U razgovoru s njom, doznajemo kako ni sanjala nije da će jednoga dana Afrika biti njezin dom. I iako joj je bila silna zelja poći u misije u Afriku, nije joj bilo lako napustiti domovinu. A kaže, o Ugandi nije ništa znala.
‘Nije tada bilo prilike kao danas otići na Internet, pa potražiti. Ideš kao Abraham, s vjerom pa što Bog da’, govori nam s. Vedrana koja je svoju želju za misije svojim poglavarima izrazila davne 1983., a u misije otišla tek 15 godina poslije. No, kako je kazala, Bog ima svoj plan, njemu se ne žuri.

Priprema za misijeSlikovni rezultat za s. vedrana ljubić

‘Najprije sam morala proći kroz školovanje i redovničku formaciju od 1975 – 1985 u Zagrebu. Nakon toga sam bila u župi Križevci gdje sam djelovala kao katehistica i orguljašica. Poglavari su me 1985. poslali u Sarajevsku katedralu, pa potom1998. u nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovac. Tu sam bila samo godinu dana nakon čega sam otišla u Tuzlu, vježbati se u ‘misionarenju’. U Misijsku centralu u Sarajevu sam potom radila za misije, što je neposredna priprava za Afriku. Dogodio se domovinski rat, poglavari me poslaše u Englesku učiti jezik te tek 1998. odlazim u Afriku’, opisala je s. Vedrana ukratko svoj put do Afrike. Za cijelo to vrijeme sanjala je o posjetima sela i propovijedanju Riječi Božje Afrikancima.

Kako je priprema dugo trajala, njezina obitelj kao da nije vjerovala da će se to ikad dogoditi, no kada je trebalo poći, najviše je bio zabrinut otac, jer se bojao što bi se s njom, ženskom glavom, moglo dogoditi u tuđem svijetu.
“Sestre se ni dan danas nisu pomirile da sam daleko od njih”, govori nam s. Vedrana koja se danas nalazi u mjestu Rushooku. Došavši tu, susrela su se s brojnim problemima, a u početku nije ni imala ni kuću u kojoj bi stanovala. Međutim, još četiri sestre koje su došle sa s. Vedranom ubrzo su se snašle i ‘zavrnule rukave’ te počele graditi samostan, a kasnije su napravile i ambulantu, školu i mlin za mljevenje žitarica. Sve što su uradili, uradili su ručno, motikama, lopatama i karijolama tako da je trebalo dosta vremena dok se sve to završilo.

Tradicija žrtvovanja ljudiPovezana slika

Svako podneblje ima svoje poteškoće. Uganda je među prvima od afričkih zemalja s postotkom oboljelih od opake bolesti AIDS-a, a ljudima oboljelim od te smrtonosne bolesti nastoji se pomoći, život olakšati i produžiti ga koliko se može. Ipak, govoreći o Ugandi s. Vedrana kaže da je ovo jedna prekrasna zemlja u kojoj ne bi trebalo biti gladi.
‘Uganda je bogata dvjema sjetvama. Međutim, kada se plodovi uberu, nemaju ih gdje staviti da se sačuvaju od vrućine, pa se brzo sve ucrva i sagnjije’, kaže nam s. Vedrana.
Međutim, ono najstrašnije s čim se susreće svih ovih godina jest žrtvovanje ljudi koje je u ovoj zemlji postalo tradicija.
‘Većinom se žrtvuju nevina dječica. Novine su pune takvih slučajeva. Ako se netko želi obogatiti, otići će kod vrača pitati za savjet, a vrač će tražiti svoj danak – puno novca i žrtve nevinih ljudi’, ogorčena je s. Vedrana.
Sestra Vedrana svake treće godine dolazi u Ramu, posjetiti obitelj, rodbinu i prijatelje. Kaže da je lijepo biti u svojoj domovini, ali ništa se ne može porediti s ovim zadatkom koji joj je Bog namijenio.
‘Vjerujem u Božju blizinu, a ovdje možda čak i više. Sretna sam kad idem u domovinu, ali još sretnija kad dođe vrijeme povratka među svoje Afrikance. Znam da je to ludo, ali što ja mogu kad je tako’, sa smijehom nam kaže s. Vedrana.

Školovanje djece prioritetSlikovni rezultat za s. vedrana ljubić

Zalaganja s. Vedrane u župi su raznolika. U početku je sa svećenicima hodala po filijalama na misu, posjećivala ljude, gradila kuće za siromahe. Trenutno školuje 90 djece. ‘Ja sam vidjela potrebu školovati djecu. Ako znaju za bolje – sami će se boriti. Netko je rekao da je bolje dati im mrežu da love sami ribu nego loviti ribu za njih. Pokazalo se je da je to dobro. I jako sam s time zadovoljna. Ovom prilikom želim zahvaliti svima na pomoći u školovanju djece. Ja sama ne bih ništa mogla, a uz pomoć mogu puno toga’, kazala je s. Vedrana.

22.06.2014.