Home Kultura Zovu me Sjećanja:Ružica Andrić: ISTINA O BUGOJANSKOJ GRUPI

Zovu me Sjećanja:Ružica Andrić: ISTINA O BUGOJANSKOJ GRUPI

1123
0

Ružica Andrić:
ISTINA O BUGOJANSKOJ GRUPI

petareres: AKCIJA" FENIKS" I BUGOJANSKA SKUPINA
Ovaj canak objavljen je u Hrv. tjedniku Spremnost 13 srpnja 2004, /str.10,11
POVIJEST BUGOJANSKE GRUPE
U nedilju 25 lipnja odrzana je Spomen Akademija Bugojanska grupa 2004. u prostorijama Hrvatskog
društva Sydney u Punchbowlu. Da je vladala velika zainteresiranost za ovaj povjesni dogadjaj najbolje
svjedoci broj osoba  koji se nalazio toga popodnevna u dvorani. Osobito sto je bilo naglaseno da  ce se
cuti izjave pojedinih Bugojanaca na video vrpci.
IZLAGANJE RUZICE ANDRIC
Stovani skupe, dragi prijatelji Bugojanaca, stovani pocasni gosti. Najprije dozvolite mi da vam svima
pozelim dobrodoslicu na Spomen Akademiju Bugojanske grupe 2004. Prije 32 godine Bugojanska grupa
sa dobrim i plemenitim namjerama pokušali su dignuti hrvatski narod na ustanak. Oni su vjerovali da nisu
bili sami. Oni su vjerovali svojim vodjama. Oni su vjerovali da ce sve ici po planu njihovih vodja. To je sto
su Bugojanci i ja vjerovali, ali stvarnost je bila drugacija. Bugojanci kao i ja bili su clanovi Hrvatskog
Revolucionarnog Bratsva. Mi svi smo se uclanili u Bratstvo jer smo bili navedeni da verujemo kako je
Bratstvo hrvatska organizacija, i da ce ta organizacija uspjeti stvoriti i neovisnu državu Hrvatsku. Kada su
vodje Bratstva vrbovali Hrvate, na nišanu su im bili mladi ljudi koji se potekli iz obitelji koje je komunisticki
režim bivše Jugoslavije proganjao i zatvarao. Iz takvih obitelji potekli su Bugojanci kao i ja sama.
Članovima HRB-a rečeno je da Bratstvo mora biti vojnički spremno podržati hrvatsku borbu, kada dodje
za to vrijeme. Prema tome članovi Bratsva bili su obvezni sudjelovati u redovnim vojnim vježbama,
organiziranim po vodjama Bratsva.  Takodje clanovi Bratstva bili su obvezni nazočiti  redovitom političkom
izgradjivanju, kako su to zvale vodje Bratstva.  Danas sam potpuno svijesna kako to nije bilo politicko
izgradjivanje, u stvarnosti to je bilo indoktriranje nas mladih Hrvata.
CLANOVI HRB-a
Takodjer clanovi Bratstva bili su obvezni studirati revolucije drugih naroda. Tako su Bugojanci bili
indoktrirani i istrenirani vojnickom i gerilskom ratovanju. Sudbonosni tajni sastanak dogodio je godine
1968. kada su trojica vodja Bratsva doputovali u Melbourne. Jure Maric, Ivica (Ivan) Butkovic i Turk. Oni
su zakazali tajni sastanak s mojim pokojnim suprugom Ambrozom Andric i ostalim clanovima koji su bili
izabrani da budu u Bugojanskoj grupi. Tom sastanku nazočila sam i ja.. . Taj sastanak odrzan je oko dva
sata ujutro na adresi: 17 Fenwick St.u Clifton Hillu, gdje smo ja i moj pok. suprug zivili. Na sastanku
glavnu rjec je vodio Jure Maric. “Chief” tako smo ga mi clanovi zvali, sto na hrvatskom znaci vodja.  Maric
nas je izvjestio da su dobili informacije iz pouzdanih izvora, kako je hrvatski narod spreman na ustanak.
Na tom sastanku Maric nam je izlozio plan Vodstva Bratsva, na koji ce nacin srusiti Jugoslaviju i stvoriti
slobodnu i neovisnu Drzavu Hrvatsku. Po istom planu Bugojanskoj grupi dat je zadatak da prva udje u
Jugoslaviju i zapocnu sa gerilskim ratovanjem u okolici Bugojna. Maric nam je rekao kako ce Bugojansku
grupu predvoditi Pericic, Mudronja i on.  Maric nam je  takodjer rekao  da ce se vodje iz australskih i
evropskih ogranaka Bratsva, sa stotinama svojih clanova pridruziti Bugojancima, cim Bugojanci zapocnu
sa gerilskim ratovanjem.  Na tom sastanku Maric  nas je informirao da je organizirano u Hrvatskoj
koordiniranje ustanka i da ce Hrvatima stici pomoc iz stranih zemalja.  Na tom istom sastanku Maric je
dao zapovjed Bugojancima da jedan po jedan odu u Evropu, da rade i zive u Evropi i cekaju na daljne
zapovjedi.  Meni je dao zadatak da prva odem u Evropu, ponesem sa sobom neke dokumente Bratsva i u
Francuskoj nadjem stan te cekam na dolazak ostalih clanova Bugojanske grupe iz australskog ogranka
Bratsva. Lipnja mjeseca 1969 godine ja sam otputovala u Evropu i ucinila sto mi je receno. Ostali clanovi
grupe doputovali su pojedinacno u Evropu izmedju kolovoza mjeseca 1969 do kraja svibnja mjeseca
1972.
TAJNI SASTANAK

Na tom tajnom sastanku 1968. Maric nas je takodjer izvjestio kako ce se nekoliko clanova vratiti u
Jugoslaviju kao povratnici i da ce se oni pridruziti Bugojanskoj grupi cim Bugojanci stignu na odredjeni
cilj. U ovoj grupi bio je i Marko Mijic. On se sa sobom odnio u Jugoslaviju kilu najotrovnijeg otrova,
cijankali. Na racun toga otrova jugoslovenski rezim optuzio je Bugojansku grupu da su imali namjeru
otrovati beogradski rezervuar vode. Marko Mijic ostao je u Jugoslaviji ziviti komforno. Od sviju clanova
koji su se vratili u jugoslaviju kao povratnici, koliko je meni poznato  uhapsena su samo dvojica: Ante
Milicevic i Nikola Raspudic. Poznato mi je da je Milicevic bio mucen i ubijen. Za Raspudica znam da su
mu u zatvoru zivo meso kidali s njega. On je umro pod mucenjima. Stjepan Sevo i Josip Senic takodjer su
trebali biti u Bugojanskoj grupi. Medjutim Senic je pronasao da su mu vodje australskog ogranka Bratsva
iz Sydney-a slagale o Gezi Pasti. Senic je postao sumnjiv da negdje nesto nije u redu.  Senic i Sevo uzeli
su na sebe da udju u vodstvo njemackog ogranka Bratsva i da tako rasciste sumnje. Senic je ubijen u
Njemackoj tri mjeseca prije Bugojanske akcije. Pri kraju Bugojanske akcije, ubijeni su u Italiji Stjepan
Sevo, njegova zena Tatjanna i njezina devetgodisnja kcer Rosemary. (Ruzica Andric je pokazala sliku na
kojoj se nalazi umoreni Sevo)
LIPNJA  MJESECA 1972.
Pocetkom lipnja mjeseca 1972 godine, u roku od pet dana, Bugojanci su u malim grupama prebaceni u
kamp, pripremljen za njih blizu austrisko-jugoslovenske granice. Oruzje za Bugojance bilo je takodjer
prebaceno u kamp. Bugojanci su ostali tjedan dana u kampu, gdje su im date zadnje upute i zadnje
vojnicke vjezbe, po vodjama iz australskog i evropskog ogranka Bratsva. Trojica vodja Bratsva koji su po
planu vodstva Bratsva trebali predvoditi Bugojansku grupu u akciju, dezertirali su grupu na samoj
austrisko-jugoslovenskoj granici. Frane  Pericic sa izgovorom da je star za takve akcije, Marko Mudronja
da je bolestan a treci vodja Jure Maric nikada nije ni dosao. Vjerujuci sljepo svojim vodjama, Bugojanci su
povjerovali Pericicu i Mudronji. Pericic im je zapovjedio da izaberu vodje grupe. Putem glasanja
Bugojanci su sami izmedju se izabrali za vodje grupe, Ambroza Andrica, Pavu Vegara i Adolfa Andric.  U
to vrijeme strajkovi hrvatskih studenata, politicka previranja u Hrvatskoj, bilo je za Bugojance uvjerljiv
dokaz da je hrvatski narod spreman za ustanak i da je sve bilo istina sto su im njihove vodje rekle.
Bugojanci  su otisli u akciju, uvjereni da ce sve ici po planu vodstva Bratsva. Medjutim stvarnost je bila
drukcija. Hrvatski narod nije bio spreman za ustanak, vodje Bratsva nisu imali namjeru pridruziti se su
Bugojancima. Bugojanci su ostali sami, njih 19 protiv 30 tisuca vojnika. Puna dva mjeseca Bugojanci su
se lavovski borili, jedan po jedan bio je ubijen ili uhvacen.
BUGOJANSKA GRUPA ZAVEDENA U ZAMKU
Vodjama Bratsva pomogli su neki mocni ljudi da zavedu i uvedu Bugojansku grupu u zamku. Mnogo
godina prije Bugojanske akcije, Jure Maric predstavio je te ljude nekolici Bugojanaca i meni. Oni su nam
predstavljeni kao anti-komunisti, kao prijatelji Hrvata koji pomazu Hrvatski narod u  njihovoj borbi za
drzavnu samostalnost. I u to vrijeme sve sto su ti mocnici cinili, izgledalo je da stvarno pomazu Hrvatima.
Oni su obecali, da ce Hrvatima stici pomoc iz stranih zemalja cim zapocne ustanak Hrvatskog naroda.
Medjutim vrijeme je pokazalo, da su ti mocni ljudi bili anti-hrvati, i da nisu bili ono sto je nama receno.
Jedan od vodja Bratsva, i neki od tih mocnih ljudi bili su u Beogradu za vrijeme Bugojanske akcije. Ja
ponavljam, kaze Ruzica Andric, jedan od vodja Bratsva i neki od tih mocnih ljudi bili su u Beogradu za
vrijeme Bugojanske akcije. O njihovom boravku u Jugoslaviji u to vrijeme, potvrdjeno je u jugoslovenskom
filmu “Brisani prostor” U tom filmu su spomenuti ti mocni ljudi, u tom filmu prikazan je vodja Bratsva u
drustvu sa jugoslovenskim policajcima, kada je jedan clan Bugojanske grupe bio uhvacen. Sto su
internacionalne  snage kojima je sluzilo vodstvo Bratsva htjele postici sa Bugojanskom  akcijom. Njihov
cilj je bio, da sa Bugojanskom akcijom prouzrokuju proganjanje Hrvata sirom svijeta. Taj njihov cilj bio je
ostvaren. Hrvati su bili proganjani sirom svijeta a najgore i najbrutalnije proganjanje dogodilo se u
Jugoslaviji. Nadalje njihov cilj bio je poniziti Hrvate, slomiti im duh slobode i ubiti u njima nadu i vjeru u
Hrvatsku Drzavu.  Medjutim dogodilo se obratno. Bugojanska grupa boreci se dva mjeseca protiv 30
tisuca jugoslovenskih vojnika, razbila je mit o moci jugoslovenske vojske i stabilnosti Jugoslavije. Hrabri
Bugojanci uzdrmali su temelje Jugoslavije do te mjere da se vise nikada nisu stabilizirale, i 19 godina
poslije likvidacije Bugojanske grupe Jugoslavija se raspala i Republika Hrvatska bila je stvorena. Sirom

svijeta i u Republici Hrvatskoj, rasireno je uvjerenje da je Hrvatsko Revolucionarno Bratsvo bilo formirano
u Australiji 1960 godine,   i da je to bila hrvatska organizacija. Medjutim to je daleko od istine. Tajno arhivi
Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva koji su dosli u moje ruke, kaze Ruzica Andric, otkrili su da je Bratsvo
bilo formirano u bivsoj Jugoslaviji pedesetih godina prosloga vjeka.
PRVI OGRANAK HRB-a
Broj ljudi iz tog Bratsva, kao emigranti, emigrirali su u Australiju u drugoj polovici pedesetih godina
prosloga vjeka. Oni su utemeljili prvi ogranak HRB van Jugoslavije, ovdje u Sydney-u 1960 godine.
Kratko iz toga ogranci Bratsva bili su formirani u svim zemljama gdje su postojale zajednice hrvatskih
eimigranata i hrvatskih iseljenika. Prema javnom priopcenju Glavnog stana HRB-a 1996 godine,
Bugojanska akcija biila je razradjena pod tajnim kodom “P. L.” po postrojbi koja je nosila ime “Planinska
Lisica”. Drzeci na umu ime Planinska Lisica, onda je jasno zasto je jugoslovenski pisac dao ime njegovoj
knjizi “Tragom plave lisice” sto je je napisao o Bugojanskoj grupi. Na racun svega sto sam procitala u
Tajnim arhivima Bratsva, kaze Ruzica Andric, ja cvrsto vjerujem da je postrojba “Planinska Lisica”
operativni dio i Glavni stan Bratsva, bili smjesteni negdje u Bosni. Za umorstvo Bugojanske grupe, za
masovna ubistva, proganjanja, ucjenjivanja i teroriziranja obicnih hrvatskig ljudi, zena, djece i staraca,
nisu krivi svi “jugosloveni” niti svi jugoslovenski komunsti. Jedini krivci su izabrana elita takozvanih
jugoslovenskih komunsita i njihovih agenata, koji su bili specijalno izabrani i  istrenirani za ove zlocine.
Svi su oni bili sluge i placenici podzemnih internacionalnih sila.
LIKVIDACIJA
Od likvidacije Bugojanske grupe do danas, hrvatski izdajnici sto su Sluzili beogradskoj politici i svi oni
drugi sto su za novac prodali svoju naciju, svoje ljudsko postovanje i dostojanstvo, sa izdajnickom
rabotom za razne znane i neznane “Sluzbe” po citavom svijetu rasirili su i jos uvjek sire bezbrojne i cesto
brutalne lazi o Bugojancima i meni, (kaze Ruzica Andric) . Od svih tih laznih propagandi mene najvise
uznemirava laz, da su Bugojanci otisli u akciju znajuci da ce biti ubijeni i da su sami krivi za svoju smrt. Sa
ovim lazima vodje Bratsva i svi drugi hrvatski izdajnici, pokusavaju uvjeriti hrvatsku javnost da su
Bugojanci bili idioti, koji su otisli poginuti besciljno. Bugojanci su bili svjesni da idu u rat. Oni su ocekivali
da neki od njih nece preziviti, ali nikada, nikada niti sumljali niti ocekivali da ce svi biti poubijani.
SUDBINA CETVPRICE CLANOVA HRB-a
Cetvorica clanova Bugojanske grupe bili su uhvaceni i sudjeni u Sarajevu. Mnogo puta, javno je receno
da su jugoslovenske vlasti snimili sudjenje Bugojancima, ali da nitko nema taj film. To nije istina. Kopija
toga filma data je vodjama Bratsva. Za par minuta vidit ce te dio toga filma. Iz mog zivotnog uskustva ja
znam da ce vodje Bratsva i drugi hrvatski Izdajnici ubacivati sumnju u Vas sa pitanjem odakle Ruzici
Andric taj flm.  Zbog toga, ja osjecam, da je potrebno da Vam dam razjasnjenje. Ja nemogu imenovati
osobu koja mi je dala ovaj film, ali mogu Vam za sigurno reci jest, dio filma koji ce te danas vidjeti  i sve
sto je u filmu presnimljeno je iz filma sto ga posjeduje vodstvo Bratsva. Prije nego vidite film ja vam zelim
skrenuti pozornost na neke iskaze sto su ih Bugojanci dali na sudu. Ako budete pazljivo slusali, cuti ce te
da Mirko Vlasnovic u njegovim iskazima kaze: O odlasku u Evropu mi je receno pocetkom ove godine u
kuci moga brata. Marko Mudronja i Frane Pericic rekao je, da sam odredjen da idem u Evropu. Ja sa mu
rekao da imam porodicu da nemogu. Ja sam odredjen da idem u  Evropu izmedju 20-25, ja nisam otisao
toga datuma. Frane Pericic je dosao u moju kucu i rekao, zasto nisam otiso. Ja sam mu rekao vidit cu, no
Pericic je rekao da cu biti skracen za glavu ako nekrenem, i upozorio me ako imam sto sa zenom kucu ili
nesto na svom imenu da napravim punomoc. Sa ovim rjecima Mirko Vlasnovic je potvrdio sto ja
godinama govorim o Pericicu i Mudronji. Vejsil Keskic rekao je na sudu: Bratsvo je moralo da pripremi
narod u zemlji, ubacivati svoje clanove u zemlju i dizati revoluciju. Nastavljajuci iskaze sudu Keskic je
rekkao: Receno je da ce se Jugoslavija raspasti za 2-4 mjeseca i da ce biti uspostavljena Nezavsna
Drzava Hrvatska. I Keskic je potvrdio moje rjeci. Ja sam javno izjavljivala: Bugojanci su otisli u akciju
uvjereni po vodstvu Bratstva da ce Bugojanska akcija biti uspjesna i da ce te 1972. godine biti stvorena
slobodna i suverena  Hrvatska drzava. Ako budete pazljivo slusali, cuti cete da je Djuro Horvat u

njegovom zavrsnom iskazu sudu rekao: Stidim se hrvatske politicke emigracije, svih njezinih poznatih i
nepoznatih vodja koji su vodili. Vrlo mi je zao sto sam sudjelovao u akciji, posto nisam imao svojega ja.
Ja sam bio pruzje u tudjim rukama koji su isli za svojim ciljem i koji su za to dobili i bili  placeni i od toga
zivili, da pridobiju mladu generaciju u svoje redove i za svoju svrhu. I Djuro Horvat potvrdio je moje rjeci o
takozvanim vodjama hrvatske emigracije. Ostala trojica Bugojanca kojima je sudjeno u Sarajevu zazalili
su sto su sudjelovali u akciji. Djuro Horvat, Vejsil Keskic i Mirko Vlasnovic, osudjeni su na smrt.  Strjeljani
su u Sarajevu 10 travnja 1973 godine. Dvadesetogodisnji Ludvik Pavlovic, osudjen je na 20 godina
zatvora. On je izdrzao skoro punu zatvorsku kaznu. Par mjeseci poslije sto je izasao na slobodu, Pavlovic
je ubijen. Propagandna masima uvjerila je mase da je Pavlovic poginuo u okrsajima sa jugoslovenskom
vojskom. Sa ubojstvom Pavlovica, vodstvo Bratsva rjesili su se vrlo vaznog svijedoka, njihovih politicko
motiviranih zlocina koje su pocinili ne u vrijeme rata, vec u vrijeme mira.
CILJ BUGOJANACA
Bugojanska grupa bila je formirana po clanovima australskog i evropskog ogranaka Bratsva. Kada su
Bugojanci stigli na zapad, oni su svi imali samo jedan cilj. Njihov cilj je bio da sa [postenim radom
osiguraju sebi bolju buducnost i da novcano pomognu svoje roditelje. Oni su bili dobri brizni mladici.
Njihove rodoljubne, ljudske i sve druge plemenite osjecaje, iskoristili su zli teroristi, vodstvo Hrvatskog
Revolucionarnog Bratsva. Prosjecna starost Bugojanaca bila je izedju 18 i 33 godine, kada su uvedeni u
zamku da budu poubijani. Jedini Mirko Vlasnovic imao je 40 godina. Kazali su mi, nastavlja Ruzica
Andric, da sam mogla postati nekrunjena kraljica Hrvata. I mogla sam. Meni je ponudjeno bogastvo i
velika reputacija ako budem, sutila o zlocinima vodstva Bratsva i ako budem podupirala lazi sto su sirene
o Bugojanskoj grupi. Ja sam odbila podupirati lazi, ja sam odbila da sutim o zlocinima vodstva Bratsva.
Bugojanci su bili dobri i casni ljudi, oni su istinski hrvatski patrioti i mucenici. Podhvat mladih Bugojanaca,
njihova ljubav za njihovu domovinu i njihova hrabrost, vrijedno je divljenja. Bugojanci su dali svoje mlade
zivote za Hrvatsku. Za grobove njihove ezna se. Vlasti Republike Hrvatske odbijaju dati podatke gdje su
posmrtni ostatci Bugojanaca, gdje su njihovi grobovi.
BUGOJANCI LEZE U LJUBLJENOJ HRVATSKOJ
Bugojanci leze u njihovoj voljenoj Hrvatskoj. Nitko nemoze reci koliko ce dugo uspomene na njih zivjeti.
Ovo je, kako jest! Svijet u kojem nema mjesta za dobre i plemenite ljude, svijet u kojem nema mjesta za
istinske heroje, takav svijet pretvorit ce se u prah.  Neka je slava hrvatskim mucenicima, Stjepanu,
Tatjani, Rosemary Sevo, Anti Milicevicu, Nikoli Raspudicu, naka je slava Bugojancima i svim znanim i
neznanim zrtvama Bugojanske akcije. Sa ovim rjecima zavrsila je Ruzica Andric svoje izlaganje o
Bugojancima, o onim junacima u cijim redovima se i ona nalazila. Sada je se pustio film, a u dvorani
nastala je grobna tisina. Na kraju filma Ruzica Andric se svima zahvalila koji su joj bili na pomoci. Nakon
filma ostalo se jos dugo vremena u razgovoru, prepricavajuci utiske koji su danas ostavljeni kod svih onih
koji su nazocili Spomen Akadeiji Bugojanske grupe 2004.
Clanak objavljen u Hrvatskom tjedniku SPremnost 31.10.2000,
str.12,13,14
IZ ROVOVA HRVATSKOG REVOLUCIONARNOG BRATSVA
Nedavno je Hrvatski Vjesnik iz Melbourne objavio seriju clanaka o Hrvatskom Revolucionarnom Bratsvu
(HRB) i Bugojanskoj grupi. Ti clanci bazirani su na izjavama Zdenka Marincica. Uistinu ja bi zelila
ignorirati ovakve tipove i da istatak zivota prozivim u miru. Kao supruga jednog od vodja Bugojanske
grupe i kao osoba koja je imala dubokog udjela s grupom, osjecam se duzna iz respekta i odanosti spram
tih ljudi, da jos ih jednom odbranim od neistina i kukavickih napada, koji traju vec 28 god. i nastavjaju se
do danas. Poslije formiranja HRB-a u bivsoj Jugoslaviji pedesetih godina, elita njihovih clanova bila je
poslana po jugoslavensko-srpskom rezimu da formiraju ogranke HRB-a van zemlje. Ti ogranci Bratsva
sluzili su kao sretstvo za infiltriranje hrvatskih zajednica sirom svijeta da  jugoslovenski rezim zadrzi
kontrolu nad njima. Prvo ogranak van Jugoslavije formiran je 1961 u Australiji. Sa stalnim priljevom novih
operativaca i  bezgranicnim materijalnim srestvima HRB-o naraslo je u brojcano jaku i mocnu

organizaciju. Bilo kakva opozicija od Hrvata bila je brzo i snazno  slomljena sa stetnim propagandama o
tim osobama ili sa brutalnim nasiljem. Na takav nacin, rezim je gusio skoro svaki otpor sa hrvatske strane,
preuzeli su prominentne pozicije medju hrvatskim emigrantima i sa slobodnim i neometanim sirenjem
propagandi, uzeli su kontrolu nad hrvatskim zajednicama sirom svijeta, a drze je i danas.
SLIKA HRB-a
Sliku koju je vodstvo HRB-a prikazivalo buducim i vec uclanjenim Hrvatima je, da je HRB-o pro-hrvatska
organizacija, a u stvarnosti, vodstvo HRB-a imalo je tajni cilj da ponizi i slomi Hrvate sa svim mogucim
sretstvima. Oni nikada nisu imali u cilju Slobodnu Hrvatsku. Dapace, tajni cilj vodstva HRB-a bio je da sa
njihovom teroristickom politikom  prikazu Hrvatski narod kao teroristicku i barbarsku naciju, i tako ostvare
ciljeve njihovih gospodara u komunistickoj Jugoslaviji. Kada su vodje HRB-a vrbovale Hrvate u
organizaciju, na nisanu su im bili mladi Hrvati koji su potekli iz obitelji koje je jugoslovensko-srpski rezim
proganjao i zatvarao i koji su vjerovali u stvaranje neovisne Hrvatske. Moj pok. suprug Ambroz Andric,
dosao je iz takve obitelji. Ljudi kao Ambroz postali su clanovi HRB-a jer su bili navedeni da vjeruju da se
uclanjuju u organizaciju, koja ce im omoguciti postignuce njihovih nada i zelja, stvaranje slobodne
Hrvatske. Ambroz nikada nije posumnjao da je HRB-o antihrvatska organizacija. Nesvjestan ove
prijevare  Ambroz i njegov brat Adolf, postali su clanovi australskog ogranka HRB-a 1963. Te iste godine,
vojnicka jedinica HRB-a poznata pod imenom TOLIC-OBLAK grupa, bila je poslana u bivsu Jugoslaviju.
Danas mi je jasno, zasto je i ta grupa bila neuspjesna. Clanovima HRB-a bilo je receno da HRB-o mora
biti vojnicki spremno da podrzi borbu za neovisnost kada dodje pravo vrijeme. Prema tome clanovi su bili
obavezni sudjelovati u vojnickim vjezbama. Vjezbe su se odrzavale u usamljenim mjestima australskih
suma na dva nacina- u malim grupama kroz godinu, i jednom godisnje odrzavale su se velike vjezbe sa
svim clanovima HRB-a. Vodstvo HRB-a kasnije je formiralo jos jednu vojnicku jedinicu sastavljenu od
clanova australskih i evropskih ogranaka Bratsva. Ta jedinica postat ce poznata pod imenom
BUGOJANSKA GRUPA. Ambrozu i drugima receno je da su izabrani u tu jedinicu jer su pokazali da
imaju najbolje sposobnosti. U stvarnosti, tajni cilj formiranja ove jedinice bio je da odvedu ove ljude u smrt
i da prouzrokuju proganjanje Hrvata sirom svijeta. Nadalje cilj im je bio da jugoslovensko-srpskom rezimu
u Jugoslaviji daju opravdani izgovor da mogu brutalno i nemilosrdno tlaciti Hrvatski narod. Godine 1964 ja
sam saznala da je moj pok. muz Ambroz clan HRB-a. Moja prva reakcija bila je strah i briga za njega i
dobrobit nase djece i mene. Poslije dugackog razgovora s njime, njegove tople i brizne rjeci zauvjek su se
urezale u moju dusu. “Kakav bi ja bio covjek, da zivim u izobilju i ugodnostima ovdje u Australiji, dok moji
roditelji, braca, sestre i milioni drugih dobrih Hrvata kao oni, pate ispod jugo-srpske cizme“. Ove njegove
rjeci dale su mi snagu da odbacim moj strah, odlucila sam podrzati njega i HRB-o. Kasnije sam polozila i
zakletvu i postala sam odani clan HRB-a. Ostala sam odani clan Bratsva dugo vremena poslije ubistva
moga muza i drugih sudionika Bugojanske grupe. Dok smo zivili u Australiji godine 1968., vodje HRB-a
odrzale su sastanak u nasoj kuci. Rekli su Ambrozu i drugima izabranima za grupu, da su dobili
informacije iz pouzdanih izvora, da je Hrvatski narod spreman za ustanak u tadasnjoj Jugoslaviji. Ovo je
bio jedan od brojnih sastanaka na kojem sam prisustvovala. Na ovome sastanku, vodje HRB-a izlozile su
njihov plan, na koji nacin ce srusiti Jugoslaviju i stvoriti suverenu nezavisnu Hrvatsku drzavu. Po njihovom
planu Bugojanska grupa bila je zaduzena da prva napadne Jugoslaviju. Vodstvo HRB-a skupa sa
ostalima clanovima iz australskih i evropskih ogranaka HRB-a, trebalo je pridruziti se Bugojancima u
oruzanim borbama. Medjutim, Ambroz i ostali iz Bugojanske grupe, nisu znali da Hrvatski narod nije
spreman za ustanak i da vodstvo HRB-a nema namjeru pridruziti im se, niti ih podrzati na bilo koji nacin.
U EVROPI
Mi smo bili smjesteni u Evropi 1972. kada je vodstvo HRB-a naredilo Bugojanskoj grupi da udju u
tadasnju Jugoslaviju i zapocnu oruzane sukobe. U to vrijeme politicka previranja I masovni studenski
protesti sirom Hrvatske, protumaceni su po Ambrpzu i ostalima sudionicima Bugojanske grupe kao
potvrda da su vodje HRB-a bili u pravu i da je Hrvatski narod u tadasnjoj Jugoslaviji bio spreman za
revoluciju. Trojica Vodja HRB-a koji su trebali voditi Bugojansku grupu u borbu, desertirali su u zadnjoj
minuti. Dvojica od njih dosla su me posjetiti gdje smo se ja i moja djeca krili u Njemackoj. Bila sam
iznenadjena kada sam ih vidila posto sam znala da je Bugojanska grupa vec trebala preci jugoslovensko-
austrisku granicu. Jedan od njih mi je rekao da se razbolio i da se vratio sa granice. Drugi mi je rekao da
se vratio jer se osjetio star za takve akcije. Takodjer su mi rekli da treci vodja nije dosao na

jugoslovesnko-austrisku granicu i da su sudionici grupe putem glasovanja izabrali vodje grupe, Ambroza
Andrica, Pavu Vegara i Adolfa Andrica. Suprotno od propagandi o njima, sudionici Bugojanske grupe bili
su odlicno istrenirani i naoruzani. Oni su usli u tadasnju Jugoslaviju s uvjerenjem da ce stvaranje hrvatske
drzave biti brzo i da ce Hrvatski narod te godine proslaviti Bozic u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj.
Medjutim, oni neznajuci marsirali su prema smrtnoj kazni, na koje ih je vodstvo HRB-a osudilo. Plan
razradjen po vodstvu HRB-a mnogo godina unazad, da sa prijevarom odvedu Bugojansku grupu u smrt,
izvrsen je beskupolozno na lagan nacin. Hrvatski narod bio je izlozen progonima sirom svijeta, a najteze
proganjanje i tlacenje Hrvata dogodilo se u tadasnjoj Jugoslaviji.
IZDAJA NIJE  ZAVRSENA
Izdaja Bugojanske grupe nije bila zavrsena. Nastavit ce se u iduce tri decenije i nastavlja se i danas.
Skoro odmah nakon ulaska grupe u bivsu Jugoslaviju, neistine i propagande pocele su se siriti o
Bugojancima, ukljucijuci I propagandu da su oni bili ruski spijuni, udbini spijuni i da su bili srbi. Vodstvo
HRB-a nije branilo Bugojansku grupu od ovakvih napada i propagandi. Kada sam ja pocela braniti
Ambroza i ostale sudionike Bugojanske grupe, ja sam bila napadnuta verbalno, fizicki i postala sam
predment propagandi i prica. I ja isto nisam dobila nikakave potpore od vodstva HRB-a. Oni Hrvati koji su
branili Bugojance ili mene bili su napadnuti a neki i ranjeni iz pistolja. U tim groznim danima moga zivota
ja sam svatila da smo izdani i rjesila sam razotkriti pravo lice vodstva HRB-a, i sto su uradili.  Htjela sam
da vodstvo HRB-a bude kaznjeno za izgubljene zivote Bugojanaca, za unistenje zivote moje djece, mene
i za mnoge druge zivote. Takodjer sam htjela postici da drugi nevini Hrvati ne budu iskorisceni, izdani i
onda ubijeni kao sto je se dogodilo sa Bugojanskom grupom.
U CHICAGU
Dok sam zivila u Chicagu (USA) zatrazila sam od Australskog konzula da obavjesti Australsku Federalnu
Policiju (AFP) da sam spremna otkriti im detalje o kriminalnim i teroristickim aktivnostima HRB-a. Sa
mojom djecom sam se vratila u Australiju uz pomoc AFP da budem na sudu krunski svjedok protiv vodja
HRB-a. Taj sudski process ostao je poznat pod imenom “Bega Case” Na racun jacine i vjerodostonosti
moga svjedocenja i evidencije jedan od kljucnih vodja HRB-a osudjen je na izdrzavanje zatvorske kazne.
Do danas, mnogi nastavljaju siriti neistine i lazi o Bugojanskoj grupi i meni, da tako postignu osobne
dobitke i za vlastito promociranje. U nedavno objavljenim clancima u Hrvatskom Vjesniku iz Melbourne
izjavljeno je, da je Zdenko Marincic zadnji prezivjeli sudionik Bugojanske grupe. To nije istina, i to je
smisljena laz. Zdenko Marincic nikada nije bio sudionik Bugojanske grupe. Druge objavljene neistinite
izjave u istim novinama, da su sudionici Bugojanske grupe otisli u tadasnju Jugoslaviju iz nekoga prkosa i
da su sami krivi za njihovu smrt, izmisljene su lazi. Ove nove propagande i dalje vrijedjaju i prljaju
sjecanja na divne mlade ljude, Bugojanske grupe.
TRAGEDIJA BUGOJANSKE GRUPE
Tragedija Bugojanske grupe je, sto su ti mladi ljudi bili iskorisceni u zivotu i nastavljaju ih iskoriscavati i
mrtve. Moja osobna tragedija je, sto sam izgubila muza koji me je volio i obozavao, zivotnog saputnika i
prijatelja. Moja i Ambrozova djeca izgubila su oca, prijatelja i priliku da uzivaju one ugodnosti koje se
mogu samo iskusiti izmedju oca i djeteta. Skoro je 30 godina od te strasne planirane izdaje, koja je
dovela do pokolja Bugojanaca u cvijetu njihove mladosti. Do danasnjega dana, vodstvo HRB-a nije se
pokajalo i dalje odbija da se isprica za njihove kukavicke, grozne i neljucke zlocine. Vodje HRB-a i dalje
nastavljaju iskoriscavati Bugojansku grupu da postignu njihove osobne ciljeve.
Ruzica Andric
Sydney 23.10.2000
DODATAK:

Devedesetih godina u kuci poznatoga i prominentnog Hrvata vodje Australskih Hrvata, pronadjeni su tajni
dokumenti HRB-a. U tim dokumentima pronasla sam da je HRB-o utemeljeno u bivsoj Jugoslaviji. Ti
dokumenti nadopunili su moje znanje o HRB-u i evidenciju koju sam imala.
IZJAVE MIJATOVICA I MANULICA
Ja zelim skrenuti pozornost na par cinjenica. Andjelko Mijatovic (bivsi savjetnik Franje Tudjmana)
sredinom devedesetih izjavio je, da je Bugojansku grupu udba prevarila, a zadnjih tjedana i Josip Manulic
daje izjave da je HRB-o bilo povezano s udbom. Akcija Bugojanske grupe razradjena je u operativnom
odjelu HRB-a, pod tajnim kodom “Planinska Lisica”. Poslije unistenja Bugojanske grupe, jugoslovenski
pisac Djordje Licina napisao je knjigu o Bugojancima i nazvao je “Tragom plave lisice”   Kasnije je
napisao jos jednu knjigu “Dvadeseti covjek” Dvadeseti covjek je postojao, on je imao puno udjela u
fabriciranju dokaza, s kojima su optuzili Bugojansku grupu da su imali namjeru otrovati Beogradski
rezervuar vode. Sedam  godina kasnije, isti scenario ponovio se u Sydney-u. Godine 1979 sestorica
nevinih Hrvata optuzeni su i osudjeni na dugogodisnju robiju, jer da su planirali otrovati Sydneyski
rezervuar vode. Svega cemu sam bila svjedok I kada sam procitala tajne dokumente HRB-a, dosla sam
do zakljucka da je mnogim Hrvatima kao Bugojanskoj grupi, meni, Senicu, Stjepanu Sevi I mnogima
drugim Hrvatima, sudbina bila odlucena jos dok smo zivili u bivsoj Jugoslaviji.
● MOTO HRB-a.
Ja tek danas razumijem moto HRB-a, “Mi nismo postizni, ali smo dostizni” U istinu oni su polako dostizali i
unistavali grupu po grupu Hrvata, hrvatske individualce jednoga po jednoga i tako ce nastaviti ukoliko
njihova djela i metode rada ne izadju na svijetlo dana. Sa vodstvom HRB-a i njihovim suradnicima, ne
moze se voditi dijalog. Oni sada imaju samo jedan cilj: nesmije se doci do istine i prim tom ne prezaju
pociniti opet najgroznije zlocine.
Popis objavljenih dokumenata objavljenih uz ovaj clanak:
Pismo Franje Pericica, iz vodstva HRB-a, i dezertera Bugojanske grupe, upucenom zagrebackoj
Panorani, povodom moga clanaka objavljenom u istim novinama. Pericic se opoziva na udbinog pisca
Dordju Licinu. U njegovom pismu Pericic je napisao: “Ona (m.o.Ruzica Andric)  Vam govori za
dvadesetog covjeka, a Dordje Licina Vam je u Zagrebu, on zna za dvadesetog covjeka jer je pisao u tri
knjige o njemu”.
1.Pismo Ivice S. koji je imao velikog udjela u zadnjim pripremama Bugojanske grupe. U pismu Ivica me
posjeca na rjeci jednog studenta  Prije odlaska Bugojanca u bivsu Jugoslaviju 1972.
2.Pismo respektiranoga fra. Lucijana Kordica. U pismu fra Kordic mi pisao o dusevnom stanju
Bugojancima dok ih je krio u Hercgovini pok. Luka Soldo. Kordic mi je napisao: “Dusevno stanje
Bugojanaca bilo je normalno. Govorili su o stanju u Hrvatskoj i o borbi. Imade ovdje sto mene veoma
smeta a  to je ova cinjenica. Da nitko nije od tih nasih “boraca” i “politicara” da nikome nije palo na pamet
da ode Ludvigu Pavlovicu i da se s njimie porazgovori da taj dogadjaj (m.o. Bugojanska grupa) prema
njegovom kazivanju – potanko zabiljezi… “
3. Sluzbena potvrda da sam ja Ruzica Andric predala tadasnjoj Commonwealt policiji  iskaznicu Bratsva i
pisma povezana sa vodjama australskog ogranka HRB-a.
Clanak je objavljen u Hrv. tjedniku Spremnost18.03.2003, str.
9,10,11,12
MOJA SESTRA–MOJ NEPRIJATELJ
NA RUCKU SA UDBOM

Mi Hrvati, odgojeni smo  da vjerujemo da svi clanovi nase obitelji vole jednako jedni druge, da su vjerni
jedni drugima, da ce jedni druge zastititi i pomoci kada to bude trebalo. Nas odgoj nikada nama nije
dopustio danpomislimo ili povjerujemo da nam veliko zlo moze doci bas od najblizi nam, kao od
sestre/brace, td.  Komunisti su iskoristili ovakav odgoj (za njihove ciljeve) jer su dobro znali da su u
mnogim obiteljima postojale osobe koje su bile voljne raditi i protiv vlastite krvi. Za svako ljucko bice
najteze je prihvatiti da netko iz njegove/njezine obitelji  moze ciniti zlo protiv vlastite krvi. Jos je
teNjezinaze o tome pisati i iznositi tu sramotu na javnost. Na moju nesrecu, moja rodjena sestra Katarina
Andric pomagala je decenijama i jos pomaze udbasku vodecu elitu Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva u
njihovom zlocinima.  pomoc, davala je i daje vjerodostojnost vodjama Bratsva, zato sto je bila zena
Adolfa Andrica, jedan od vodja Bugojanske grupe. Mnogo godina unazad bilo je potrebno otkriti Katarinu
Andric, jer bez nje vodstvo Bratsva nebi tako lagano uspjelo u svojemu zlu (koja je iznesena na javnost
kroz tjednik Spremnost). Ja nisam mogla prije razotkriti Katarinu i njezina djela jer su vodje HRB-a prije
bili previse mocni, vodje HRB-a prije su imali vjerodostojnost, danas nemaju, a ni ja nisam u proslosti
imala danasnju sliku  da iznesem na javnost moje svijedocenje o dogadjajima povezanim s Katarinom,
Bugojanskom grupom i sa mnom.  Vodstvo Bratsva a i Katarina pokusavaju prikazati da su problemi
izmedju nje i mene obiteljski problemi.  To je daleko od istine. Razdor izmedu mene i Katarine je politicke
naravi.
Bugojanci i Katarina
Katarina tvrdi da je ona ispratila Bugojance do austrisko-jugoslovenske granice 1972.  Katarina nije zivila
u Australiji sesdesetih godina, kada je vodstvo Bratsvo isplaniralo Bugojansku akciju i kada su  vojnicki
trenirali clanove Bugojanske grupe (iz austraskog ogranka HRB-a). Bugojanci nebi Katarini dali ikakve
detalje  o Bugojanskoj  akciji jer su bili po zakletvom sutnje.  A pored toga Katarina je poznavala mali broj
clanova Bugojanske grupe. U Njemackoj, kao i u Australiji, ja sam bila prisutsna kada su vodje Bratsva
vojnicki trenirali Bugojance. Katarina nikada nije prisustvovala vojnickim vjezbama u Njemackoj. Pave
Vegar (vjencani kum Adolfa i Katarine) prvi je primjetio da je Katarina pokusavala unjeti svadju izmedju
Adolfa, Pave i Ambroza. Pave je osjecao da je Katarina bila rizik koji moze poremetiti stabilnost
Bugojanske grupe. Iz tig razloga Pave Vegar i mali broj Bugojanaca koje je Katarina poznavala nisu htjeli
odlaziti u kucu Ade i Katarine. Moje rjeci potvrdjiva postanaka karta, poslana od Adolfa Andrica, Pavi
Vegaru. (Procitaj prilog A)  Ako se uzmu u obzir ove cinjenice,  onda ostaje pitanje, kako Katarina moze
tvrditi da je ona ispratila Bugojance do austrisko-jugoslovenske granice.
OTKRICE
19.9.1990. Katarina se vratila sa tromjesecnog putovanja po Canadi, Hrvatskoj, BIH  i Jugoslaviji.
(Pogedaj prilog B)  Na njezinu molbu, ja sam je docekala na aerodrumu. Taj dan Katarina mi je pricala o
dogadjajima i vaznim ljudima koje je srela za vrijeme njezinog putovanja.  Ali nikada nije spomenula
Marka Veselicu, niti je spomenula da je bila u Bugojnu (BIH). Za vrijeme njezinog (Katarininog) putovanja
Veselica je posjetio Australiju. U Hrv. drustu Punchbowl (Sydney, Australija) 22.8 1990. Veselica je u
njegovom govoru izjavio, “Ja sam u Bugojnu pozdravio ispred 20.000 ljudi Katarinu Andric zenu Ambroza
Andrica” Isto je Veselica izjavljivao i po drugim australskim gradovima, u njegovim javnim govorima.  U
knjizi  “Povjest Hrvata u Australiji” Katarina je takodjer imenovana kao zena moga supruga Ambroza
Andrica. U knjizi “Hrvati u Australiji” Katarina je opet imenovana kao zena Ambroza Andrica.
Predstavljanje Katarine Andric kao zene Ambroza Andrica, nije se slucajno dogodilo, a niti je se slucajno
moglo dogoditi da je Katarina imala rucak sa udbom u Jugoslaviji. U mojim zapisima datiranim 19.9.90
napisala sam: ”Katarina mi prica da za vrijeme njezinog boravka  u Indjiji (danas Srbija-Jugoslavija) udba
je je pozvala na rucak u restoran na prijateljski razgovor. Navodno htjeli su cuti njezino misljenje o
jugoslavenskoj situaciji……Dogadjaj sa Veselicom i Katarinom i njezino priznanje da je imala rucak sa
udbom mucilo me je. Kada je Katarina zaspala,  otisla sam u sobu gdje je spavala, uzela sam njezinu
tasnu u nadi da cu naci neke odgovore na moje muke. U mojim zapisima 19.9.90 napisala sam “  Nisam
mogla spavati.  Ustala sam i usla u sobu gdje je spavala,  uzela sam njezinu tasnu.  Nesto me je vuklo da
vidim sto ona ima u tasni. Pocela sam pregledati tasnu i sok me je udario kada sam vidila da moja sestra
pored australskog pasosa ima i jugoslavenski…” Sutra dan 20.9.90 u odvezla sam Katarinu na aerodrum,
letila je za Queensland gdje je zivila. Taj isti dan u mojim zapisima napisala sam: “Otisle smo na
aerodrum. Sjele smo popiti kavu. Imale smo svega 15 min. vremena.  Ona mi prica, slusam je ali je

necujem. Dali da joj kazem da je izmedju nas gotovo, i da je ja nikada vise nezelim vidit. Kako je to tesko,
jest tesko jer  je to ipak moja sestra. Osjecaji mi govore nemoj a razum mi govori to moras uciniti. Boreci
se sama sa sobom vrijeme je proslo. Katarina je morala ici.  Pozdravile smo se. U tjelu mi je velika
nemoc. Ovo je sve previse za mene. Dosla sam doma i legla sam. U meni nista nepostoji, sve je prazno”.
Dan poslije (21.9.1990) Katarininog odlaska, telefonirala sam je.
Rekla sam Katarini  da je se moram odreci zbog njezihih djela. Ona je se pocela braniti, onda  je rekla
pocela plakati, placucim glasom rekla je: “moja draga sestro tko tebe okrece protiv mene”. Nisam htjela
vise slusati, niti nju niti njezin umjetni plac. Spustila sam telefonsku slusalicu. Otkrice o mojoj sestri
kostalo me je mnogo. Dva tjedna bez zivotno sam lezala u krevetu, niti sam mogla jesti, niti govoriti.
Tuga, zalost i boli slomili su me. Sa teskim trudom oporavila sam se od soka, neznajuci da dolaze nova
otkrica o Katarini, a stime i novi sokovi za mene. 5.12.1990 dobila sam informacije iz pouzdanih izvora o
Katarininom tajnom putovanju u bivsu Jugoslaviju osamdesetih godina, prosloga vjeka. U mojim zapisima
datiranim 5.12.1990 zapisala sam. “…… ispricao mi je o dolasku Katarine Andric prije cetiri godine u
Jugoslaviju. Nju je docekao Dejan koji radi u udbi u Sremskoj Mitrovici, glavni sef udbe za Vojvodinu. On
je Katarinu dovezao u Indjiju (mjesto gdje je nasa obitelj zivila) zatim je sa njome odlazio u Beograd, Novi
Sad i dosta su vremena njih dvoje proveli u Fruskoj Gori. Njih dvoje vodili su propagandu da su braca
Ambroz i Adolf Andric francuski komunisti…….” O Dejanu mnogo godina unazad Katarina mi je pricala
vise puta, da je on sef udbe za Vojvodinu i da je on bio odgovoran za zatvaranje i strasno mucenje nase
brace i jedne sestre, za vrijeme Bugojanske akcije 1972. Dobivena informacija, da su Katarina i Dejan po
bivsoj Jugoslaviji sirili laznu propagandu da su braca Andric bili francuski komunisti, otvorile su moje oci.
Poslije likvidacije Bugojanske grupe, udbini spijuni preko novina koje su oni izdavali medju hrvatskim
emigrantima, objavili su laznu propagandu da su iza Bugojanske grupe stajali Rusi,  sto je automatski
znacilo da su vodje Bugojanske grupe braca Andrici i Pave Vegar bili komunisti. Katarina Andric 1981.
dala je laznu izjavu na australskoj televiziji (programu 60 min.),  da je njezin muz Adolf Andric bio clan
komunisticke partije u Francuskoj. Nove informacije ali i dokazi dolazili su u moje ruke. Tako je dosao u
moje ruke jedan  jako interesantan adresar Katarine Andric. U tom adresaru Katarina je imala zapisano
ime Rankovic Dejan. Na jednom mjestu adresara Katarina je zapisala Dejanov kucni i poslovni telefon, a
na drugom mjestu adresara ona je zapisala, Dejanovu radnu adresu: “Trg Marsala Tita br 1, Sremska
Mitrovica”. Ova zloglasna adresa dobro je poznata mnogim Hrvatima i ne-hrvatima iz Srijema koji su bili
proganjani po udbi.  (Pogledaj prilog C) Rankovic Dejan je bio sef udbe za Vojvodinu. Nova otkrica i
dokazi o Katarini dosli su mi 1994., kada sam  u tajnim arhivima Bratsva, pronasla pisma povezana sa
“Bega Case” sto ih je Katarina pisala jednom vodji Bratsva.
”Bega Case”
Prvih dana septembra 1978 uhvaceni su trojica vodja Bratsva, dok su Vojnicki trenirali 16 Hrvata. Svih
njih devetnaest bili su sudjeni na sudskom procesu “Bega Case”. Katarina je znala da cu ja na sudskom
procesu “Bega Case”. Biti krunski svjedok. Katarina Andric je znala da sam ja bila jedina osoba koja je
dala policiji izjavu, ali samo o vodjama HRB-a. Ona je znala da ja nikada nisam dala ikakvu izjavu protiv
16 Hrvata koji su bili uhapseni sa vodjama Bratsva. Za vrijeme sudskog procesa “Bega Case” Katarina je
dala javnu izjavu. Tko drugi nego Hrvatski Tjednik, (danasnji Vjesnik) 21.8.1979 iz Melbourne (Aust)
objavio je njezinu izjavu na prvoj strani. Ovo je Katarina izjavila: “Ja, Katarina Andric izjavljujem da nikada
nikakvoj policiji nisam dala niti jednu izjavu protiv niti jednog Hrvata a posebno ne protiv devetnaestorice
Hrvata koji se trenutacno nalaze na sudu u Sydney-u.
Ujedno se i ogradjujem od bilo koje i bilo cije izjave koja bi bila usmjerena protiv devetnaestorice Hrvata”
Sto je Katarinu motiviralo da objavi ovu izjavu, samo ona moze objasniti. Ona takodje treba objasniti, sto
je ona imala sa sudjenjem vodja Bratsva i sa ostalom sesnaestoricom koji su bili sudjeni sa njima.
Katarina bi trebala isto objasniti kakva je njezina uloga bila u sudskom procesu “Bega Case” i od koga se
ona ustvari ogradila. Kada je doslo vrijeme da svjedocim na sudu, policija je mene i djecu smjestila na
sigurno mjesto. Ja sam telefonirala Katarinu rekla sam joj gdje me policja krije. Iduci dan navecer,
Katarina je dosla u Sydney, gdje me je sa djecom policija krila. Citavu noc, ona me je uvjeravala da ne
svjedocim na sudskom procesu “Bega Case”. Dok me je uvjeravala da nesvjedocim na sudu, ona je
ponavlja, da se boji, zato sto je dobila prijetnje da ce njojzi  biti oci iskopane i da ce se meni i djeci nesto
strasno dogoditi itd. ako ja budem svjedocila na sudskom procesu “Bega Case”.  Na kraju me je uspjela

zbuniti. Ujutro, ja sam rekla policiji da sam promjenila misljenje i da necu svjedociti na sudu i ja sam se sa
djecom vratila u moj stan. Katarina se vratila u Melbourne. Poslije odlaska Katarine, ja sam se sabrala,
nazvala policiju i rekla im da cu svjedociti na sudu, i ja sam svjedocila na sudskom procesu “Bega Case”
Kada su mi u ruke dosli tajni arhivi HRB-a 1994.  ja sam pronasla sto je se tajno dogadjalo izmedju
Katarine i vodja Bratsva, poslije hapsenja trojice od vodstva  HRB-a a devet mjeseci poslije njihovog
uhicenja, prema Katarininim pismima, jedan mocni vodja Bratsva trazio je od Katarine da ona napise
pismo, i da ga potpisu Katarina i gos. Andja Glavas, (udovica clana Bugojanske grepe, Ilije Glavasa). U
tom pismu Katarina je napisala: “Ucinicu po vasoj zelji i napisacu vam pismo sa potpisom gos. Glavas i
mojim. Kako Vam rekoh prilikom moga boravka tamo…” U drugom pismu upucenom vodju Bratsva,
Katarina je napisala: “Najtoplije Vam se zahvaljujemo, na Vasoj podrsci te Vam po vasoj zelji upucujemo
ovaj list koji mozete pokazati….  Naime gos. Ruzica Andric zivi u Sydney-u , te bi nam trebalo malo duze
vremena da vam posaljemo i njezin potpis. No, s obzirom da sam igrom sudbine i sestra i jetrva gos.
Ruzice Andric , ja vam mogu garantirati u njezino ime da ona nije do sada izdala nekakvu knjigu”
(pogledaj prilog D) I ovo drugo pismo bilo je potpisano po Katarini i Andji Glavas. Ja nisam znala nista ni
o nikakvoj knjizi, niti je se tu radilo o knjizi a niti je Katarina imala zakonsko pravo govoriti ili pisati u moje
ime. Ja nikada nisam Katarini dala pravo da govori ili pise u moje ime.
Sadrzaj oba pisma sto ih je Katarina napisala vodji Bratsva, planski su sastavljeni  da navedu gos. Glavas
da ih potpise sto je ona i ucinila. Sadrzaj tih pisama i u koje su  vrijeme napisana, moze se protumaciti
samo na jedan nacin: Vodje Bratsva saznale su od Katarine (ona je to znala, ja sam joj rekla) da cu ja o
njima svjedociti kao krunski svjedok na sudskom procesu “Bega Case”. Vodjama Bratsva trebao je dokaz
da su oni podrzavali bugojanske udovice, Andju Glavas, Katarinu Andric i Ruzicu Andric i da su njih tri
bile u dobrim odnosima sa vodjama Bratsva, i u vrijeme kada sam ja cekala da pocne sudski process
“Bega Case”, da dam moje svjedocenje na  tom sudskom procesu o kriminalnim i teroristickim akcijama
vodja Bratsva.
Kada sam procitala Katarinina pisma, svatila sam zasto mi mnogi Hrvati nisu vjerovali, kada sam im
govorila da me vodje Bratsva nikada nisu podrzale i da sam ja sa njima prekinula sve kontakte kada sam
svatila da su oni planski uveli Bugojance u jugoslovensku zamku. Na racun Katarinin pisama, vodje
Bratsva, stvorili su falcificirane ali uvjerljive dokaze da sam ja Ruzica Andric bila u dobrim odnosima sa
njima u vrijeme kada sam bila krunski svjedok na sudskom procesu “Bega Case”. Na racun ti falcificiranih
dokaza, Bratsvo je rasirilo laznu pricu, da sam ja na sudu svjedocila protiv vodja Bratsva zato sto sam
bila ucjenjena.  Smisljena laz da sam ja bila ucjenjena siri se  godinama.  Na kraju je tu laz objavio
diskreditirani pisac Bozo Vukusic u njegovoj knjizi “Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljenistva”. Poslije
svega sto sam otkrila o Katarini, svatila sam, da bez Katarinine pomoci, vodstvo Bratsva nebi lagano
uspjelo u mnogim njihovim prljavim i zli djelima.  Bez Katarine, vodstvo Bratsva nebi uspjelo stvoriti
fabricirani dokaz da sam ja bila u dobrim odnosima sa vodjama Bratsva u vrijeme kada sam dobrovoljno
pristala da svjedocim o njihovim kriminalnim i teroristickim akcijama. Bez Katarinine pomoci Vodstvo
bratva nebi lagano oblatiti Bugojansku grupu, nebi bili uspjesni koliko jesu u blacenju moga karaktera.
Sjena
Poslije svih ovih otkrica, ja sam takodje svatila zasto je Katarina mene pratila kao sjena poslije odlaska
Bugojanske grupe i zasto je bila u mojoj blizini kada su se cudne stvari dogadjale sa mnom. Kada je
poslije odlaska Bugojanaca bomba eksplodirala u zgradi gdje je bio moj i Ambrozov stan, Katarina je
dosla kod mene u oci eksplozije i nalazila se u mom stanu kada je bomba ekspoldirala. Kada je policija
mene uhitila, sa mnom je bila “uhicena” i Katarina Andric. Kada sam ja sa djecom otisla ziviti u Chicago
(USA)  Katarina je za mnom dosla ziviti u Hammiltom (Canada) grad tisucu kilometara od Chicaga. Kada
smo se djeca i ja vratili u Australiju, Katarina je opet dosla za mnom u Australiju. Ona je, otisla  ziviti u
Geelong, zatim Melbourne, opet skoro tisucu kilometara udaljeno od mene  tojest od Sydney-a gdje sam
ja zivila. Nije samo da me je pratila preko sirokog  svjeta, ona se isto dobrovoljno predstavljala da je zena
moga muza Ambroza Andrica i tako je stvorila konfuziju tko je prava zena Ambroza Andrica. Katarinu su
predstavili M. Veselici kao zenu Ambroza Andrica. U povijesnim knjigama “Povjest Hrvata u Australiji” i
“Hrvati u Australiji” Katarina Andric imenovana je kao zena moga supruga Ambroza Andrica. Ja danas

vjerujem bez ikakve sumnje, da je vodstvo Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva, podmetnulo Katarinu,
Adolfu Andricu, i da je njihova zenidba bila planirana po udbi.
Katarina i djeca Bugojanaca
Katarina Andric se voli hvaliti da je ona puno ucinila za sirocad Bugojanaca. Sto je ona stvarno ucinila za
tu sirocad neka govore njezina djela. U pismu najmladjeg sina Ilije Glavasa, upucenom 1996 u Zagreb,
Saborskoj Komisiji za utvrdjivanje zrtava rata i poraca, to nesretno djete napisalo je:  “Jos se sjecam
gospodje Katarine Andric, kako je probala nagovoriti moju mamu, da me proda nekoj familiji”   (pogledaj
prilog E). Slicna sjecanja imaju moja i Ambroza djeca i ja osobno. Mnogo puta, i cesto ispred moje djece,
Katarina je mene nagovarala i stavljala pritiske na mene da moju djecu dam drzavi.  Sa druge strane,
vodstvo Bratsva orkestriralo je strasno proganjanje mene i moje i Ambrozove tada maloljetne djece. Da
su me uspjeli slomiti, i da me je Katarina uspjela navesti da dam djecu drzavi, Bratsvo bi iskrenulo
cinjenice i mene bi oblatili kao losu majku. Kada je vodstvo Bratsva svatilo da njihov plan, da mene slome
nece uspjeti, i kada su svatili da me Katarina nemoze navesti da dam moju djecu drzavi, onda su ciljali na
moju djecu preko Katarine. Ambrozovoj i mojoj kcerki bilo je samo 15 godina kada je nju  Katarina iza
mojih ledja pokusala uvesti u zlo, i da uspije u tome, ona je trazila od moje maloljetne kcerke da joj se
zakune da nece nikome o tome kazati, pa ni meni njezinoj majci. Moja i Ambrozova cerka i sin bili su
odgajani da nesmije biti tajni u obitelji. Kada sam tu vecer upitala moju kcer sto je radila taj dan ona je
pocela plakati. Ona mi je rekla, “mama ja necu da ti lazem, ali ja sam se zaklela tetki Katarini da ti necu
nista reci”. Kada sam smirila moju ceku, ona mi je ispricala da je Katarina trazila od nje pomoc da osveti
njezinog oca. (Ambroz Andric).  Moja kcer mi je rekla da  je obecala Katarini da ce joj pomoc i da se
zaklela Katarini da nikome o tome nece reci.  Tada sam svatila da mi pokusavaju djete uvuci u zlo. Kada
sam Katarinu upitala zasto je to uradila, ona mi je rekla da moja kcer laze.  Ja sam znala da moja kcer
nije lagala, u njezinoj naravi nije da ona laze. Mome i Ambrozovom sinu bilo je samo sesnaest godina
(1980), kada mu je Katarina poslala placenu avionsku kartu i pozvala ga da je dodje posjetiti u
Melbourne. Ja nisam htjela da moj sin ide kod nje, ali mu nisam nista rekla zato sto bi me on pitao koji je
razlog. Ja nisam zelila da se to dogodi, zato sto bi mu morala objasniti stvari u koje ja nisam zelila moju
djecu mjesati, a niti sam zelila da bilo sto o tome znaju. Moj sin je otisao u Melbourne kod Katarine. Dok
je bio kod Katarine, dosla su kod nje dva covjeka, Mirko iz Bratsva, a drugi po opisu koji je meni dat, on
mora da je bio covjek iz …. Ta dva covjeka i Katarina pokusali su uvjeriti moga sina da njegov otac nije
Ambroz Andric. Rekli su mom sinu da oni to mogu dokazati ako pristane da on i Mirko izvade krv zajedno,
i da ce sa analizom njihove krvi dokazati da je mome sinu otac Mirko, a ne Ambroz Andric.  U to isto
vrijeme, Katarina je podmetnula zenu mom tada 16 godina starom sinu.  Po pricanju moga sina, ta zena
bila je preljepa. Ime joj je bilo Ana. Moj sin, poslije sto je proveo kratko vrijeme sa Katarinom, telefonirao
je moju komsinicu i ostavio joj poruku za mene da se nece vratiti kuci i da ce ostati ziviti kod Katarine.
Moj sin se vratio kuci, poslije sto sam mu preko telefona dala izbor: Ako se on nevrati doma do sutra
ujutro ja cu sutra poslije podne stici u Melbourne. Iduci dan on se je vratio kuci.  Moj sin je usao u nasu
kucu bez pozdrava, s prezirom u njegovim ocima, i sa nepristojnim glasom upitao me je, “tko je moj pravi
otac!”.  Toga momenta znala sam sto je se dogodilo u kuci KatarineAndric. U soku gledala sam u moga
sina i nista mu nisam rekla. Podigla sam se, skinula sam Ambrozovu sliku sa zida,  pruzila je mome sinu i
rekla mu, “otidji na ogledalo i dobro pogledaj svoje lice i lice ovoga covjeka. Ako ti nemozes pronaci
odgovor tko je tvoj otac,  ja ti nemogu pomoci”. Moj sin ostao je ziviti sa mnom. Kasnije on mi se ispricao i
rekao mi sto je se dogodilo u kucu Katarine Andric. Kada sam ja devedesetih godina prosloga vjeka,
otvoreno pocela pricati sto je Katarina uradila mom sinu, ona je to morala saznati. Listopada 1997.
Katarina je uputila zlobnu poruku. Ona je poslala mome i Ambrozovom sinu Stjepanu, kopiju nekog
bombastickog clanka objavljenom u novina o njojzi. Ispod kopije tog clanka, ona je napisala: “Ha! HA! Ha!
G-din. Bazuk no Andric”. Katarina se nije potpisala, a nije bilo ni potrebno da se potpise, ja dobro poznam
njezin rukopis. (Pogledaj Katarininu poruku oznacena F) Ovo su samo od nekih primjera sto je Katarina
Andric stvarno cinila za sirocad Bugojanaca.
Katarinin telefonski poziv
Katarina neprestaje nastavlja ciniti zlo do danas. Na 10.12.02, Katarina je telefonirala urednika
Spremnosti, g. Fabijana Lovokovica.  G. Lovokovic rekao mi je, da ga je Katarina telefonirala i da je jako
lose govorila meni i sto je govorila. Medjutim, ja cu se osvrnuti samo na neke djelove tog razgovora.

Katarina je rekla g. Lovokovicu da ja nikada ne govorim istinu, da niti jedan clan nase obitelji nema veze
sa mnom, da sam govorila protiv nasega plemenitoga, divnog pok oca, da sam ja suradnik g Lovokovica,
da  sam ja govorila da je gos. Glavas luda, da je ona (Katarina) puno ucinila za sirocad Bugojanaca, da
sam ja pokusala otrovati djecu Andje Glavas i Kate Vlasnovic (oba dvije Bugojanske udovice) itd.
Katarina je jako pogrjesila sto me je lazno optuzila pred g. Lovokovicem.  Mene je duboko povrijedila i
zabolila njezina optuzba, da sam ja probala otrovati djecu mojih dobrih prijatelja Ilije Glavasa i Mirka
Vlasnovica, umorenih po udbi.
Decenijama Katarina skupa sa vodjama Bratsva blati moj karakter sa otrovnim i opasnim lazima.
Katarinina optuzba da sam ja pokusala otrovati djecu Glavas i Vlasnovic, nije nista drugo vec prljava i
opasna smisljena sotonska laz. G. Lovokovic mi je takodjer rekao da mu je u tom razgovoru Katarina
rekla, da sam ja pricala okolo da je gos. Andja Glavas luda. To je laz, ja to nikada nisam rekla. Ta prljava
laz pocela je, kada je neka zena telefonirala gos. Glavas i lazno se predstavila da je ona Ruzica Andric.
Ta prevarantkinja je savjetovala gosp. Glavas, da glumi pred Hrvatima da je ona (Andja Glavas) luda.
Nazalost Gos. Glavas vjeruje da sam ja bila ta osoba i da sam joj ja dala taj okrutni savjet, da glumi ludu
zenu. Telefonske pozive neprijatne naravi od zene koja se  predstavljala da sam ja, primali su moji
prijatelji i neki clanovi moje obitelji. Katarina i ja imamo isti glas, ni nasa obitelj nas nije mogla na telefonu
raspoznati. Ja cvrsto vjerujem da je te telefonske pozive napravila Katarina.  Na kraju krajeva, Katarina je
se i u proslosti javno predstavljana kao zena moga supruga Ambroza Andrica, naprimjer u Bugojnu (BIH)
1990. G Lovokovic mi je rekao, da mu je u tom istom razgovoru, Katarina je rekla, da niti jedan clan nase
obitelji  nema veze sa mnom, da sam ja govorila i protiv nasega oca itd. Sa ovim lazima Katarina je
pokusala mene ocrniti da sam ja toliko losa osoba, da ni moja obitelj nece da ima sa mnom posla. Zasto
je Katarina u tom razgovoru umjesala nasu obitelj?  Sto nasa obitelj ima sa svim ovim? Razdor izmedu
mene i Katarine nije obiteljski problem nego je to politicki razdor.  Kada je Katarina umjesala nasu obitelj,
ona je pjevala istu pjesmu koju godinama pjevaju vode Bratstva, a to je da je razdor izmedju Katarine i
mene obiteljski problem. Ponavljam ovaj sukob izmedju mene i Katarine nije  uopce povezan sa nasom
obitelji, to je politicki sukob. U tom telefonskom razgovoru sa g. Lovokovicem, Katarina mu je rekla, da ja
suradnik g. Lovokovica. Ja nisam suradnik g. Lovokovica.  On samo objavljuje moje clanke i ne samo
moje, on objavljuje clanke i mnogih drugih Hrvata. Poslje svi lazi i optuzbi sto je Katarina o meni rekla g.
Lovokovicu, ona ga je pitala, odakle meni  dokumenti koje sam objavila.  Ocito je, da objavljeni dokumenti
i moji clanci daju muke vodstvu Bratsva i Katarini. Ja cu biti velikodusna pa cu Katarini i drugim udbasima
odgovoriti odakle meni dokumenti.  Poslani su mi iz neba. Bog mi ih je poslao.
ODRICEM JE JAVNO KATARINE
Kroz duge godine Katarina je glumila da vodje Bratsva i o njojzi sire lazi, da joj otezavaju zivot, da je
proganjana itd, Stvranost je bila drukcija. Ona je tajno suradjivala sa vodjama Bratsva, svaki par godina
odlazila je na prekomorska putavanja, zivila je dobar i ugodan zivot, a to je i ona sama potvrdila sa
njezinom postanskom kartom. To je Katarina djelimicno i sama potvrdila. U njezinoj postanskoj karti sto je
je uputila meni povodom mojih objavljenih clanaka, Katarina je napisala: “Na mome putu kroz Aziju,
Singapor, Malaziju, Tajland, Indoneziju, sada u Vietnamu a za tjedan dana idem u Kinu, se veoma ljepo
provodim. Sva tvoja lazna klevetanja nemogu imati nikakav utjecaj na mene a ni na Andju. Pisi sto ti je
volja a ja cu i dalje putovati” (pogledaj prilog G ) Godinama, Katarina Andric, javno i preda mnom glumila
je dobru i briznu sestru. Naprimjer: U predgovoru, (prvom izdanju 1979)  knjige “Tati Bugojancu” napisan
po Katarini, o meni ona je napisala: “moja draga sestra Ruzica Andric..”  Vrijeme je pokazalo da njezine
slatke rjeci, nisu bile nista drugo vec laz i prevara. Za mene, uvjek ce ostati pitanje kako se ovo moglo
dogoditi? Kao se dogodilo da moja jednom najdraza sestra Katarina podupire udbasko vodstvo Hrvatskog
Revolucionarnog Bratsva (HRB-a)? Kako se dogodilo da se Katarina pridruzila zlim ljudima koji su
proganjali i mucili moga i Katarininog oca njegove sinove i  kceri? Kako se dogodilo da se Katarina
pridruzila zlim ljudima, koji su odigrali najglavniju ulogu u ubistvu njezinog muza, u ubistvu moga muza i
mojih prijatelja. Ti isti zli ljudi  beskupolozno i na okrutan nacin unistavali su moj zivot i zivote moje djece.
U meni je duboka bol i zalost sto je Katarina ucinila i nastavlja ciniti. Od sviju mojih sestara, ona je bila
najbliza meni po godina. Ona je 4 godine starija od mene. Dok smo bile djeca, Katarina i ja, zajedno smo
se uvjek igrale, zajedno smo bile kaznjavane za grijeske jer smo ih zajedno pravile. Kao mlade djevojke
svugdje smo isle zajedno, djelili smo nase mladelacke tajne i snove, i uvjek smo bile jedna za drugu. To
su bili ljepi dani moga zivota. Nazalost moja sestra Katarina za mene vise nepostoji, za mene ona je

mrtva.  Zato apeliram na sve Hrvate sirom svijeta, da nitko nikada ikada vise nespomene Katarinu Andric
kao moju sestru a niti mene kao njezinu sestru. Katarina je moj neprijatelj, ona je neprijatelj moje i
Ambrozove djece, ona je neprijatelj i Bugojanske grupe. Ja moram nastaviti ziviti sa punim znanjem da je
Katarina Andric moj neprijatelj i da ce ona skupa sa udbasima iz vodstva HRB-a nastaviti raditi protiv
mene i moje djece da nas uniste.
Ruzica Andric
1.02.03
Napomena: Gosp. Lovokovic mi je rekao da je u telefonskom razgvoru sa Katarinom  njojzi ponudio po da
ona napise i potpies clanak i da ce ga On objaviti u Spremnosti. Katarina je odbila ponudu g. Lovokovica.
Ovaj clanak i popis doli navedenih dokumenata objavljeni su u Hrv. Tjedniku Spremnost 18.3.2003.
1. Prilg A – postanska karta Adolfa Andrica, upucena P. Vegaru.
2. Prilog B –  Katarinina pos. karta poslana iz Jugoslavije.
3. Prilog C – Ime, adresa i telefonski brojevi sefa Udbe za vojvodinu
Dejana
Rankovica    napisani Katarininom rukom.
4. Prilog G – Katarinina postanska karta sa njezina putovanja.
5. Prilog E –  Dio pisma sina pokojnog Ilije Glavasa.
6. Prilog F – Katarinina zlobna posiljka upucena sinu pok. Ambroza
Andrica.
7. Pismo Katarine Andric datirano 25.06.1979, sto ga je pisala Franji
Turk,
jedan od mocnig vodja Bratsva. (Pismo je uzeto iz tajnih arhiva HRB)
Clanak objavljen u Hrv. tjedniku Spremnost 18.02.2003 i 4.03.2003
BOZO  VUKUSIC – NAPOKON PRIZNAJE DA JE UDBA BILA IZA HRVATSKOG
REVOLUCIONARNOG BRATSVA (HRB-a)
Vodje Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva kroz Bozu Vukusica  koriste iste stare uspjesne taktike, sa
kojima nastavljaju sirenje lazi, gusenje opozicije i fabriciranje povjesnih dogadjaja u kojima sam ja osobno
imala velikog udjela. Pored toga postoje dokumenti koji potpuno  diskreditiraju Vukusica. Broj tih
dokumenata objavljeni su u Hrvatskom tjedniku  Spremnost u zadnjih par godina.  Da se razumije kako je
vodstvo HRB-a uspjevalo, potrebno je da javnost  sazna detalje koje je Vukusic sakrio.  Potrebno je da
javnost sazna kako su dobri hrvatski ljudi i zene bili iskorisceni a onda odbaceni kao smece. Razlog zasto
sam napisala ovaj clanak jeste, da se skrenem paznju domovinskim i vandomovinskim Hrvatima, na lazi,i
dezinformacije sto ih  je Vukusic napisao u knjizi “Tajni rat udbe protiv hrvatskih iseljenika” i Na taktike
koje je koristio. Kada je  Vukusic pisao njegovu knjigu, on je koristio isti jezik sto su ga u proslosti koristile
vodje Bratsva sa nama. To je jezik spijuna. Naprimjer: Vodje su nam govorile, neprijatelje treba ubijati a
onda od njih napraviti heroje da nam sluze u korist hrvatske borbe. Ja danas razumijem da su na jeziku
spijuna vodje Bratsva govorili clanovima Bugojanske grupe, vi ste nasi neprijatelji poubijacemo vas, i
mrtve cemo vas koristiti za postignuce nasih ciljeva. I tako je se i dogodilo i to se dogadja jos i danas. To
dobro ilustrira slucaj Bugojanske grupe, slucaj Kavranove grupe, slucaj grupe Tolic-Oblak, slucaj pok. S.
Seve, J. Senica, G. Pasti i slucajevi  mnogih drugi poubijanih Hrvata. Jezikom vodja Bratsva, Vukusic je
pisao njegovu knjigu. Naprimjer: on pise da je udba ubila bracu Andrice, Pavu Vegara i druge brojne
Hrvate. Vukusic pise tocno, udba je ubila bracu Andric, Vegara, i brojne druge Hrvate. Ali, Vukusic je
presutio da je vodstvo Bratsva odigralo najglavniju ulogu u ubistvu brace Andric, Pave Vegara i drugih
brojnih Hrvata. O Josipu  Senicu, Vukusic pise: na sastanku udbinih operativaca u Zagrebu rekli su za
Josipa Senica: “Vi njega nemozete popraviti, vi njega nemozete uhititi. S njim se moze razgovarati samo
preko nisana”  Na jeziku spijuna to znaci, Seniceva uvjerenja su jaka njega se nemoze potkupiti, zato ga
treba ubiti. I Senic je bio ubijen. Mnogi domovinski i van domovinski Hrvati, povjerovat  ce, da je
Vukusiceva knjiga bazirana na istini.  Ali Vukusiceva knjiga daleko je od istine. U Vukusicevoj knjizi ima
samo mrvica istine a to je, da je udba ubijala Hrvate u  bivsoj Jugoslaviji i Hrvate nastanjene u stranim

zemljama. Ocito je, da je knjiga  “Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljenistva” napisana u ocajnickom
pokusaju da se prikrije istina, da je HRB-o formirano i vodjeno po udbi, da je to bila udbina teroristicka
organizacija i da se sakriju strasni zlocini sto su ih vodje Bratsva i njihovi udbaski suradnici, ucinili protiv
hrvatskog naroda.  Medjutim, Vukusic nije uspjesan u sakrivanju istine, on se udavio u njegovim lazima i
lazima vodstva HRB-a. To je ucinio nehoticno kada je objavio listu udbasa. Medju imenovanim udbasima
Vukusic je imenovao, Vinka Sindicica, Marka Mijica i Ivicu Simunovica, ali je zatajio usku vezu izmedju
ove trojice sa vodjama HRB-a.
VINKO SINDICIC
O Sindicicu Vukusic je napisao: “Vinko Sindicic visestruki lik u atentatima na Brunu Busica, Nikolu
Stedula, Josipa Senica, Stjepana Sevu, akcije protiv dr. Branka Jelica” …Vukusic je presutio da je Vinko
Sindicic bio je clan HRB-a.  Ja znam da je Sindicic  bio clan Bratsva, zato sto su ga vodje Bratsva
sesdesetih godina predstavljale nama clanovima, kao dobroga hrvatskog patriota i vrijednog clana HRB-
a,. Pored toga i sam Sindicic priznao je da je bio clan HRB-a i da je imao iskaznicu Bratsva. Bratsvo je
negiralo da je Sindicic bio clan Bratsva i da je Bratsvo izdavalo iskaznice. Medjutim u Spremnosti
objavljeni dokumenat potvrdio je da je Bratsvo izdavalo iskaznice.  Vukusicc nigdje u njegovoj knjizi nije
spomenuo da je Sindicic bio clan Bratsva i koja je njegova uloga bila u Bratsvu. Sa sakrivanjem ovih
cinjenica Boze Vukusic priznaje da je HRB-o stvoreno i vodjeno po udbi. Kada je Sindicic izveden na sud
za ubistvo B. Busica, nije bilo dokaza, nestali su. Ipak Vukusic sa sigurnoscu tvrdi da je  Sindicic
visestruki ubica, ali kada dodje do toga da se iznesu dokumenti i dokazi, dokaza nema,  nestali su iz
udbinih arhiva. Vrlo pogodno za Bratsvo da  su dokazi o Sindicicu nestali. Ali u udbinim arhivima ostali su
zapisi o meni hrvatskoj udovici i samohranoj majki Ruzici Andric. Zapisi u udbinim arhivima  o meni,
podupiru lazi sto ih decenijama sire vodje Bratsva i njihovi suradnici u propagandnom ratu protiv pisca
ovog clanka, Ruzice Andric, udovice pok Ambroza Andrica ubijenoga po udbi.
IVICA SIMINOVIC
Vukusic je utrosio mnogo truda da informira citatelje da je Simunovic bio jedan od najboljih udbinih
agenata i da informira citatelje tko je davao Simunovicu podatke o Bugojanskoj grupi. Vukusic pise:
“Udba je svoj krvavi rat protiv HRB-a nastavila i putem svojih najboljih agenata, poput Ivice Simunovica u
Njemackoj, kojega je udba vodila pod pseudonimima “Tivar” i “Oskar” a koji je podatke skupljao   cak i  od
osoba iz najblizeg kruga nekih od vodja Bugojanske akcije”. Tko su te osobe  bliske  nekih od vodja
Bugojanske akcije, Vukusic nije htio imenovati.  On je to trebao uciniti, ja bi mu za to bila zahvalna, zato
sto bi tim optuzenim “osobama”  bila data prilika da kazu nesto u svoju odbranu. A to je sto Vodstvo
Bratsva i Vukusic nisu zelili da se dogodi. Njihove taktike uvjek su bile, da sprjece  Njihovu zrtvu da bilo
sto moze reci u svoju odbranu. Vukusicevo  pisanje, nije se odnosilo na osobe, vec samo na jednu osobu
a ta osoba sam ja Ruzica Andric. Vodstvo Bratstva  vjerovalo je, da ja to necu nikada saznati. Ja sam
saznala prije par tjedana, kada sam saznala da je u udbinim arhivima zapisano, “Ruzica Andric, zena
Ambroza Andrica bila je ljubavnica Ivice Simunovica, jos dok je Ambroz bio na zivotu. Ona je  dostavljala
informacije Simunovicu”.  Udbini zapisi da sam ja bila ljubavnica Simunovica i da sam mu dostavljala
informacije, neistinite su, to su stopostotne udbine smisljene lazi. Ivici nije bilo potrebno da bilo od koga
skuplja informacije o Bugojanskoj grupi, zato sto je on imao velikog udjela u slanju Bugojanske grupe u
bivsu Jugoslaviju. Lazi zapisane u udbinim arhivima o mojoj osobi, podupiru lazi sto ih decenijama sire o
meni vodje HRB-a i njihovi brojni suradnici. Dakle, te lazi isle su samo u korist vodja HRB-a. Lazi zapisani
u udbinim  arhivima, iste su lazi sto decenijama sire o meni vodstvo Bratsva i njihovi suradnici. Te lazi sto
postotni su dokaz da je HRB-o stvoreno i vodjeno po udbi. Zapisi u udbinim arhivima  i sve rasirene
bezbrojne prljave i opasne lazi o meni stopostotne su lazi, smisljene po udbi. Sa lazima, da sam ja bila
nevjerna zena mome suprugu Ambrozu, udbaski teroristi blate moj karakter i vrijedjaju mog pok supruga
Ambroza Andriza i mene osobno.  Ambrozov i moj brak bio je zasnovan na velikoj iskrenoj ljubavi,
razumjevanju, respektu, povjerenju i iskrenosti. Ti plemeniti i divni osjecaji nepoznati su udbasima,
ljubiteljima terorizma. Ti osjecaji nepoznati su i Bozi Vukusicu, on je to potvrdio sa njegovom knjigom.
Udbini lazni zapisi o mojoj osobi i Ivicina pisma upucena meni, koja sam ja bezbrizno objavljivala, daju
uvjerlivu sliku da je on bio moj ljubavnik, zato sto je Ivica njegova pisma upucena meni uvjek potpisivao

“tvoj Ivica”.  Citavo vrijeme, ja sam uvjek tumacila da se Ivica tako potpisiva, da mi da do znanja da je
ostao prijatelj Bugojanske grupe, da je ostao prijatelj moga umorenog supruga i  moj. Ja sam imala
razloga tako misliti, zato sto je i Simunovic obecao mom suprugu Ambrozu, da ce mi biti pri pomoci ako
meni i djeci pomoc bude potrebna. U njegovim pismima Simunovic me je cesto podsjecao na njegovo
obecanje dato mom suprugu Ambrozu Andric, sto potvrdjiva i prilozeno pismo Simunovica, datirano
4.4.1973. Procitaj prilozeno pismo Ivice Simunovica.
Istina je on je mene pomogao kada sam bila u bjegu, poslije izlaska zatvora 1972 u Francuskoj.  Danas ja
moram vjerovati,  da mi je Simunovic pomogao, da je sa mnom odrzavao pismenu vezu poslije
Bugojanske akcije,  da sa nacinom kako je potpisivao njegova pisma upucena meni, stvori uvjerljivu
evidenciju da su udbini zapisi o mojoj osobi vjerodostojni. Ove cinjenice pokazuju kakve su taktike udbasi
koristili da stvore fabriciranu i stetnu evidenciju o meni ali i drugim Hrvatima. U udbinim arhivima nije
zapisano da je vodstvo Bratsva  usko suradjivalo sa Simunovicem. Ali je u  udbinim arhivima zapisano,
da je Ivica Simunovic postavio bombu u podrumu zgrade gdje smo ja i Ambroz zivili.   Kakve gluposti.
Svatko zna da niti jedna tajna sluzba ili bilo koja druga organizacija nece ostaviti evidenciju da su slali
njihove sluzbenike da postavljaju bombe.  Ovo se moze protumaciti samo na jedan nacin, da je sa
zapisima o bombi udba imala cilj stvoriti uvjerljivu sliku da su  njihovi tajni arhivi  vjerodostojni. Udbinim
arhivima dao je vjerodostojnost i Boze Vukusic, kada je podupro njegovu knjigu s arhivima udbe. Zapisi u
udbinim arhivima o meni neistiniti su, to su smisljene lazi zapisane po udbi, sa kojima podupiru lazne
propagande sto ih godinama sire vodje Bratsva i oni drugi spijuni jugoslovenske udbe, koji su usko
suradjivali sa vodjama Bratsva. Dok Vukusic pokusava uvjeriti citatelje da je Simunovic skupljao podatke
od osoba (m.o. odnosi se na Ruzicu Andric) iz najblizeg kruga nekih od vodja Bugojanske akcije  o
odlasku Bugojanske grupe, Vukusic nije objasnio od koga je Simunovic dobio podatke o odlasku
Maticevica i Prpica u Jugoslaviju 1974. O ovoj dvojici Vukusic je napisao: “ Udba je ovaj put preko
suradnika “Oskara” (m.o.Ivica Simunovic) znala za njihov dolazak, pa im je u sjevernom Velebitu
postavila zasjede. Tako je doslo do oruzanog okrsaja u kojem su Prpic i Maticevic ubijeni…” Ostaje
pitanje jeli Simunovic naoruzao Maticevica i Prpica, kao sto je naoruzao Bugojansku grupu.  Vukusic je
presutio da je vodstvo Bratsva ugovorilo sa Simunovicem da on nabavi najveci djeo oruzja za Bugojansku
grupu, sto je on i ucinio. Meni su ove cinjenice dobro poznate, zato sto sam ja skupa sa Bugojancima
prebacivala oruzje u Austraju, poslije sto ga je Simunovic dostavio Bugojancima u Njemackoj. Koliko je
meni poznato Simunovic se posvadjao sa vodjama Bratsva, kada je svatio da su ga vodje Bratsva
prevarile i da nece pokriti troskove oko oruzja, kako su mu obecali. Simunovic nije bio clan Bratsva, on je
bio clan organizacije Branka Jelica.  Sa presucivanjem ovih i drugih cinjenica, Vukusic priznaje da je
HRB-o stvoreno i vodjeno po udbi i da su udbasi iz vodstva Bratsva i njihovi suradnici  na prevaru uveli u
udbinu  zamku Bugojansku grupu da budu poubijani.
MARKO MIJIC
Kada sam ja 1994. izjavila zagrebackoj Panorani da je Mijic bio udbas, Franjo Pericic i neki drugi iz
Bratsva, javno su me nazvali lazljivicom. Par godina prije mene, zadnji prezivjeli Bugojanac pok. Ludvik
Pavlovic takodjer je izjavio, da je Mijic bio udbas.  Interesantno je da je poslije toga Ludvig Pavlovic zadnji
prezivjeli clan Bugojanske grupe koji je mogao razotkriti zlocine vodja Bratsva nadjen ubijen. On je ubijen
pod cudnim okolnostima. Smrt Pavlovica bila je pogodna za vodstvo HRB-a. Smrt Pavlovica za mene je
tragedija, zato sto bi Pavlovic potvrdio sve moje dosadasnje izjave da je ostao na zivotu. Mijic je zivio u
Sydney-u sesdesetih godina, prosloga vjeka. Mi smo ga upoznali otprilike godinu dana prije naseg
odlaska za Evropu kada smo ga Ambroz i ja primili u nas dom po preporuci vodje HRB-a iz Sydney-a.
Vodja je informirao Ambroza da je mladi hrvatski rodoljub ranio srbina u Sydney-u i da ga policija trazi.
Vodja je trazio od  Ambroza da dozvoli da Mijic ostane u nasoj kuci dok se stvari oko ranjavanja srbina
nesmire u Sydney-u. Mijic je dosao i ostao kod nas jedno vrijeme a onda je se vratio u Sydney. Vukusic je
presutio, da pok Ambroz Andric i Adolf Andric nisu mogli dobiti putovnice u vrijeme kada su vodje Bratsva
naredile njima dvojici i drugim izabranim clanovma za Bugojansku grupu da se pocnu prebacivati u
Evropu. Vodje Bratsva  rjesili su problem oko Ambrozove putovnice.  Oni su dali Ambrozu jugoslovensku
putovnicu izdatu na ime Marko Mijic sa objasnjenjem da im je pasos dao Marko Mijic.  Na takav nacin i sa
prljavim taktikama, vodje Bratsva stvorile su evidenciju da je Ambroz Andric ali i drugi Bugojanci bili
umjesani u kriminalnim aktivnostima tojest krivotvorenje dokumenata.Vukusic je isto presutio, da su vodje
Bratsva poslale Marka Mijica da odnese skoro dvije kile otrova u Jugoslaviju, otprilike godinu ipo prije

Bugojanske akcije. Taj otrov bio je spakiran u kuci jednoga od vodja Bratsva, koji je dezertirao
Bugojansku grupu na austrisko-jugoslovenskoj granici. Spakiran otrov, metnut je u koala i kangaroo
igracku. Kada je sudionik Bugojanske grupe Vejsil Keskic posao za Evropu, taj isti vodja Bratsva dao mu
je zadatak da sa sobom ponese igracke sa otrovom.  Vejsil po pravilima Bratsva nije postavljao nikakava
pitanja, uzeo je igracke i odnjeo ih sa njime. On nije znao da sa sobom nosi otrov.  Vodja je dao i upute
Vejsilu sa ovim rjecima: “ovo su vazne igracke, dobro ih cuvaj, netko iz Bratsva ce doci da ih preuzme ”.
U Evropu je dosao Marko Mijic i preuzeo ih. Pred nama rasporio je igracke i izvadilo par kesa.  Marko je
uzeo kese i rekao nam, da su mu vodje Bratsva naredile da se vrati u Jugoslavuju kao povratnik, da je
dobio zadatak da izvede akciju u Beogradu  i da se prikljuci Bugojanskoj grupi cim zapocnu oruzani
sukobi.  On nije rekao sto je bilo spakovano u igrackama a nitko ga nije ni pitao. Marko je sa otrovom
otisao u tadasnju Jugoslaviju. On se nije pridruzio Bugojanskoj grupi, vec je ostao ziviti konfortno u
Jugoslaviji. Vrijeme je pokazalo da su vodje Bratsva planski iskoristile Vejsila  Keskica da prenese otrov,
da  na racun toga otrova optuze clanove Bugojanske grupe, da su oni opasni teroristi i da su namjeravali
otrovati rezervoar vode milionskog grada. I tako se i dogodilo komunisticki rezim bivse Jugoslavije,
optuzio je Bugojansku grupu da su imali namjeru otrovati beogradski rezervuar vode. Preko Bugojanaca
optuzen je i oblacen i citavi Hrvatski narod.  Ja sam o otrovu i Mijicu saznala poslije odlaska Bugojanske
grupe, od vodje Bratsva koji je dezertirao Bugojansku grupu na austrisko-jugoslovenskoj granici.
Sakrivajuci  istinu da je Mijic bio covjek vodja Bratsva, sakrivajuci istinu o Mijicu i otrovu,  Vukusic jos
jednom priznaje da je udba stvorila i vodila HRB-o. Iste optuzbe i isti scenario o trovanju vode ponovio se
sedam godina poslije likvidacije Bugojanske grupe. Sestorica mladih hrvata, poznati pod imenom
hrvatska sestorka bili su optuzeni da su imali namjeru otrovati sydney-ski rezervuar vode. Kada su
izvedeni na sud,  Hrvati su vec bili markirani preko Bugojanske grupe, kao teroristi koji su bili spremni
otrovati i rezervuar vode da dodju do njihovog politickog cilja. Sa takvom reputacijom, lazno svjedocenje
udbasa Vitomira  Misimovica srbina bilo je uvjerljivo svjedocenje za porotu. Poslije sto je sud osudio
sestoricu Hrvata na dugogodisnje zatvorske kazne, Misimovic se vratio u Bosnu, gdje je nastavio ziviti
komfortno. Kasnije se saznalo da je srbin i da je aktivno djelovao medju hrvatskim emigrantima pod
imenom Vico Virkez. Kada su sestorica hrvatskih mladica izasli na slobodu, poslije dugih godina odlezane
robije, na australskoj televiziji 26.8.91, odjednom pojavio se Vitomir  Misimovic, da javno prizna da je
Srbin da je radio za udbu, da isprica kako je bilo namjesteno da sestorica Hrvata izgledaju krivim. U svoj
toj prici on je izjavio da je bio ucjenjen i da se druzio sa Adolfom Andricem u Geelong-u 1970. Izjava o
Adolfu,  smisljena je laz zato sto je Adolf napustio Australiju 1969. Sestorici Hrvata ponudjeno je da daju
intervju za taj program. Cetvorica od  njih pristali su i njihov intervju prikazan je uz   intervju Vitomira
Misimovica.  Dvojica su odbila kada su svatili da u organiziranju programa imaju udjela neke osobe, za
koje su njih dvojica znali tko su. Ja sam sigurna da ce ubuducnosti vodje Bratsva iskoristiti za njihove
ciljeve,neku od cetvorice koji su dali intervju ili svu cetvoricu. Meni je takodje ponudjeno da dam intervju
za taj program. Medjutim kada sam razgovarala sa reporterom koji je pravio intervju, on mi je  nesvjesno
rekao neke stvari. Zbog tih stvari ja sam posumnjala da je intervju sa srbinom Misimovicem orgniziralo
vodstvo HRB-a ili njihovi tajni suradnici.  Na racun moje sumnje ja sam odbila dati intervju i imati bilo
kakvog udjela u tom programu.  Hvala Bogu da sam odbila, knjiga Boze Vukusica otkrila mi je, da je meni
bilo ponudjeno da dam intervju da mene mogu u buducnosti povezati sa udbasem srpske nacionalnosti
Vitomirom Misimovic. Zlobni plan vodja Bratsva da me navedu da dam intervju nije uspio, svejedno
Vukusic je koristeci udbine taktike izjednacio  moju osobu sa srbinom Vitomirom  Misimovic. U knjizi
Vukusic je napisao: “u  “Lithgow case” podmjesten je Vitomir  Misimovic, Srbin iz Jablanice, koji se
predstavljao kao Vice Virkez, te uz njega, kao i u “Bega Case” neki drugi ucjenjeni bioloski Hrvati i
Hrvatice.”  Sa ovim taktikama i lazima  Vukusic je sam dokazao da udbasi iz Bratsva jos uvjek aktivno
djeluju u zavodjenju Hrvatskog naroda. Na sudskom procesu “Bega Case” nije bilo nekih drugih
ucjenjenih bioloskih Hrvata i Hrvatica kako to pise Vikusic. Na sudskom procesu “Bega Case” bila je
samo jedna Hrvatica, a ta Hrvatica sam ja Ruzica Andric. Ja sam bila jedini krunski svjedok, ja sam
svjedocila na sudu  o kriminalnim i teroristickim akcijama vodstva HRB-a. Mene nitko nije ucjenio, ja sam
dobrovoljno pristala da budem krunski svjedok. To nije bila tajna to su znali svi australski Hrvati, a niti
sam ja to ikada krila. Ja sam takodje dobrovoljno na moju vlastitu inijacitivu kontaktirala australsku
policiju, i dobrovoljno sam ponudila da im otkrijem teroristicke i kriminalne aktivnosti vodja Bratsva. Ja
sam to javno i izjavila i objasnila iz kojih sam razloga to ucinila. (Spremnost 31.10.2000.str.12 i 13). Mnogi
Hrvati jos uvjek nesvacaju da im je moje svjedocenje na sudu spasilo zivot.  Bozo Vukusic trebao je
napisati da je Ruzica Andric svjedocila na sudskom procesu “Bega Case” Ja bi mu za to rekla hvala.
Umjesto da napise istinu, Vukusic je napisao lazi i na takav nacin potvrdio lazi koje je Bratsvo godinama

sirilo a to je, da sam ja bila krunski svijedok zato sto sam bila ucjenjena i da sam radila za udbu. Vukusic
je na podmukli nacin iskoristio Misimovicevu laznu izjavu da je on bio ucjenjen, da uvjeri citatelje, da sam
i ja bila ucjenjena i da sam lazno svjedocila na sudu.   Mene Vukusic  stavlja  u isti kos s udbasem
srbinom, sa ciljem da citatelje  uvjeri da su i vodje Bratsva bile zrtve udbe.  Intervju Vitomira  Misimovica
prikazan na televiziji, potvrdjiva da su vodje Bratsva radile skupa sa ubasima srpske nacionalnosti.
Vukusic mene podmuklo vrijedja sa njegovim lazima i naziva me ucjenjenom bioloskom hrvaticom,  zato
sto sam na sudu svjedocila istinu teroristima koji su odigrali najglavniju ulogu u ubistvu moga supruga,
djevera i mnogih drugih Hrvata, zato sto sam svjedocila o teroristima koji su na brutalan nacin razorili moj
zivot i zivote Ambrozove i moje djece, i druge djece ciji su ocevi ubijeni po udbi. Pored svjedocenja na
sudu ja sam puno puta podigla moj glas protiv terora vodja Bratsva i njihovih okrutnih i zastrasujucih
zlocina. Ovo Vukusicevo pisanje moze se protumaciti  samo na jedan nacin a to je, da Vukusic svima
udbinim zrtvama salje poruku:  “Vodje Bratstva i ostali udbasi koji su bili uz vodje Bratsva, vasi su Bogovi,
samo se njima morate klanjati. sto god da vam urade nesmijete im  se suprostaviti.  Ako im se
suprostavite, bit cete sa lazima oblaceni i obescasceni. Vukusic takodje salje poruku nama obicnim
Hrvatima da su nasi zivoti bezvrijedni. Pa prema tome udbini spijuni poput vodja Bratsva imali su i imaju
pravo da u ime njihovih politickih ciljeva i osobnih dobitaka, ucine najstrasnije zlocine. Da ubijanju, da
teroriziraju, da pljackaju, da siluju nazasticene udovice i djecu, da sa lazima oblate narod i pojedince itd,
itd. Boze Vukusic izjednacio je sudski procesi “Lithgow case” i “Bega Case” i tako na podmukao nacin
izjednacuje  krivce sa nevinima. Ova dva sudska procesa nisu imali  nista zajednickog. Vodje Bratsva
uhvaceni su na djelu kada su vojnicki trenirali jos jednu grupu Hrvata, da ih posalju u bivsu Jugoslaviju i u
sigurnu smrt. Sestorica Hrvata bili su nevini. Njihovo hapsenje i sudjenje bilo je politicki motivirano,
planirano i orkestrirano po udbi. Interesantno je, du su sudski  procesi “Lithgow case” i “Bega Case”
vodjeni su u isto vrijeme. A jos je vise interesantnije da je sva paznja javnosti bila je uperena na sudjenje
sestorici Hrvata. Sudjenje vodjama Bratsva bilo je skoro nezapazeno. Vukusic je koristio prljave taktike da
poveze ova dva sudska procesa, da uvjeri citatelje da su i vodje Bratsva bile zrtve udbe. Sakrivajuci istinu
o zlocinima vodstva Bratsva, sa napisanim lazima o meni, krunskom svijedoku na sudskom procesu
“Bega Case” i drugim cinjenicama, Vukusic jos jednom priznaje da je HRB-o vodjeno i stvoreno po udbi.
Vukusic je isto prikrio, da su vodje Bratsva mrzile sestoricu nevino zatvorenih Hrvata, zato sto su ti mladi
Hrvati, postovali i cjenili zrtvu Bugojanaca, sto su branili Bugojansku grupu od lazih koje su sirene o grupi.
Neki do njih branili su mene i maloljetnu djecu Ambrozovu i moju. Za takvo ponasanje, Bratsvo je
kaznjavalo Hrvate. Naprimjer, udbini agenti pucali su iz pistolja na moga dobrog prijatelja i stovatelja
Bugojanske grupe, Milu Kodzomana u Chicago-u, sa namjerom da ga ubiju. Kodzoman je bio tesko
ranjen, jedva prezivio. Ali posljedice su ostale teske, i najvjerovatnije da su te posledice bile razlog
prerane smrti Mile Kodzomana.  Dobri prijatelj i
suradnik Boze Vukusica i vodstva Bratsva, Vlado Glavas danas ugledni povratnik  u Zagrebu zna tko  su
ubice/ubica koji su pucali na Kodzomana. To je javno dokumentirano u Hrvatskom tjedniku Spremnost
22.8.2000. str.3. Do danas Glavas odbija reci tko su bile te ubice/ubica, koji su pucali na Milu
Kodzomana.
MILE KODZOMAN, ZRTVA VODJA HRB-a
Boze Vukusic vodjen zlom mrznjom, napisao je lazi o Mili Kodzomanu i Bozi Kelavi da ponizi njih dvojicu
u knjizi “Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljenistva” Vukusic je napisao: “Njemacka televizija prva je
objavila vjest kako ce Stipe Bilandzic biti izrucen. Ogorceni Mile Kodzoman i Boze Kelava upali u
njemacki konzulat u Chicagu s pistoljima-igrackama i laznim minama. ..”  Kodzoman i Kelava nisu imali
nikave mine a niti ogorcenje. Prema rjecima Kodzomana, kada je stigla vjest da je Bilanzic zatvoren u
Njemackoj i da ce biti izrucen u Jugoslaviju, hrvatske vodje u Chicagu i drugim gradovima govorile su,
nemoze se nista napraviti da se spasi Bilandzica. Kelava i Kodzoman odlucili da pokusaju spasiti
Bilandzica. Njih dvojica kupili su prave pistolje preko udbasa iz Chicago-skog otpora i uskog suradnika
vodja Bratsva. (Taj udbas bio je u ustasama, imao je reputaciju hrvatskog rodoljuba, on je napustio
Hrvatsku 1945). Kelava i Kodzoman naoruzani zajedno otisli su Njemacki konzulat. Taj dan konzulat je
bio zatvoren radi nekog njemackog praznika. Sledeci dan Kodzoman i Kelava opet su otisli u njemacki
konzulat. Sluzbenike konzulata uzeli su za taoce. Njih dvojica zahtjevali su  od njemacke vlade garanciju

da nece izruciti Bilandzica Jugoslaviji. Taoce su drzali par dana dok su trajali pregovori sa njemackom
vladom. Oba dvojica predali su se policiji poslije telefonskog razgovora sa Bilandzicem, tojest kada im je
Bilandzic rekao da su mu njemacke vlasti garantirale da nece biti izrucen. Prema pricanju Kodzomana,
najveci razlog da on i Kelava nisu bili osudjeni na dugogodisnju zatvorsku kaznu, bilo je svjedocenje
njihovih taoca na sudu o oponasanju njih oba dvojice. Kada su Kelava i Kodzoman usli u njemacki
konzulat, znali su da ce za uvjek biti markirani kao teroristi, znali su da sebi oduzimaju slobodu i da ce
zavrsiti u zatvoru. Oni su sebe zrtvovali da spase zivot Stipe Bilandzica. Zar je Vukusic zaboravio da je
najveci broj tada takozvanih hrvatski vodja, poticao mlade hrvate na nasilje i terorizam. Danas se zna da
su takve vodje hrvatske emigracije i mnogi takozvani ugledni Hrvati, bili vodje celija u sirokoj rasirenoj
mrezi udbinih spijuna. Vukusic vodjem zlobnom mrznjom, napisao je lazi da ponizi  zrtvu pok.
Kodzomana i Kelavu. Sa tim cinom, Vukusic je pokazao, da njegovom osobom vlada veliki poriv zle
mrznje.  Patoloska zla mrznja zlih ljudi nema granica. Kratko poslije sto je Kodzoman umro, udbasi su na
ulici zaustavili tada 14 godisnju kcer Kodzomana, govorili su joj grozne stvari o njezinom ocu. Sa istim
lazima i taktikama, udbasi su uvjerili neku djecu Bugojanaca da su njihovi ocevi volili vise od njih HRB- o i
Hrvatsku. Neku djecu su uvjerili da ih njihovi ocevi nisu nikada ni htjeli imati. Ima takvih primjera jos
puno.  Ove prljave taktike posjecaju nas da je i komunisticki rezim bivse Jugoslavije koristio iste prljave
taktike da usadi mrznju u djecu spram njihovih oceva, majki, clanova njihovih obitelji i rodbine.
BOZE VUKUSIC
Samo par mjeseci poslije sto su objavljeni dokumenti, (Spremnost 27.7.02.) diskreditirali Vukusicevu
knjigu “Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljenistva” taj covjek bez ikakvog stida nastavlja javno siriti lazi o
Bugojanskoj grupi, braci Ambrozu i Adolfu Andric, i Pavi Vegaru. Vukusic je izjavio: “Inspiratori i
organizatori Bugojanske akcije  bili su braca Adolf i Ambroz Andric te Pave Vegar, S. Dalmacija, Nova
Hrvatska 8.10.02.Vukusic se udavio u u njegovim lazima.  On je zaboravio da je u njegovoj knjizi “Tajni
rat udbe protiv hrvatskog iseljenistva” objavio “Javno priopcenje HRB-a”. U priopcenju, vodstvo Bratsva
priznalo je da su oni bili inspiratori i organizatori Bugojanske akcije i da su oni poslali Bugojansku grupu
da vojno napadne tadasnju Jugoslaviju i da je Bugojanska akcija bila razradjena u operativnom odjelu
HRB-a pod tajnim kodom “Planinska lisica” Operativni djeo HRB-a najvjerovatnije je bio smjesten u Bosni
i Hercegovini. Ja sam do tog zakljucka dosla, poslije sto sam procitala tajne arhive HRB-a.Vukusic je
takodje nedavno izjavio: “Inspiratoti i organizatori  te akcije (m.o. Bugojanske akcije), braca Andric i Vegar
smatrali su da je uhicenje i proganjanje hrvatskih patriota nakon Karadjordjeva dodatan razlog da se
pristupi realizaciji te da se na takav nacin ohrabri narod u domovini….., ” (S. Dalmacija, Nova Hrvatska
8.10.2002)  Domovinski Hrvati uvjek su znali da se Bugojanska akcija dogodila u najgore vrijeme. Danas
to znaju i hrvatski emigranti. U vrijeme kada su Bugojanci vojnicki napali tadasnju Jugoslaviju, Hrvatski
narod bio je  previse uplasen zato sto su jugoslovenske vlasti u to vrijeme okrutno proganjali Hrvate zbog
protesta hrvatskih studenata 1971. Prije par godina, jedan Hrvatski diplomata rekao je, da je 1972 godine
doslo sto tisuca naoruzanih hrvata, oni nebi uspjeli srusiti Jugoslaviju zato  sto je narod bio previse
uplasen. Prema tome, Vukusic je izjavio lazi o odlasku Bugojanaca u akciju. Cinjenica je, vodstvo HRB-a
poslalo je Bugojansku grupu da napadnu vojnicki Jugoslaviju, da daju jugoslovenskom rezimu opravdani
razlog da nastave brutalno proganjanje, zatvaranje i unistavanje svih onih Hrvata za koje su komunisti
smatrali da su im opozicija. I tako je se i dogodilo. Kakve su taktike  komunisti koristili da uniste za njih
nepozeljne Hrvate moze se dobro viditi sa slucajem knjizevnika Zlatka Tomicica, (Spremnost 13.6.2000)
Vukusiceva izjava,  da nitko nije manipulirao clanove Bugojanske grupe i da su bili potpuno svijesni u sto
se upustaju, smisljena je laz. Bugojanci nisu znali u sto se upustaju. Bugojanci nisu znali da su uvedeni u
udbinu zamku, Bugojanci nisu znali da je HRB-o udbina organizacija. Bugojanci nisu znali da ce biti
prevareni i da ce biti beskupolozno poubijani.  Ozenjeni Bugojanci koji su imali djecu, nisu znali, da ce
vodje Bratsva organizirati i orkestrirati okrutno proganjanje njihovih supruga i njihove malodobne djece.
Cinjenica je, Bugojanci koji su imali djecu, otisli su u akciju, uvjereni po vodjama Bratsva, da ako itko od
njih pogine da ce njihove supruge i djeca biti zasticeni i zbrinuti po vodjama Bratsva. Bugojanci su otisli u
akciju uvjereni po vodjama Bratsva, da je hrvatski narod spreman za ustanak,  da ce ih Hrvatski narod
podrzati, da ce im se vodje Bratsva sa clanovima njemackog i australskog ogranka HRB-a pridruziti cim
pocnu sa oruzanim sukobima,  da ce Hrvatskom narodu stici pomoc iz stranih zemalja i da ce stvaranje
Hrvatske drzave biti brzo. Moje rjeci potvrdjiva objavljeno pismo Adolfa Andrica, (Spremnost 13.8.02) U
njegovom pismu Adolf je napisao “Uspjeh naseg rada je zagarantiran” Bugojanci i ja bili smo uvjereni da
ce Hrvati te 1972 godine proslaviti Bozic u Slobodnoj Hrvatskoj drzavi. Kako se zna, Bugojanci su bili

prevareni i uvedeni u jugoslovensku zamku a onda poubijani. Svi clanovi Bugojanske grupe potekli su iz
obitelji koje su nemilosrdno proganjale komunisticke vlasti  bivse Jugoslavije. Clanovi Bugojanske grupe
bili su brizni i dobri ljudi. Oni su bili ljudi koji su suosjecali sa patnjama svakog ljuckog bica, oni su bili
iskreni patrioti, oni su tesko patili zbog proganjanja i unistavanja njihovog naroda, zbog proganjanja
njihovih najblizih u komunistickoj Jugoslaviji. Bugojanci su vjerovali da svaki narod ima pravo da zivi
slobodno u svojoj zemlji,  vjerovali su da i Hrvatiski narod ima to isto pravo. Te njihove plemenite ljucke
osjecaje, vodstvo Bratsva je manipuliralo da ih indoktrinira do te mjere da su ti ljudi mislili, osjecali,
ponasali, govorili onako kako su vodje Bratsva htjeli. Ja to znam jer sam i sama jedan dio moga zivota
mislila i ponasala se onako kako sam bila indoktrirana po vodstvu Bratsva. Bugojanci, ja i mnogi drugi
hrvati, bili smo jako mladi i sami u tudjem svijetu kada su ih vodje Bratsva uvukli u njihovu zamku.
Vodstvo Bratsva bili su specijalno istrenirani da indoktriniraju, varaju i manipuliraju narod. Sa takvim
sposobnistima, njima je bilo lagano, da vrlo mlade hrvate i hrvatice  indoktriniraju i manipuliraju.   Vukusic
bez ikakvog srama javno izjavljuje da nitko nije manipulirao clanove Bugojanske grupe i da su Bugojanci
znali u sto se upustaju. Sa ovim i drugim lazima Vukusic prekriva zlocine vodstva HRB-a i mnogih drugih
udbasa Sa ovim lazima Vukusic kao i drugi iz Bratsva prije njega, pokusavaju prikazati, da su Bugojanci
bili idioti koji su otisli poginuti besciljno, on pokusava uvjeriti Hrvatski narod da su ozenjeni Bugojanci bili
losi ljudi, koji nisu marili a niti volili njihove supruge i djecu. Slicne lazi izjavio je i clan glavnog stana HRB-
a diskidetirani Zdenko Marincic, Hrvatski Vjesnik 29.9.2000. Slicne lazi napisao je i diskreditirani novinar
Mate Basic, Hrvatski Vjesnik 29.9.2000. Vukusic je vjesto izbjegao napisati u njegovoj knjizi o bezbrojnim
lazima sto ih je rasirilo vodstvo HRB-a o Bugojanskoj grupi i drugim Hrvatima. On to nije mogao uciniti
zato sto i on sam putem njegove knjige siri lazi. On je izbjegao napisati da je vodstvo Bratsva sa
teroristickom politikom oblatilo Hrvate da su teroristicki narod. Vukusic je presutio da je vodstvo Bratsva
sa sirenjem lazi unosilo mrznju i svadju medju Hrvatima, prijateljima obiteljima. Vukusic nigdje nije
spomenuo udbine spijunke koje su odigrale vrlo  vaznu ulogu u zlocinima ucinjenim nad Hrvatima.
Vukusic je presutio da su udbasi iz Bratsva terorizirali  hrvatsku malodobnu djecu, cije su ocevi ubijeni po
udbi. Vukusic je nedavno izjavio lazi, on je u knjizi “Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljenistva” takodjer
napisao lazi i iskrivljenje cinjenice o dogadjajima u kojima sam ja osobno imala udjela i ljudima koje ja
dobro poznajem i o  kojima imam dobro znanje iz prve ruke.  Vukusicevo bizarno pisanje zapazili su
brojni Hrvati, neki su i javno reagirali. Na primjer, Dr. Mladen Petravic u njegovom clanku ”Jeli udba nasa
sudba” napisao  je: “Knjiga Boze Vukusica “Tajni rat udbe protiv hrvatskih iseljenika” mogla bi mirne duse
nositi naslov “Sve udbine pobjede protiv hrvatskog iseljenistva”. Naime, Vukusic je ulozio ogroman trud
kako bi nas upoznao, a nekima i osvjezio sjecanja, na sirok spektar Udbinih aktivnosti i uspjeha u borbi
protiv “ustaskih terorista” ( Spremnost 30.7.02). Pametnom covjeku i komarac je muzika, rekli bi nasi
stari.  Cestitati je Dr. Mladenu Petravicu na njegovom clanku i njegovom zapazanju. Bozo Vukusic ima
pravo da pise sto hoce, on ima pravo da pise o udbinim uspjesima, ali on nema pravo da fabricira
povjesne dogadjaje, on nema pravo da siri smisljene lazi o zrtvama jugoslovenske udbe.  To je sto je on
uradio. Vukusic je ulozio mnogo truda da sakrije istinu, on je ulozio mnogo truda da neotkrije kako su
udbasi radili, koje su taktike koristili da postignu politicke ciljeve. Sigurno, on to nece kazati zato sto udba
jos uvjek aktivno djeluje i upotrjebljava iste taktike. Ako bi narod upoznao udbine taktike, udba bi bila
totalno neuspjesna. Ja sam uvjerenja da Vukusic nemoze opravdati, sto je prikrio istinu, sto je napisao i
izjavljivao lazi o udbinim zrtvama,  zato sto je on povezan sa vodjama Bratsva.  Vukusic je kao samostalni
istrazivac u glavnoj Komisiji za utvrdjivanje zrtava rata i poraca odbio mene saslusati i pregledati
dokumentaciju koju sam ja nudila. Upravo ta dokumentacija diskreditira Vukusicevo pisanje. Vukusiceva
knjiga nije jedina knjiga u kojoj su napisane lazi i fabricirani povjesni dogadjaji u kojima sam ja osobno
imala velikog udjela. Na lazima i fabriciranju napisano je broj knjiga, o Bugojanskoj akciji i clanovima
Bugojanske grupe, ukljucujuci i knjige napisane i izdate po strancima. Ja sam zapazila da je u svim tim
knjigama napisana samo mrvica istine, a sve ostalo je lazi i iskrivljene cinjenice.
HRB-o i JA  (Ruzica Andric )
Sto se tice lazih napisani o meni u Vukusicevoj knjizi i svih drugih rasirenih prljavih i opasnih  lazi sto se
sirile decenijama o meni i jos se sire, ja nisam mogla godinama  razimiti odakle poticu te lazi i iz kojih
razloga. Medjutim, kada sam procitala tajne arhive HRB-a 1994, pronasla sam da je vodstvo Bratsva jos
sesdesetih godina znalo, da im ja mogu praviti probleme ako dodjem do spoznanja da su Bugojanci i ja
bili prevareni i manipulirani, ako svatim da su Bugojanci bili uvedeni u jugoslovenski zamku da budu
poubijani. Ja sam bila svijedok zlocina vodstva HRB-a, ja sam bila opasnost za njih. Najbolja odbrana

vodja Bratsva bila je ubiti ili oblatiti karaktere sviju onih za koje su vodje smatrali da su opasnost za njih a
isto su cinili i svima onima za koje su vodje Bratsva smatrali da im stoje na putu.  U mom slucaju, vodstvo
Bratsva unaprijed su splanirali, da sa prljavim lazima oblate moj karakter. Blatiti moj karakter poceli su od
sesdesetih godina sa slicnim lazima, sto su zapisane u udbinim arhivima o meni. Ambroz i ja nismo u to
vrijeme mogli razumiti odakle poticu te lazi i zbog cega.  Ja sam do tog spoznanja dosla kada su neke
osobe prije izvjesnog vremena javno izjavljivali da su clanovi Bratsva i da su bili prijatelji brace Andrica. Ti
isti sirili su lazi o meni sesdesetih godina dok smo mi zivili u Melbourne. Neke od njih  Adolf je skoro
izlupao, zato sto su oni tvrdili da su rasirene lazi o meni potekle od njega. Poslije Adolfovog postupka,
sirenje lazi o mojoj osobi prestalo je. Medjutim prljanje mog karaktera sa udbaskim smisljenim lazima
pocelo je opet, poslije Bugojanske akcije. Kada su udbasi poslije likvidacije Bugojanske grupe, preko
njihovih ljudi ubacili dezinformaciju medju Hrvate da su braca Andric bili srbi istrenirani udbasi, Hrvatski
Glas 25.10 1972, ja sam uspjesno odbranila bracu Andric. Dokazala sam sa objavljenim dokumentima da
su braca Andric Hrvati i da nisu bili udbasi.  Kada su udbasi preko javnosti objavili lazi da su iza
Bugojanske grupe stajali Rusi, ja sam opet javno odbranila Bugojansku grupu sa cinjenicom, da je iza
Bugojanske grupe bilo HRB-o. Svaki puta kada su vodje Bratsva i njihovi suradnici sa lazima blatili
pojedinacno clanove Bugojanske grupe ili citavu grupu  ja sam sa istinom branila Bugojansku grupu. Sto
sam ja vise branila Bugojansku grupu, vise prljavi lazi o meni  udbasi su sirili. Isto se dogadja i danas.
Udbasi su uvjek radili po principu, ponavljaj lazi i narod ce povjerovati. U zadnjih par godina, pisac ovoga
clanka  ja Ruzica Andric, objavila sam seriju clanaka. Moji clanci bili su poduprti sa dokumentacijom a
bazirani su na istini i  cinjenicama i pisani su da se razotkriju zlocine teroristickog vodstva HRB-a, protiv
Hrvatskog naroda i zlocine ucinjenim nad clanovima Bugojanske grupe.  Za vrijeme i poslije Bugojanske
akcije, u Jugoslaviji tisuce i tisuce Hrvata bilo je zatvarano, muceno a neki su bili i ubijeni.
Prvi na udaru vlasti bili su roditelji, braca, sestre i rodbina Bugojanaca. Ni malodobna djeca ozenjenih
Bugojanaca, rodjena i nastanjena u stranim zemljama nisu bila postedjena. Medjutim, djeca pok.
Ambroza Andrica i pok. Ilije Glavasa bila su okrutno terorizirana psihicki, emocionalno i fizicki. To je
dokumentirano u Spremnost 23.1.2001.  Andja Glavas, udovica pok Ilije Glavasa (clan Bugojanske
grupe) u njezinom intervju govorila je o Progonima kojima je sa djecom bila izlozena, (Spremnost
15.9.81). Ona je takodje, u prvom izdanju njezine  knjige “Tati Bugojancu” opisala strahote kojima je sa
djecom bila izlozena. I ja sam kroz moje clanke pisala o brutalnom proganjanju i teroriziranju Ambrozove i
moje dvoje djece i mene same. Mislim da nije potrebno napomenuti da je vodstvo Bratsva orkestriralo
proganjanje djece Ambroza Andrica i Ilije Glavasa. Vodstvo Bratsva opljackalo je djecu Bugojanaca za
silan novac sto su ga u ime te djece skupili od hrvatskih emigranata sirom svijeta. Samo mrvicu  od tog
novca dali su djeci, toliko da se nemoze kazati da nisu nista dali. Vodje australskog ogranka Bratsva
opljackali su novcano i neke sudionike Bugojanske grupe, dok su bili na zivotu. Poslije sto sam ja
napravila puno buke zbog toga novca, vodje Bratsva preko njihovog covjeka meni su vratili tisucu dolara.
Vukusic u njegovoj knjizi nigdje nije spomenuo da su neki clanovi Bugojanske grupe, imali djecu.
Godinama ja sam govorila da su vodje HRB-a uvele Bugojansku grupu u jugoslovensku zamku da budu
poubijani. Godinama vodstvo Bratsva i  njihovi suradnici iz onih drugih takozvanih hrvatskih organizacija,
koje su kao i Bratsvo bile stvorne i vodjene po udbi, tvrdili su i jos uvjek tvrde da ja lazem. Medjutim, moje
tvrdnje potvrdio je A. Mijatovic bivsi savjetnik Franje Tudjmana, kada je izjavio da je Bugojansku grupu
udba prevarila. Mijatovic nije rekao tko su bili ti udbasi. Zbog te izjave njega je napao takozvani ugledni
povratnik Buco dobro poznat australskim hrvatima, sa izjavom da samo udbasi sire takve price. Kada se
posvadjaju oni koji su uvjek pohlepni za moc i vlast, za iznenaditi je kako jedni druge optuzuju i kako
bacaju njihova nedjela jedni na druge. Izvjesno vrijeme poslije sto su se Josip Manulic i Franjo Tudjman
razisli 1994, Manulic je izjavio da je Bratsvo suradjivalo sa udbom. Sto Manulic nije htio reci da je Bratsvo
udbina organizacija i da je stvorena u Bosni pedesetih godina.  Manulic ima dobro znanje o udbinim
aktivnostima zato sto je on bio visoki sluzbenik jugoslovenskih tajnih sluzbi. I pred toga Tudjman ga je
postavio na visoku poziciju u Hrvatskoj drzavi. Zivot me je naucio da se komunisti mogu posvadjati medju
sobom, ali oni su uvjek ostali ujedinjeni protiv nas nekomunistickih Hrvata. Drugarstvo Manolica i
Tudjmana odlicno je opisao Dr. Mladen Pertavic.  “Partizansko drugarstvo i zajednicko clanstvo u dvije
partije (Savezu Komunista i HDZ-u) bilo je tesko  istinski raskinuti i Manulic je dalje ostao  cesti i dragi
gost u kuci Franje Tudjmana” (Spremnost 30.7.02). Moje izjave da je HRB-o udbina organizacija potvrdo
je bivsi hrvatski Predsjednik pok. Franjo Tudjman u njegovom intervju, On je izjavio “po udbinim agentima
dovedena je ona Bugojanska grupa, od dvadesetak  “ustaskih terorista” Hrvatski Vjesnik 12.1.1990, str.8.
Ali ni Tudjman nije htio kazati tko su bili ti udbasi, on nije htio kazati da su ti udbasi bili vodje Bratsva.
Povodom Tudjmanove izjave, urednistvo Hrvatskog Vjesnika komentiralo je, “nas nije posebno pogodilo

to sto dr. Tudjman iznosi svoje misljenje” Hrvatski Vjesnik 12.1.1990, str.8.  Franjo Tudjman odlikovao je
mnoge iz vodstva Bratsva za njihov “rodoljubni rad” Mnogi iz vodstva Bratsva vratili su se u Hrvatsku
poslije stvaranja Hrvatske Drzave. Franjo Tudjman postavio ih je na uplivne i mocne pozicije, a neki su
koliko sam informirana bili postavljeni da rade u Saborskoj Komisiji za utvrdjivanje zrtava rata i poraca. U
glavnoj Komisiji bio je postavljen i Bozo Vukusic.  Postavljanje Vukusica i drugih poput njega da istrazuju
zlocine ucinjene protiv Hrvata,  sala je vjeka.  Dugo vremena nije se znalo tko sve radi u Saborskoj
Komisiji za utvrdjivanje zrtava rata i poraca. Ja kao i mnoge druge zrtve jugoslovenske udbe, obratila sam
se Komisiji. Pismeno sam trazila od Komisije da ispita anti-hrvatske aktivnosti HRB-a i slucaj Bugojanske
grupe, medjutim bila sam ignorirana. Komisija je ignorirala i potresna pisma neke djece Bugojanaca.
Kada je g. Ivan Gabelica predlozio u Saboru da se clanovi Bugojanske grupe izjednace s borcima
dragovoljackih postrojbi Domovinskog rata,  zatrazeno je od Komisiji za utvrdjivanje zrtava rata i poraca,
da da smisljenje o navedenom prjedlogu g. Gabelice.  O tome Vukusic pise: “kako je  prijedlog (m.o. o
Bugojanskoj grupi) prvenstveno politicko pitanje, Komisija nije u mogucnosti dati misljenje o tom pitanju,
(Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljenistva, str.38)   Misljenje glavne Komisije u kojoj je bio i Vukusic,
osudila je clanove Bugojanske grupe da ostanu sluzbeno markirani kao teroristi, tojest kako ih je markirao
Franjo Tudjman i jugoslavensko-komunisticki rezim  bivse Jugoslavije. Po Vukusicevom nedavnom
intervu objavljenom u S. Dalmaciji, i N. Hrvatska 8.10.2002,  moze se zakljuciti da je on takodje napisao
lazi u njegovoj novoj knjigu “Tajni rat udbe protiv iseljenika BIH”  Radi napisanih lazi i iskrivljenih cinjenica
u knjizi “Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljenistva” , Vukusic ima odgovornost i duznost da javno objasni
Hrvatskom narodu u ime cijih interesa je prikrio zlocine vodstva Bratsva i njihovih suradnika, u ime koje i
cije politike je napisao lazi, iskrivljene cinjenice o zrtvama udbe u ime cije politke je fabricirao  povjesne
dogadjaje u kojima sam ja osobno imala udjela.  Vukusic je duzan da javno odgovori Hrvatskom narodu,
tko financira izdavanje raznih novina, stranice interneta i izdavanje knjiga preko kojih se sire
dezinformacije, lazi i iskrivljene cinjenice o zrtvama jugoslovesnke udbe, i preko kojih se velicaju i
nazivaju hrvatskim rodoljubima ubice jugoslovenske udbe. Sada se zelim obratiti osobno Bozi Vukusicu.
Bozo ja znam da ces procitati ovaj moj clanak kao sto si procitao i druge moje clanke.  Ja i drugi
australski Hrvati zelili bi tebi  postaviti mnoga pitanja.  Bozo, ja nesmijem doci u Hrvatsku zato sto su mi
vodje iz Bratsva porucili da niti ja niti moja i Ambrozova djeca nesmijemo doci u Hrvatsku. Kako vidis ja
nesmijem doci u Hrvatsku, zato tebe pozivam da dodjes u Australiju. Ponesi sa sobom vase dokumente,
a mi cemo pripremiti nase. Ja ti nudim Bozo da se sastanemo, vasi i nasi, pod jednim uvjetom, da se nas
razgovor snimi i da sve sto se dokaze bez ikakve sumnje da je istina, da ti to Bozo potpises i objavis u
Hrvatskom tjedniku Spremnost i u domovinskom tisku.  Vjerujem Bozo,  da ces se sa mnom sloziti, da je
moja ponuda postena i iskrena, i zbog toga ocekujem da ces je prihvatiti.
Ruzica Andric
30.11.2002
Ovaj clanak objavljen je u Hrv. tjedniku Spremnost 20/8/2002 i 3/9/2002
KNJIGA BOZE VUKUSICA NEMA VJERODOSTOJNOSTI
Moja generacija cula je puno puita od hrvatskih vojnika iz Drugog svjetskog rata, da su Titovi partizani
obuceni u domobranske i ustaske odore,cinili strasne zlocine, a za te zlocine okrivljeni su Hrvati. Isti
scenario ponovljen je u knjizi “Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljenistva” Pisac knjige Boze Vukusic,
imenovao je obicne clanove i zrtve Hrv. Revolucionarnog Bratsva, vodjama te zlocinacke organizacije, a
stvarne vodje Bratsva,  Maric, Pericic, Saric, Bosnjak (iz Njemacke) it.d. predstavlja kao hrvatske
nacionaliste i rodoljube. Vukusic nigdje ne spominje da su Maric, Pericic i Mudronja trebali voditi
Bugojansku grupu u akciju. Pericic i Mudronja desertirali su Bugojansku grupu na samoj austrisko-
jugoslovenskoj granici, Pericic sa izgovorom da je star za takve akcije, Mudronja da je bolestan. Maric
nikada nije doputovao u Evropu. Vukusic nigdje nespominje ostale iz vodece elite HRB-a, ukljucujuci i
trojicu brace Butkovic. Dvojica njih su djelovali u Australiji a treci u Francuskoj. U Bratsvu se nista nije
moglo niti smjelo dogoditi bez naredbe ili dozvole Jure Marica. Clanovi su morali informirati Marica, o
svemu, ukljucujuci i kako naprjeduju sa naredbama koje su dobili od vodja Bratsva. Sjedece pismo pok.
Adolfa Andrica datirano 28.7,65., upuceno Maricu potvrdjiva moje rjeci. U pismu Adolf daje izvjestaj o
zadatcima koje mu je dao Maric. Na kraju pisma Adolf pise: “Ujedno mi javi, molim te, kada bi se ponovo
trebao sastati sa bratom I. Puicem. Ja znam njegovu adresu, ali neznam dali mu otvoreno smijem pisati

uvezi uspostave i ugovora o vremenu i datumu sljedeceg sastanka.” (Pujic je ubijen poslije Bugojanske
akcije). Adolfovo pismo uzeto je iz tajnih arhiva HRB-a. (vidi prilog A) Knjizi “Tajni rat Udbe protiv
hrvatskog iseljenistva” data je i jos se uvjek daje velika reklama preko novina i interneta. U novinama
Dom i Svijet 18.9.2000. novinarka Vesna Kljajic izjavila je da je Boze Vukusic jedan od dobrih
poznavatelja H.R. Bratsva. Prije nego se dalje osvrnem na Vukusicevo pisanje, treba se ustanoviti:
1.da li Vukusic ima znanje iz prve ruke o H.R.Bratsvu, Bugojanskoj grupi, i drugim dogadjajima u
ubojstvima Hrvata toga vremena.
2.da li je Vukusic imao namjeru napisati istinu.
Vukusic se rodio pocetkom sesdesetih godina i mogao je biti star oko 10-12 godina za vrijeme
Bugojanske akcije. Dakle, Vukusic nema znanje iz prve ruke o H.R.B.-u, Bugojanskoj grupi, o brojnim
poubijanim Hrvatima i dogadjajima toga vremena. Za vrijeme ere Franje Tudjmana, Bozo Vukusic radio je
kao samostalni istrazivac Saborske Komisije za utvrdjivanje zrtava Drugog svjetskog rata i poraca. Dakle,
sve sto je stizalo komisiji bilo je dato na uvid Vukusicu, sto znaci da je Vukusicu dato na uvid moje pismo i
potresna pisma cetvoro djece ciji su ocevi bili clanovi Bugojanske grupe. U Spremnosti 23.1.2001. str.12
objavljena je postanska potvrda da je Komisija dobila moju posiljku u kojoj su bila pisma djece
Bugojanaca i moje pismeno svjedocenje o zlocinima vodstva H.R.B.-a. Od komisije sam trazila da ispita
slucaj Bugojanske grupe, sa ponudom da sam voljna hrvatskim vlastima predati dokumentaciju koju
posjedujem. Vukusic niti bilo tko drugi iz Komisije nisu nam nikada odgovorili.  Prema ovim cinjenicama,
Vukusic je ognorirao svjedoka dogadjaja, pa prema tome samo se moze doci do jednog zakljucka.
Vukusic nije htio znati o zlocinima vodstva Bratsva. Sto se tice Komisije kao drzavnog tjela, po rjecima
nekih domovinskih Hrvata koji su radili u Komisiji, glavnu rjec imali su takozvani “ugledni hrvatski
povratnici” kako se kasnije saznalo, medju uglednim povratnicima bio je Vukusic i zena Buce Butkovica.
U kratkom vremenu, poslije sto je Komisija dobila moju posiljku u Hrvatskom Saboru procitana je
nevjerodostojna izjava protiv moje osobe, upucena iz Auistralije. Ta izjava je objavljena u Spremnost
23.1.2001. Vukusic u njegovoj knjizi pise; U inozemstvu ubijeni su vodje H.R.B.-a Geza Pasti, Marijan
Simundic i Josip Senic, a u  domovini poginuli su Ambroz Andric i Pavao Vegar. Niti jedan od ovih
imenovanih Hrvata nije bio u vodstvu Bratsva. Cinjenica je da niti jedan vodja HRB-a nije ubijen.
Cinjenica je i to, da su vodje Bratsva bili i ostali nedodorljivi. Propagande  napisane u Vukusicevoj knjizi,
da su imenovani Hrvati bili vodje teroristickog Bratsva, dostavljane su godinama stranim policijama.
Rezultat je bio, strane policije pravili su dosije o Hrvatima kao teroristima i o nama i drugim obiteljima
imenovanih po Vukusicu Hrvata za vodje Bratsva. Obitelji i djeca umorenih Bugojanaca bila su radi takvih
propagandi proganjana po stranim policijama, a te propagande utjecale su stetno i za dobivanje radnih
mjesta, jer su markirani kao teroristicka obitelj. Bez ikave sumnje znam , da ce se knjiga Boze Vukusica
gadno odraziti nad nama obiteljima Bugojanaca, ovakve knjige dolaze u ruke stranih tajnih sluzbi
prevedena na njihov jezik.
DJURO HORVAT
Po prvi puta od Bugojanske akcije do danas u knjizi Vukusica, Djuro Horvat imenovan je inicijatorom i prvi
puta slika Horvata prilozena je  uz dobro poznatu sliku Ambroza Andrica, Adolfa Andrica i Pave Vegara.
To se nije slucajno dogodlio, ja vjerujem da Bratsvo ima namjeru u buducnosti iskrenuti istinu o jednom
sastanku, na kojeg su vodje Bratsva poslali Horvata da govori u njihovo ime, par mjeseci prije
Bugojanske akcije.
JOSIP OREC
Josipa Oreca, Vukusic naziva antikomunistickim borcem i o njemu pise: “polovicom sedamdesetih godina
glava Josip Oreca bila je ucjenjena na visoku svotu novca” Vukusic nije spomenuo da je Orec bio jako
vazna osoba za vodstvo Bratsva, samo mi obicni clanovo to nismo znali. Ja sam saznala kada sam
procitala tajne arhive H.R.B.-a 1994.  Vukusic nije napisao da je Josip Orec 1965. docekao pok. Ambroza
Andrica na ulici u North Melbourne i bez da su njih dvojica i jednu rjec izmjenili, Orec je iz pistolja  pucao
na Ambroza i ranio ga u 11 sati ujutro. Orec je optuzen za pokusaj ubojstva, na prilozenoj sudskoj
pozivnici datiranoj 23.3.1965. pise da je Orec pucao sa namjerom da ubije. (Vidi prilog B) Sudska

pozivnica upucena je Ambrozu Andricu, da dodje na sud kao svjedok. O Orecu bi se moglo jos toga puno
napisati. Prema informacijama koje sam ja dobila, Orec se je posvadjao sa vodjama iz australskog
ogranka Bratsva dok je zivio u Juznoj Africi. On je zaprjetio vodjama da ce o njima iznjeti neke stvari na
javnost. Kasnije je Orec bio ubijen.  Svatko za koga su vodje HRB-a smatrali da je opasan za njih ili im se
suprostavio svjesno ili nesvjesno bio je ubijen, zatvoren ili totalno oblacen sa propagandama. Naprimjer,
Blaz Kraljevic suprostavio se je vodstvu Bratsva, on je ubijen. Vodjama Bratstva suprostavila se je grupa
hrvatskih mladica poznata pod imenom “Hrvatska sestorka”. Svi oni bili su nevino osudjeni na
dugogodisnje robije. Fabijana Lovokovica urednika Spremnosti, Bratsvo je mrzilo sto je Hopovac, on i
Spremnost smetali su vodstvu Bratsva. Lovokovic je bio tucen, po noci bacane su cigle u njegovu
spavacu sobu, isto su dozivljavali i drugi miroljubljivi Hrvati. O Josipu Kerezi sirene su stetne propagande
kada je meni i djeci taj dobri covjek pokusao pomoci. Moga dobrog prijatelja Mileta Kodzomana (iz
Chicaga) pokusali su ubiti. Mile je bio tesko ranjen, jedva je prezivio, uzelo je dugo vremena da se taj
plemeniti covjek oporavi. Vlado Glavas, danas ugledni povratnik u Hrvatskoj, rekao je Miletu da je na
njega pucano znog moje osobe. O tome je Kodzoman pisao, njegovo pismo objavljeno je u Spremnosti
22.8.2000. str.3. Kada je Josip Senic poceo sumnjati da sa Bratsvom nesto nije u redu, bio je ubijen, lista
bi se mogla nastaviti. Nema sumnje da je udba planirala ubiti i mene. U mojim zapisima datiranom
27.6.1977. godine zapisala sam: “Sjedeci kod Slavka P. Slavko mi prica da se australske vlasti boje  da
se udba sprema da me ubije…..” Devedesetih godina prosloga vjeka iz sluzbenih izvora potvrdjeno je
bilo, da je udba imala u planu da me ubije. Ja vjerujem da sam ostala na zivotu samo iz jednog razloga,
zato sto je hrvatskim emigrantima bilo dobro poznato da sam se ja, jos u to vrijeme javno podigla protiv
zlocina vodstva Bratsva i da su me ubili bilo bi ocito da su vodje Bratsva Udbasi. Ubili me nisu., ali su me
izvrgli strasnim fizickim i emocionalnim torturama i pokusali su me i jos uvjek pokusavaju oblatiti i
diskreditirati moju osobu sa sirenjem monstrouznim lazima, ukljucujuci i laznu propagandu da ja nisam
zena Ambroza Andrica.
IVICA SIMUNOVIC
O Ivici Simunovicu Vukusic je napisao: Udba je svoj krvavi rat protiv H.R. Bratsva nastavila i putem svojih
najboljih agenata, poput Ivice Simunovica u Njemackoj, kojega je  Udba vodila pod pseudonimima Tivar i
Oskar, a koji je podatke skupljao cak i od osoba najbilzega kruga  nekih od vodja Bugojanske akcije itd.
Vodje njemackog vodstva Bratsva upoznali su decke iz Bugojanske grupe i moju osobu sa Simunovicem.
Simunovic je imao velikog udjela u zavrsnim pripremama Bugojanske grupe, sto je kostalo prilicko veliku
Svotu novca.  Osobnon znam da je vodstvo Bratsva obecalo Simunovicu da ce oni pokriti novcane
troskove kada on nabavi sto je trazeno od njega. Tako se nije dogodilo, poslije ulaska Bugojanske grupe
u zemlju, Bratsvo je odbilo pokriti troskove, a Simunovic je morao odplatiti troskove sa svojim novcem. On
je suradjivao i sa vodstvom australskog ogranka H.R. Bratsva, a to potvrdjiva njegovo prilozeno pismo
datirano 8.5.1973 ( Vidi prilog C). U pismu Simunovic pise: “Pitas me da ti posaljem adresu Zvale, to nije
licno Zvale nego njegov bratic neki Butkovic Ante, on tebe pozna pa mu se javi” (Butkovic je bio u vodstvu
HRB-a)
ZDENKO MARINCIC
O Zdenku Marincicu Vukusic pise: “jedan od predvidjenih clanova Bugojanske skupine Zdenko Marincic,
uhicen je u Njemackoj cim se spustio zrakoplovom. Deportiran je u Australiju nakon sto je izrezao zile
zbog prjetnji da ce biti izrucen Jugoslaviji” Vukusic je objavio  sliku Marincica i clanak “Covjek prijeti da ce
se ubiti” iz australskoh novina SMH, koje su objavile da je Marincic izjavio da ce se ubiti ako ga izruce
Jugoslaviji. Citatelj dobiva sliku, da Marincic nije deporitran u Jugoslaviju zato sto je uspio ucjeniti dvije
zemlje sa prijetnjom da ce se ubiti. Kakve li gluposti.Vlasti niti jedne zemlje nedaju se ucjenjivati, a svatko
tko je bio uhapsen zna, kada policija pritvori nekoga, prvo sto urade je, uhiceniku oduzmu sve sa cime bi
se mogao sam ozljediti ili ubiti. Kako je Marincic vracen u Austrakiju i kako je ostao u Australiji to ostaje
pitanje. Vukusic je zatajio zasto je Marincic bio uhapsen u Njemackoj i datum i mjesec njegova uhicenja.
Po Vukusicevom pisanu Marincic je bio predvidjeni clan Bugojanske grupe, po izjavi Marincica on je bio
clan Bugojanske grupe. A Istina je samo jedna, Marincic nikada nije bio clan Bugojanske grupe.
OBITELJI UBIJENIH HRVATA

Vukusic u knjizi pise: Na zahtjev rodbine, suboraca i prijatelja iz emigracije, udruge Hrvatska Mladez –
Uzdanica, te kluba hrvatskih povratnika is iseljenistva (m.o. sva imenovana drustva  vodeca elita
Bratstva) organizirala je ekshumaciju i prijenos posmrtnih ostataka Josipa Senica ….” Vukusic iskrivljuje
istinu, ja sam razgovarala sa nekim clanovima obitelji tih ubijenih Hrvata. Prema njihovom pricanju,
Vukusic osobno dosao je kod njih i pitao dali bi oni pristali da Komisija za utvrdjivanje ratnih i poratnih
zrtava na svoj trosak, prenese u Hrvatsku posmrtne ostatke njihovih najdrazih. Rodbina poubijanih Hrvata
prihvatila je ponudjenu ponudu. Vukusic i njegovi drugovi kada su dobili (citaj izmamili) dozvolu,
organizirali su prijenos posmrtnih ostataka i sahranu na takav nacin, da obitelji tih ubijenih Hrvata nisu
mogli imati nikakavog udjela u organiziranju sahrane, niti im je data prilika da odluce tko ce i sto ce se
govoriti nad grobovima. Dakle, Vukusic netocno pise da je rodbina tih ubijenih Hrvata zahtjevala
prebacivanje posmrtnih ostataka njihovih najdrazih. Vukusic i njegovi drugovi iz Bratsva nisu to ucinili iz
dobrocinstva, oni su uvjek koristili po Udbi poubijane Hrvate za postizanje njihovih politickih ciljeva. Pa
tako je i u ovom slucaju. Meni se koza najezi kada pomislim da su nad grobovima Senica i Seve
hvalopjevno govorili oni koji su odgovorni za njihovu smrt. A obitelji Senica i Seve misle da su ti govornici
bili uistinu prijatelji njihove poubijane brace. Vukusic je netocno napisao da je ubistvo Josipa Senica bilo
posljedica Bugojanske akcije. Senic je ubijen prije Bugojanske akcije, prema tajnim arhivima H.R.
Bratsva, Senic je ubijen po vodstvu Bratsva.
HRVATSKO REVOLUCIONARNO BRATSVO (HRB-o)
Vukusic je napisao da je HRB-o osnovano u Australiji. Prema tjanim arhivima Bratsva, ta organizacija
formirana je u komunistickoj Jugoslaviji pedesetih godina. Za Dom i Svijet, Vukusic je izjavio da HRB-o
nije nikome slalo prijeteca pisma.  Pismo objavljeno u Spremnosti 20.8.2002. str. 18 ukazuje da je
Vukusiceva izjava i pisanje nije tocno. (vidi prilog “D”) Prilozeno pismo uzeto je iz tajnih arhiva Bratstva.
Pismo je potpisano sa alijas imenima u Bratsvu, Jozo Katanac i Marija Slavic, njih dvoje su muz i zena,
oni su  imali su mocne pozicije u vodstvu Bratsva. U tom pismu napisali su: “Posaljite adrese ljudi koje se
zeli ucjeniti. Oni ce to dobivati iz Domovine od H.R.B-a. To ce smatramo, na Pod. Pov. Br. 4. djelovati u
propagandnom smislu kao i domovinska akcija.” (Povjerenistvo H.R.B. br. 4, je australski ogranak
Bratsva) Ovo pismo upuceno je jednom jednako mocnom vodji u Bratsvu. U tajnim arhivima Bratsva,
pronasla sam da je on koristio imena, Johny, Petar Kovac i Marijan Krsan.  U tajnim arhivima Bratsva,
takodjer sam pronasla da su muskog potpisnika ovoga pisma, neki obicni clanovi Bratsva poznavali su
pod alijas imenom Ljubo Plavi a neki pod alijas imenom Jozo Katanac. Ali on je takodje koristio alijas ime
Ivan Krsan. Javno priopcenje Bratsva, koje Vukusic spominje u njegovoj knjizi poptisano je sa imenom
Ivan Krsan. Iako ovo spomenuto  pismo nema datuma zna se da je pisano sesdesetih godina poslije
nestanka Geze Pasti, jer se u pismu spominje Alija Hasanovic, alijas ime za Gezu Pasti u HRB-u. Pored
iskrivljenih cinjenica i neistina, Vukusic je objavio netocan datum rodjenja Ambroza Andrica. Takodje je
objavio netocan datum ulaska Bugojanaca u zemlju. Vukusic je netocno napisao da je brat Pave Vegara,
Nediljko Vegar stigao u njemacku za vrijeme Bugojanske akcije. Takodjer sam zapazila da su izmenjene
neke rjeci zakletve HRB-a, u Vukusicevoj knjizi.
JURE MARIC
Citatelj dobiva sliku da Vukusic ima dobro znanje sto se dogadjalo u Udbi i drugim tajnim sluzbama, ali da
on nije siguran kakvu je uloga Jure Marica u Hrvatskom Revolucionarnom Bratsvu. Na strani knjige 42
Vukusic pise:“Jure Maric, prema raznim izvorima  jedan je od osnivaca H.R.B.-a, u povodu tijekom prosle
i ove godine iznesenih optuzbi da HRB-o iza nekih diverzija u Hrvatskoj, izjavio je: “HRB je raspusten i
htio bi naglasiti da se nemoze obnoviti, dokle god postoji Hrvatska drzava i njezine institucije zaduzene za
cuvanje granica i sigurnosti. Nasa je zadaca bila kristalno cista. Boriti se za Hrvatsku drzavu. Ona je
stvorena i svako ozivljavanje HRB-a bilo bi povratak u proslost. Dali covjek sa karakterom macke na
smetistu, moze da daje savjete kako da se drzava vodi. Da li Maric i citavo vodstvo Bratsva misle, da bi
hrvatski narod podrzao Tudjmana, Manolica i horde njihovih revolucionaraca iz HRB-a, da je znao istinu.
Dali Maric hoce reci da je teroristicka politika koju je vodilo vodstvo Bratsva desetljecima bila politika koja
je isla u korist Hrvatskom narodu. Neka te bude stid Jure Maricu sto se kukavicki krijes iza ljepih rjeci, sto
se izbjegavas ispricati zrtvama teroristicke politike vodstva Bratsva, a u tom vodstvu ti si imao kljucnu i
mocnu poziciju. A sto je Maricu sa brojnim Hrvatima koji su ubijeni sa djelima vodstva Bratsva, sto je sa
brojnim Hrvatima koji su osudjeni nevini na dozivotno proganjanje sa djelima vodstva Bratsva, sto je sa

brojnim Hrvatima koji ce citav zivot svakodnevno i svakonocno biti traumatizirati zbog terora Bratsva. A
sto je sa djecom ozenjenih Bugojanaca. Andja Glavas udovica clana Bugojanske grupe Ilije Glavasa, o
patnjama njezinim i njezine tada malodobne djece, izjavila je Hrv. tjedniku Spremnost 15.9.82. str.7:
“Sigurna sam, da bi Dante kada bi prozivio isto sto sam ja prozivila sa mojom djecom… jos prizornije
opisao pakao, nego sto je ucinio u njegovo vrijeme. Nekoliko puta pomisljala sam na samoubojstvo” Rjeci
g. Glavas moze u potpunosti razumiti i svatiti samo ona osoba koja je bila izlozena brutalnostima vodstva
Bratsva. To kazem jer sam i sama te strahote. Teror vodstva Bratsva je strasan, vjerujem da ih nebi
mogao slikovito opisati niti najbolji pisac na svijetu.Vodstvo Bratsva vodilo je rat protiv miroljubljivih
Hrvata, protiv malodobne hrvatske djece i udovica poubijanih Hrvata. Te vodje Vukusic naziva hrvatskim
revolucionarcima i nacionalistima. Da je vodstvo Bratsva, imalo bar malo ljuckosti i casti, oni bi odrzali
njihovo obecanje dato ozenjenim Bugojancima, da ce njihove zene i djeca biti po Bratsvu zbrinuta i
zasticena ako oni poginu. Umjesto odrzanog obecanja, vodstvo Bratsva je teroriziralo i proganjali zene
Bugojanaca i njihovu djecu. Puno truda i vremena ulozilo  je vodstvo Bratsva da napravi nepodnosljiv
zivot  tim zenama i toj djeci. Zar je Jure Maric i citavo vodstvo Bratsva misle da bi im Bugojanci rekli
hvala, sto su ih uveli u zamku da budu poubijani. Zar Jure Maric sa vodstvom Bratsva misle da bi im
Bugojanci rekli hvala sto su proganjali njihovu malodobnu djecu i sto je tu djecu vodstvo Bratsva
opljackalo za silan novac, kojega su izmamili od dobrih Hrvata, u ime djece poubijanih Bugojanaca. Zar
Jure Maric sa voodstvom Bratsva misli da bi im pok.  Ilija Glavas rekao hvala sto je njegova malodobna
kcerka bila silovana, prema njezinim vlastitim rjecima ne jednom vec vise puta, zar vodstvo Bratsva misli
da bi im Ilija Glavas rekao hvala sto su proganjali njegovog najmladjeg sina koji se rodio za vrijeme
Bugojanske akcije. Zar Bratsvo misli da bi im ubijeni Jospi Senic i Stjepan Sevo rekli fala, sto su se
njihovim obiteljima predstavo;o kao prijatelji. Zar Bratsvo misli da bi im onaj Bugojanac rekao hvala, sto je
njegova zena bila pretucena a onda silovana. Zar Maric sa vodstvom Bratsva misli da bi im pok. Ambroz
Andric rekao hvala, sto je njegov jedini sin, bio skoro nevin zatvoren. Slucaj Ambrozovog sina, orkestriran
je na isti nacin, kao sto je bio slucaj sestorice Hrvatasvi njih sestorica bili su nevini osudjeni na
dugogodisnju robiju. Oni su ostali poznati pod imenom “Hrvatska sestorka”  Hrvatska sestorka bila je
lazno optuzena isto kao i Bugojanska grupa da su imali namjeru otrovati rezervoar vode.  Kako se vidi,
isti reziseri isti scenario. Zar Maric i vodstvo Bratsva misli da bi im pokojni I. Puic rekao hvala sto su
njegovu zenu nazvali vesela udovica poslije njegovig ubistva. Zar Jure Maric i vodstvo Bratsva misle da bi
im Ambroz Andric rekao hvala sto su predstavljali hrvatskoj javnosti Katarinu Andric kao njegovu zenu.
Tako su je predstavli i Marku Veselici 1990. g. U Bugojnu. Marko neznajuci da je prevaren, bez da je bio
svjestan sirio je i nastaviti ce siriti  tu smisljenu sotonsku laz vodstva H.R. Bratsva. Za vrijeme njegove
posjete Australiji, Veselica je javno izjavljivao da je u Bugojnu  ispred 25 tisuca ljudi pozdravio zenu
Ambroza Andrica, Katarinu Andric. Kada sam cula da Veselica daje tu izjavu ja nisam mogla vjerovati, pa
sam ga otisla cuti kada je drzao predavanje u Hrvatskom domu u Punchbowl-u (Australija) 22.8.1990. Na
moje usi cula sam kada je Veselica rekao da je u Bugojnu pozdravio Katarinu Andric, zenu Ambroza
Andrica. Povodom Veselicine izjave u mojom zapisima datiranim 22.8.1990. napisala sam: “ Nakon
predavanja pocela su se postavljati pitanja Veselici. Jure Maric dosao je i sjeo na drugi kraj stola za kojim
sam sjedila ja i moje drustvo. Maric nije bio sam, dosao je u drustvu njegova dva mocna zastitnika. Te
veceri bio je treci puta da sam vidila Marica od moga povratka u Australiju 1975. Pitanja Veselici mogla
su biti postavljana samo napisana na papiru. Kada je Veselici dato napismeno pitanje o izdajicama
Bugojanske grupe, on je ddaompitanje B., koji je sjedio do njega, oni su nesto razgovarali, cas gledali u
mene cas u papir. Nakon pet minuta Veselica je glasno procitao pitanje i odgovorio: Slusajte, ja neznam
da je bila ikakva izdaja, ja sam u Bugojnu  ispred 25 tisuca ljudi pozdravio Katarinu Andric, zenu Ambroza
Andrica koja se tamo nalazila”. Da li je Jure Maric te veceri slucajno dosao i sjeo za isti stol gdje sam ja
sjedila, ni u kom slucaju, jer je bilo dosta polupraznih stolova. Tek poslije predavanja svatila sam da je
dosao da osigura, da se meni nebi dala prilika dadam Veselici do znanja da je prevaren. Covjek (B..) koji
je bi zaduzen da prosljedi Veselici napisana pitanja, on nije Veselici prosljedio papir na kojem sam ja
napisala: “Vas su prevarili g. Veselica, ja Ruzica Andric, supruga sam Ambroza Andrica a ne Katarina
Andric ”. Maric i vodstvo Bratsva treba odgovoriti od kada Katarina Andric suradjiva sa njima i da li je ona
po njihovim uputama izjavila na australskoj televiziji, da su Hrvati bili spremni bombardirati aerodrume i
druga mjesta da dodju do njihovog politickog cilja. Strasni i monstrouzni zlocini vodstva Bratsva bili su
jedini razlog da sam se ja dobrovoljno javila australskoj policiji da svjedocim o zlodjelima vodstva Bratsva.
Na sudskom procesu “Bega Case”, bila sam krunski svjedok, kada se je sudilo nekima vodjama H.R.
Bratsva, medju njima je bio i Jure Maric. Na sudu sam svjedocila punih pet dana o djelima i nedjelima
vodstva Bratsva. Ja sam htjela i zelila svjedociti i na visem sudu pred porotom. Bratsvo je to znalo, sa

strasnim teroriziranjem oni su mi ostetili zdravlje do te mjere, da kada je doslo vrijem da opet svjedocim,
ja nisam mogla, bila sam do skrajnosti izmrcvarena i tesko bolesna, da sam jedva prezivila. Svjejedno,
sudac je prihvatio moje svjeocenje sa nizeg suda i Maric je bio osudjen na izdrzavanje zatvorske kazne.
Koliko je vremena proveo u zatvoru, to je druga prica.  Beskicmenjak Boze Vukusic u njegovj knjizi
napisao je, da su u inozemstvu poubijane vodje H.R. Bratsva i za vodje Bratsva imenuje Hrvate koji su
poubijani sa djelima Bratsva. Cinjenica je, da niti jedan vodja Bratsva nije ubijen, cinjenica je isto, da su
oni bili i ostali nedodirljivi. Beskupolozni Boze Vukusic Beskupolozni Vukusic o Juri Maricu i drugima iz
vodjama  Bratsva pise, da su oni hrvatski rodoljubi i nacioanlisti. Decenijama, brojne bombaske akcije u
Australiji i drugim zemljama za koje su okrivljeni Hrvati, bile su  planirane po vodstvu Bratsva, a po
njihovom naredjenju bombe su postavljli obicni clanovi Bratsva. Clanovima australskog ogranka H.R.
Bratsva, naredjena je davao izravno Jure Maric, ja to znam iz prve ruke. U Bratsvu se nije smijelo, niti
moglo dogoditi bez Maricevog naredjenja ili suglasnosti. Bombaske akcije Bratsva, dale su miroljubljivim
Hrvatina ne zasluzenu reputaciju du su teroristicki narod, sto je doprinjelo da internacionalna zajednica da
Srbima vise simpatija nego Hrvatima. Zar Jure Maric i vodstvo Bratsva misle da bi se itko od dobrih
brojnih Hrvata, kojima pripadam i ja, uclanio u Bratsvo da su znali istinu. Sam naslov knjige Boze
Vukusica  netoican je i sadrzaju neodgovara. Udba nikada nije vodlila nikakav tajni rat protiv iseljenistva,
nego ga je cak promicala. Zar Vukusic ne zna da emigrant nije iseljenik. Emigranti su pobjegli iz
komunisticke Jugoslavije da spase gole zivote. Iseljenici su odlazili u strane zemlje dobrovoljno bez
ikakvih problema i zapreka. Tko ima pravo da poubijane Hrvate po Udbi, naziva iseljenicima. Dali
Vukusicu i njegovim suradnicima smeta izraz emigrant, emigracija i zasto? Vukusic niti bilo tko drugi,
nema pravo zlocince iz vodstva Bratsva stavljati na isti nivo sa mojim ubijen muzem Ambrozom
Andricem, Gezom Pasti, Stjepanom Sevom Antom Milicevicem, Nikolom Raspudic, Bugojanskom grupom
i sa drugim dobrim brojnim poubijanim Hrvatima. Na pocetku ovoga clanka utvrdjeno je da Vukusic nema
znanje iz prve rike o H.R.Bratsvu, o Bugojanskoj grupi, o brojnim poubijanim Hrvatima i dogadjajima toga
vremena, sto znaci da je ona napisao njegovu knjigu po uputama i informacijama koje su mu date.
Takodjer je ustanovljeno da je Vukusic morao imati na uvidu napismenu izjavu svjedoka, o zlocinima
vodstva Bratsva i potresna pisma djece  Bugojanaca, dok je on radio u Komisiji za utvdrdjivanje ratnih i
poracnih zrtava. Takodjer je utvrdjeno da je svjedok i djeca Bugojanaca bili ignorirani. Prema tome,
Vukusicevo ponasanje, pokazuje da tog covjeka ne zanima istina, niti zlocini ucinjeni nad Hrvatima i
nazasticenim udovicama i siricadima. Kada bi se ukazalo na sve kontradikcije, neistine i iskrivljene
cinjenice u knjizi Boze Vukusica, “Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljenistva” trebala bi se napisati knjiga.
To nije protrebno uciniti, vodje Bratsva ugusice se u njihovim lazima. U zadnje dvije godine brojni
objavljeni dokumenti u Hrv. tjedniku Spremnost, dokazali su da vodje Bratsva sire neistine i iskrivljene
cinjenice. Na racun iznesenih cinjenica u ovom clanku i prilozenih dokumenata, i na racun moga znanja,
ja zakljucujem da  knjiga “Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljenistva ” nije nista drugo nego prikrivanje
zlocina vodstva Bratsva i iskrivljavanje istine o brojnim poubijanim Hrvatima po Udbi. Na racun ovih
cinjenica, prilozenih dokumenata i na racun moga znanja, ja zakljucujem da knjiga Boze Vukusica “Tajni
rat Udbe protiv hrvatskog iseljenistva ” nema vjerodostojnosti, da vara citatelje i da je napisana i
promocirana samo za politicke svrhe.
Ruzica Andric
HRVATSKI DRZAVNI SABOR BIO JE PREVAREN SA IZJAVOM IZ AUSTRALIJE
Godine 1996 cetvoro mladih osoba, napisali su pisma hrvatskoj Vladi. Oni su pisali s puno nade i
uvjerenja da ce hrvatska Vlada spram njih pravedno postupiti i s temeljitom istragom pronaci odgovore na
njihova postavljena pitanja o njihovim zivotima i ubojstvima njihovih oceva. Njihovi ocevi bili su sudionici
Bugojanske grupe, pok. Ambroz Andric i pok. Ilija Glavas.Pisma djece Ambroza Andrica i Ilije Glavasa,
prilozila sam uz moje  pismo i sve skupa poslala preporuceno sa povratnicom, predsjedniku Hrvatskog
Sabora g. Vladimiru Seksu i Komisiji drzavnog Sabora za utvrdjivanje ratnih i poratnih  zrtava. U mome
pismu trazila sam da Hrvatska Vlada istrazi anti-hrvatske aktivnosti vodstva HRB-a i da mi dozvoli da kao
svjedok dogadjaja svjedocim i iznesem evidenciju koju sam posjedovala. Hrvatski Sabor nikada nije
primio nasa pisma. Preko australske poste saznala sam da su se izgubila na zagrebackoj posti. Ja znam
da je Komisija primila nasu posiljku, jer sam primila postansku potvrdu da je Komisija utvrdjivanje ratnih i
poratni zrtava primila nasu posiljku. U vrijeme kada je Komisija primila nasa pisma, Hrvatski Sabor
razmatrao je, da Bugojancima da Status hrvatskih dragovoljaca. Samo cetiri tjedna poslije sto je Komisija

primila nasa pisma, Hrvatski Sabor primio je izjavu a potpisanu navodno od tri Bugojanske udovice –
Kate Vlasnovic, Andje Glavas i Katarine Andric. Na izjavi je bila napisana adresa Katarine Andric.
U toj izjavi je napisano:
Stovani g. Predsjednice i stovani Sabornici! Izjava Sa ovom izjavom zelimo izjaviti Hrvatskom Saboru,
Vama g. Predsjednice i Hrvatskom narodu, da g. Ruzica Andric, sa adresom P.O. Box, Sutherland NSW,
2232, Australija, nema nikakav autoritet ili bilo kakvo zakonsko pravo davati bilo kakve izjave, obavjesti,
pohvale ili optuzbe u nase ime ili ime nase djece koja su u doba akcije “Bugojno 1972”  sva bila
maloljetna. Primite svi nase iskrene pozdrave uz puno postovanja odane Vam Bugojanske udovice: Kata
Vlasnovic, Andja Glavas, Katarina Andric. Potpisana izjava daje dojam da Katarina Andric ima djece i da
ja nemam pravo govoriti o djeci i udovicama Bugojanaca. Ubrzo poslije primljene izjave, zaustavio je se
process da se Bugojanskoj grupi da priznanje i status hrvatskih dragovoljaca.  Sadrzaj izjave triju udovica
i u koje vrijeme je poslana, moze se samo protumaciti, da je bio cilj da se sa ovom izjavom diskreditira
moje pismo i pisma djece Bugojanaca i da se sprjeci istraga o Bugojanskoj grupi i anti-hrvatskim
elementima. Sto se tice izjave triju Bugojanskih udovica, ostaju dva pitanja. Prvo, kome je islo u interes
da zaustavi istragu o Bugojanskoj grupi. Drugo, koji je motiv sprjecavanja istrage o Bugojanskoj grupi,
kojoj su pripadali i muzevi od ovih triju udovica.
Katarina Andric, udovica je pok. Adolfa Andrica i ona nema djece.
Kata Vlasnovic, udovica pok. Mirka Vlasnovica, majka je troje djece. Prema njezinom pismu upucenom
meni u to vrijeme, Katarina je nju kontatirala i na Katarinin prijedlog njih dvije su potpisale pismo koje je
Katarina napisala u kojem je trazeno od hrvatske Vlade da im da penziju, koju gdja, Vlasnovic nije dobila,
koliko ja znam.
Andja Glavas, udovica pok. Ilije Glavasa, majka je troje djece. Pisma njezine dvoje djece, bila su
prilozena uz moje pismo i sve skupa poslano je hrvatskoj Vladi.
Djeca pok. Ilije Glavasa i Ambroza Andrica bili su odrasli ljudi kada su pisali pisma Hrvatskoj Vladi. Oni
imaju zakonsko i moralno pravo traziti odgovore o njihovim unistenim zivotima i zivotima njihovih oceva.
Komisija za utvrdjivanje ratnih i poratnih zrtava, koja je primila nasa pisma, nikada nije odgovorila. Ja sam
udovica pok. Ambroza Andrica, sudionika Bugojanske grupe  i majka njegove dvoje djece. Pored toga ja
sam bila clan HRB-a i odani clan Bugojanske grupe, i podrzavala ih sve do njihovog odlaska u Hrvatsku.
Prema tome ja imam legalno i moralno pravo govoriti o dogadjajima i osobama povezanim sa
Bugojanskom grupom. Siroj hrvatskoj javnosti nije poznato da su neki iz Bugojanske grupe ostavili
malodobnu djecu koja su danas odrasli ljudi i oni ztraze odgovore o njihovim razorenim zivotima i
ubojstvima njihovih oceva.  Hrvatskom narodu nisu poznate patnje i progoni kojima su izlozena ova djeca
od 1972 godine. Najmladji sin pok. Ilije Glavasa rodio se dok je Bugojanska akcija bila u toku, a kcerka je
bila samo par godina stara. Oni su ostali bez oca a da bude gore, njihova majka Andja Glavas, prestala
se brinuti o njima jos dok su bili maloljetni. Po njihovim pismima se vidi da su strasno patili i da nisu imali
moralnu ili emocijalnu potporu. Nije tesko zakljuciti da ostavljeni da se brinu sami o sebi u maloljetnim
godinama, nisu mogli imati stalno prebivaliste i da su postali jos laganije zrtve anti-hrvatskih elemenata.
Nema tako dugo od kako je pokusano najmladjeg sina pok. Ilije Glavasa uvuci u zamku. Taj fini mladi
covjek, odrastao je van hrvatske zajednice po sirotistima i kod raznih australskih obitelji koje su placene
po drzavi da privremeno prihvate napustenu djecu. Lovci na hrvatske glave sluzeci se prevarama
pokusali su ga uvuci u zamku da ga uniste i iskoriste na isti nacin kao i njegovog oca pok. Iliju Glavasa.
Kada nije uspjelo onda su o njemu rasirene najogavnije i najprljavije propagande u hrvatskoj zajednici. To
nesretno djete koje se rodilo za vrijeme Bugojanske akcije 1972. nije nikome isto ucinilo niti je krivo,
njegov jedini grijeh je, sto je sin Hrvata Ilije Glavasa, sudionika Bugojanske grupe. Kcerka Ilije Glavasa
bila je samo par godina stara kada je njezin otac ubijen. I o njoj su rasirene propagande ukljucujuci i
izmisljenu pricu da ju njezin otac nije zelio imati. Ja se sjecam kada se ona rodila. Ilija Glavas bio je
odusevljen kada je cuo da mu se rodila kcerkica, prema njegovim rjecima, ona je bila ljepa kao cvijet
rudje. Njezin otac okitio je bolnicku sobu s ruzama raznih boja, mislim da joj je po ruzama dao i ime.
Sjecam se sretnoga lica pok. ilije Glavasa kada nas je sav ponosan i sretan castio i nazdravljao za dobro
zdravlje njegove rodjene curice. Nazalost on nije bio na zivotu da zastiti svoju voljenu kcerkicu od

silovanja i patnji. (Procitaj njezino prilozeno pismo) Nad djecom pok. Ambroza Andrica proganjanje i teror
poceo je samo jedan dan poslije sto sam se zadnji puta pozdravila sa sudionicima Bugojanske grupe.
Iducu noc postavljena je tempirana bomba na bicikl tada sedamgodisnjeg sina Ambroza Andrica. Hvala
Bogu on nije bio na njegovom biciklu kada je bomba eksplodirala. Od tada djeca pok. Ambroza Andrica
bila su takodjer izlozena fizickim, emocionalnim i psihickim torturama. Pa i u australskoj osnovnoj skoli
djeca Andric bila su napadana jugoslovenska djeca nazvali su ih djecom terorista a bilo je i fizickih
napada. Kcerka Ambroza Andrica bila je stara 15 godina kada joj je bez ikakvog obrazlozenja odbijeno
australsko drzavljanstvo, ne jednom vec vise puta. Ne tako davno, poslali su Juru (sina covjeka iz HRB-a(
da nametne prijateljstvo sinu pok. Ambroza Andrica. Kada je prijateljstvo utemeljeno, u njegovu kuce Jure
je namamio sina Ambroza, da ga izvrgnu ispitivanju i fizickom napadu. Hvala Bogu moj i Ambrozov sin
prezivio je taj napad. Nema tako dugo od kako je jos jedan napad ucinjen na sina Ambroza Andrica, kada
ga je policija kontaktirala na radnom mjestu. Policija ga je ispitivala o nekoj ucjeni povezanom s ratom u
bivsoj Jugoslaviji. O toj ucjeni nitko nije niti znao niti cuo. Meni je odmah postalo jasno da je citava stvar
orkestrirana, na isti nacin kao sto je bio slucaj sa  “Hrvatskom sestorkom”. Uspjela sam ga spasiti od
ovoga napada, ali policiski zapisnik ce ostati, koji ce najvjerovatnije biti iskorscen protiv Ambroyovog sina
kao podloga da se osigura uspjeh jos jednog u buducnosti orkestiranog plana, da jos jedan covjek
hrvatskog porijekla bude nevin poslan u zatvor. Sin pok. Ambroza Andrica odrastao je van hrvatske
zajednice, on nema kontakta sa hrvatskom zajednicom i nikada nije bio umjesan u bilo sto, sto je
povezano sa Hrvatskom ili bivsom Jugoslavijom. Njegov jedini grijeh je sto je on sin Ambroza Andrica koji
je bio uvecen u jugoslovensku zamku i ubijen, skupa sa ostalima sudionicima Bugojanske grupe. Od
1972. moja djeca i ja smo bili i ostali predmet propagandi i proganjanja. O djeci Ambroza Andrica rasirena
je propaganda da su kopilad.  Puno puta djeci Andric i meni dolazile su razne prijetnje. Dok sam radila,
nije bilo neobicno za djecu moju da cuju kucanje na vratima a onda zastrasujuce prijetnje. Moja kcerka
bila je djete kada su mi vodje HRB-a zaprijetile da ce moja kcerka biti silovana kao i kcerka pok. Ilije
Glavasa, sudionika clana Bugojanske grupe. Na tu prijetnju posjetilo me je njezino pismo poslano
Hrvatskom Parlamentu i Komisji za utvrdjivanje ratnih i poratnih zrtava. Godinama moja djeca i ja izlozeni
smo propagandama, prijetnjama i napadajima na nase zivote, dovelo me je u takvo stanje da sam bila
spremna uciniti sve da zastitim moju djecu.  Prijetnja da ce moja kcerka biti silovana, navela me je da
sam pokusala raniti Butkovica, jednoga od kljucnih vodja HRB-a. Htjela sam da me se izvede pred sud,
jer sam znala da je sud jedino mjesto gdje ce mi se dati prilika da kazem sto se dogadjalo sa mojom
djecom i sa mnom. Nazalost ni to se nije dogodilo. U hrvatskoj zajednici dogadjalo je se onako kako je
udba planirala. Butkovic je se vratio u Hrvatsku poslije stvaranja Republike Hrvatske gdje je dobio
prominentnu poziciju. Prema pisanju hrvatskih novina postao je i diplomata. Vodstvo HRB-a cvrsto je
obecalo pok. Ambrozu Andric, Iliji Glavasu i drugim sudionicima Bugojanske grupe koji su imali djecu, da
ako itko od njih pogine, da ce njihova djeca i zene biti zasticene i zbrinute. Vodje HRB-a i nevidljive
snage, izolirali su djecu Bugojanaca od Hrvatske zajednice i onda ih izvrgli strasnom teroru.  Bugojanska
udovica Andja Glavas u njezinom intervju objavljenom u Spremnost 15.9.81. str.7. izjavila je, “mene je
strasno progonilo mjesno i medjunarodno redarstvo…. Svi prijatelji su me izbjegavali. Bojali su se
progona…” Iste progone dozivila sam i ja i jos uvjek ih dozivljavam. Poslije unistenja Bugojanske grupe
vodstvo HRB-a i njihovi suradnici, skupili su stotine tisuca dollara od hrvatskih emigranata sirom svijeta
na racun Bugojanske grupe i njihove djece. Mrvicu od toga dali su Bugojanskoj djeci, toliko da se nemoze
kazati da nisu nista dali.  Fond djece Bugojanaca osnovan je u Americi. Ja sam duboko uvjerena da je
fond osnovala revolucionarna hrvatska mladez, australskog ogranka HRB-a., koja je u Australiji izdavala
novine Uzdanica.  O fondu djece Bugojanaca, dr. Ive Korski napisao mi je: “Potpuno se slazem sa Vama i
vasem sudu o Fondru djece Bugojanaca. Tocno Vam je rekao prof. Katalinic da je ovaj fond stvorio i
vodio gosp. Rudolf Arapovic, koji nije nama polagao racuna, jer je tvrdio da to nije strvar HRS-e nego
“revolucionarne mladezi”. Tko je ta “revolucionarna mladez”   to mi do danas nije poznato…. nakon
dogadjaja koji su se kasnije zbili, to su bile veze gosp. Arapovica s “Hrvatskom mladezi” u Australiji., koja
je kasnije sa njime izdavala  Hrvatsku borbu-Uzdanicu” Od skupljenog novca i me djece Bugojanaca,
korist su imali samo vodje HRB-a. U clanku “Uz petu obljetnicu Bugojanske gerile” objavljenom u Otporu
br.8-9 vol. 11 1997. Jozo Vrbic zavrsio je clanak ovim rjecima: “Moje postovanje prema Bugojancima je
neizmjerno, pa mi je zato i zao da ce kojekakve vucibatine profitirati citav svoj zivot na racun tih ljudi.
Istraga bi dosta toga otkrila  pa modjda i one koji drhcu nad svojim nevrjednim i mizernim zivotima.” U
Hrv. novinama Danica (izdavane u Chicago-u) 13 Srpnja 1979, na str.11. pise: “ti koalicionasi inicijatori
propagandi i sakupljaci novaca za odbranu i obitelji onih idealista koje su slali u sigurnu smrt, kao u
“slucaju Bugojno”, bez ikakovog realnog izgleda za uspjeh….” Poruka Nove Hrvatske 1978 objavila je

fotografije pok. Ilije Glavasa i njegovog sina. Ispod slika pisalo je: “Dva prodavaca novina – otac i sin! Ove
dvije fotografije snimljene su u razmaku  od osam godina. Prva iz 1970 prikazuje Iliju Glavasa jednog od
“bugojanske ” devetnaestorice gdje prodaje u Sydney-u “Slobodni dom” (list HSS)  Na drugoj slici
snimljenoj osam godina kasnije, vidmo pokojnikova sina, koji prodaje australske novine po ulicama kako
bi prezivio….  Od razlicitih akcija za djecu palih junaka (m.o.Bugojanaca) najmanje su blagodati osjetila ta
djeca” Ja imam dobro znanje o metodama i nacinu rada anti-hrvatskih elemenata i hrvatskoh izroda, jer
sam iskusila bezbroj puta na svojoj kozi. Na racun toga znanja bez ikakve sumnje znam da ce opet u
buducnosti biti pokusaja da uvuku u zamku I iskoriste na jedan ili drugi nacin djecu Bugojanaca a
posebno musku.  Djeca Bugojanaca sluzbeno su markirana, da su djeca terorista i zbog toga ce ostati
vjecita meta politickih kriminalaca. Nama sumnje da ce istu sudbinu doziviti I njihova djeca. Godinama ja
sam bezuspjesno trazila da se istrazi slucaj Bugojanske grupe, znajuce da ce istraga otkriti istinu o
zlocinima ucinjenim nad Bugojanskom grupom, njihovom djecom i velikim brojem Hrvata. Postojeca tjela
koja su zaduzena za istrazivanje zlocina, odbile su moju molbu. Primjer je Komisija za utvrdjivanje ratnih i
poratnih zrtava. Duznost Komisije bila je da ispita zlocine ucinjene nad Hrvatima, ljudi iz HRB-a
postavljeni su na uplivne pozicije u Komisiji, sprjecili su da se pravno i zakonski  istraze zlocini ucinjeni
nad Bugojanskom grupom i djecom pok Ilije Glavasa i pok. Ambroza Andrica. Od Bugojanske akcije do
danas za ovo cetvero djece Bugojanaca nista se nije promjenilo. Neizvjesnost, patnje i boli njihovi su
zivotni saputnici. Oni nemaju osjecaj da pripadaju narodu za kojeg su njihovi ocevi dali zivote. Oni nemaju
ni ocev grob da ga posjete ili nadju bar malo utjehe na grobu oceva. Objavljujem njihova pisma uz ovaj
clanak, neka se zna da su zlocini ucinjeni nad njima po anti-hrvatskim elementima koji su odgovorni za
ubistvo njihovih oceva i groznih zlocina protiv hrvatskog naroda. Ti isti anti-hrvatski elementi jos uvjek su
medju nama i jos se uvjek kriju pod imenom “najmarkantnijih, najprominentnijih takozvanih drzavotvornih
hrvata, legendarnih revolucionaraca, boraca za hrvatski narod i hrvatsku istinu” Pisma tesko ostecene i
povrjedjene djece sudionika Bugojanske grupe, pok. Ambroza Andrica i pok. Ilije Glavasa, nepobitno je
svjedocanstvo o njihovoj tragediji koja u isto vrijeme predstavlja i tragediju Hrvatskoga naroda. Njihova
pisma takodjer su nepobitno svjedocanstvo o bolesno patoloskoj mrznji hrvatskih izroda spram vlastitog
naroda. Njihova pisma su dokaz da Hrvat ma gdje se rodio ili zivio ne modje izbjeci proganjanje. Kroz
kakve grozne agonije su prosla moja djeca od ranog djetinstva nemoguce je rjecima opisati. Ja iznosim
na javnost samo mali dio o njihovim mucenickim zivotima. Ja zelim jasno naglasiti da ja ne optuzivam
nikaga, ja samo iznosim na javnost istinu i nepobitne dokaze. Tebi citaoce preporucujem, kada procitas
ovaj clanak procitaj pazljivo i prilozena pisma djece Andric i Glavas, procitaj i ostalu prilozenu
dokumentaciju, pa onda donesi sam svoj zakljucak. Ovom prilikom zelim se zahvaliti Hrvatskom tjedniku
Spremnost, sto je otvorio svoje stranice i omogucio mi da pred hrvatsku javnost iznesem povjesne
cinjenice o Bugojanskoj grupi i zlocinima ucinjenim nad djecom sudionika Bugojanske grupe, pok.
Ambrozom Andricem i pok. Ilije Glavasa.
Ruzica Andric
Uz ovaj clanak objavljeni su sljedeci dokumenti:
1.Pisma djece Andric i Glavas,
2.Postanska potvrda da je Komisija za utvrdjivanje zrtava rata i poraca primila moju posliljku i pisma djece
Glavas i Andric.
3.Izjava protiv mene poslana iz Australije, hrvatskim Sabonicima.
4.Pismo dr. Korskog.
5.Clanak iz hrv novina Danica 13 Srpnja 1979, st.11.
6.Fotografije pok. Ilije Glavasa i njegovg sina i natpis ispod fotografija, objavljeno je Poruci Nove Hrvatske
1978.
SPOMENIK BUGOJANSKE GRUPE
U odbrani Bugojanske grupe,  u zadnjih par godina napisala sam seriju clanaka i dokumenata, objavljenih
u hrv. tjedniku Spremnost. Kroz to vrijeme iz stana HRB-a, objavljena prijeteca poruka: “Hrvatsko
Revolucionarno Bratsvo je ukinuto, ali mi smo jos zivi” To nije prvi puta da vodstvo ilegalne podzemne
podzemne HRB-a, salje preko javnosti prijetece poruke. Ante Saric, iz vodstva HRB-a, i predsjednik
Hrvatske Mladezi sedamdesetih godina, u njegovom govoru 1979 izjavio je: “Revolucija nije samo boriti

se s neprijateljem, revolucija mora rjesavati i unutrasnje probleme, stvoriti unutrasnji red, inace je jalova i
jednostrana” Prema tisku Saric je pozvao na cistku i obracun. Ovakve parole slusao je hrvatski narod od
komunista preko cetiri decenije. Prije godinu dana izdata je knjiga o HRB-u, sa naslovom  “Tajni rat udbe
protiv hrvatskog iseljenistva”. U toj knjizi  napisane su neistine i iskrivljene cinjenice o Bugojanskoj grupi.
Da ova knjiga nema vjerodostojnosti dokazano je sa objavljenim clankom i dokumentima u hrv. tjedniku
Spremnost, 20.8.2002.   Jos jednom prisiljena sam da branim Bugojansku grupu od kukavickih napada
vodstva ilegalne, podzemne teroristicke organizacije Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva. Zadnji
podmukli napad na Bugojansku grupu dogodio se pri otkrivanju spomenika Bugojanskojgrupi u Bosni i
Hercegovini ove godine. Na otkrivanju spomenika Bugojanskoj grupi, izjavljene su neistine koje blate
casne sudionike Bugojanske grupe. Prema pisanju javnosti, doveden je malodobni sin pok. Ludviga
Pavlovica, da otkrije spomenik, Bugojanskoj grupi. Pok. Ludvig Pavlovic bio je jedini prezivjeli sudionik
Bugojanske grupe. On je mucki ubijen 1991, samo par mjeseci poslije izlaska iz zatvora. Na otkrivanju
spomenika Bugojancima bio je i Franjo (Frane) Pericic koji je osobno imao udjela u uvodjenju pok.
Ludviga Pavlovica i citave Bugojanske grupe u jugoslovensku zamku. Pericic je bio jedan od trojice vodja
HRB-a, koji su trebali predvoditi Bugojansku grupu u akciju. Pericic je desertirao Bugojansku grupu na
samoj austrisko-jugoslovenskoj granici, sa izgovorom da se osjeca star za takve akcije. Kod spomenika
Bugojanaca, slikali su Pericica sa malodobnim sinom pok. Ludviga Pavlovica, i ta slika objavljena je sa
natpisom u Hrvatskom tjedniku 2.8.02. “Najstariji utemeljitelj HRB-a i jedan od organzatora Bugojanske
akcije Frane Pericic ’ s Ludvigom Pavlovicem, sinom najmladjeg sudionika Akcije” Mladi sin pok Ludvika
Pavlovica, rodio se poslije ubistva njegova oca i to djete  nezna da je se slikalo sa izdajnikom njegova
oca. Zlocinacka cud vodstva Bratsva ovdje se jos jednom pokaziva,  koriste malodobno djete umorenog
Pavlovica u pokusajima da prikriju njihove zlocine. Ima vec dosta vremena od kako Bratsvo koristi
Pavlovicevog sina za prikrivanje njihovih zlocina i postizanje politickih ciljeva. Nema sumnje da ce Bratsvo
nastaviti koristiti sina Ludviga Pavlovica, zivot tog djeteta i njegove majke teci ce onako kako je Bratsvo
isplaniralo, kao sto je bio slucaj i sa njegovim ocem i masama drugih hrvata.
NAD SPOMENIKOM
Nad spomenikom Bugojanske grupe ponovljene su iste propagande i neistine koje Bratsvo decenijama
siri o Bugojanskoj grupi, ali su u javnost pustene i nove propagande o Bugojancima. Izjavljeno je da su
Bugojanci prije ulaska u zemlju privremeno zivili u stranim zemljama i da je njihovo zivotno djelo bilo
stvaranje pokreta za hrvatsku revoluciju. Ovo su najnovije lazi Bratsva. Na privremeni odlazak iz bivse
Jugoslavije odlazili su pecalbari i udbini agenti. Kako danas znamo, mnogi tajni udbini agenti vracali su se
u bivsu Jugoslaviju, a poslije stvaranja Hrvatske drzave, mnogi su se vratili u Hrvatsku, i hrvatskoj javnosti
predstavljeni su kao poznati ugledni i prominentni hrvatski povratnici. Sa ovom propagandom, Bratsvo na
podmukli nacin vara hrvatsku javnost i daje sliku da su Bugojanci bili komunisticke sluge. Ovo je dobar
primjer kako sluge komunizma, na podmukao nacin, njihove zlocine, bacaju na njihove zrtve. Da posjetim
hrvatsku javnost da je slicna propaganda ubacena u javnost 1972 poslije likvidacije Bugojanske grupe,
kada su takozvane hrv. novine pisale da su braca Andric udbasi, i da vjerovatno negdje zive u Jugoslaviji.
Dakle ista propaganda, samo izrecena na drugi nacin. Broj  sudionika Bugojanske akcije pobjegli su iz
Jugoslavije da sebi spase zivote, a broj njih napustio je Jugoslaviju u vrijeme kada je rezim bivse
Jugoslavije dozvoljavao svakome tko je htio da napusti zemlju. Sudionici Bugojanske grupe i ja sa njima,
nismo pobjegli u strane zemlje da vodimo politiku. Namjere Bugojanaca i moje osobe bile su da sa
postenim radom sebi stvorimo i osiguramo bolju buducnost i da novcano pomognemo nase roditelje. Moj
suprug Ambroz Andric, diplomirani kemicar planirao je cim nauci engleski nastaviti sa studijama i
doktorirati iz kemije. Zivotne planove i zivote oduzeli su Bugojancima vodje HRB-a kada su ih na prevaru
naveli da se uclane u HRB-o i kada su ih na prevaru uveli u jugoslaviju da budu poubijani. Niti Bugojanci
niti ja  nismo trazili niti htjeli ovo zlo koje nam je razorilo nase zivote i zivote nase djece.
Nad spomenikom Bugojanaca receno je da su mnogi Bugojanci bili bez papira  i da su braca Andrici i
neki drugi putovali sa krivotvorenim putovnicama medju kojima je bilo i jugoslovenskih, na kojima su sami
mjenjali slike.  Sa ovakvom izjavom Bratsvo na podmukli nacin baca ljagu na Bugojance, tojest, da su se
Bugojanci bavili kriminalom i da su mogli doci do jugoslovenskih pasosa. Ovo nije samo blacenje
Bugojanske grupe, preko grupe vodje Bratsva blate i Hrvatsku naciju.  Tajni arhivi HRB-a otkrili su, da su
Vodje Bratsva mogli dobiti pasose i dokumente kakve su htjeli.Vodstvo HRB-a i njihovi suradnici
godinama konstantno sire propagande da su braca Andric, Pave Vegar, Stjepan Sevo, Josips Senic  i

drugi dobri poubijani hrvati formirali HRB-o, i da su bili vodje te ilegalne podzemne zlocinacke
organizacije. Izjava nad spomenikom Bugojanaca, da su braca Andric i Pave Vegar pokrenuli rad HRB-a
u Njemackoj, Francuskoj, Italiji, Austriji i Domovini polovicom 1969, izmisljena je neistina. Polovicom 1969
braca Andric i Pave Vegar  jos su uvjek bili u Australiji. Po naredjenju vodje Marica, ja sam prva od grupe
otputovala u Evropu u Junu mjesecu 1969 godine. Tajni arhivi otkrili su da je HRB-o formiranmo u
komunistickoj Jugoslaviji pedesetetih godina. Elite dobro istreniranih udbasa, poslana je da u
zajednicama hrvatskih emigranata sirom svijeta, formiraju ogranke HRB-a. Odmah poslije formiranja
ogranaka HRB-a medju hrv. emigrantima, Tito je otvorio granice bivse Jugoslavije.
HRVATSKA DRZAVA
Kada je stvorena Hrvatska drzava veliki broj ljudi iz vodstva HRB-a vratio se u Hrvatsku, I odmah po
povratku u Hrvatsku dobili su mocne i uplivne pozicije. Uticaj ljudi iz Bratsva sprjecio je da hrvatska vlada
sluzbeno skine ime terorist sa Bugojanske grupe i da im da zasluzeno priznanje da su njihove mlade
zivote dali za hrvatski narod. Kakvog cinizma, to isto Bratsvo sada je podiglo spomenik Bugojanskoj
grupi, ali samo za postizanje politickih ciljeva. Iz istih razloga podigli su godinama unazad i spomenik
mome pok. Suprugu Ambrozu Andric, bez moje dozvole i bez dozvole Ambrozove djece. HRB-o, sluzeci
se nasiljem prisvojilo je Bugojansku grupu kao privatno vlasnistvo, to su ucinili samo iz jednoga razloga,
da i mrtve Bugojance koriste za postizanje njihovih politickih ciljeva i osobnih dobitaka. Meni pokusavaju
bez prestanka oduzeti pravo na moga mrtvoga muza, a djeci Bugojanaca pravo i na njihove mrtve oceve.
Ja sam zakonita zena pok. Ambroza Andrica, ja imam zakonsko i moralno pravo govoriti o mome
umorenom suprugu, ja imam moralno i zakonsko pravo govoriti o Bugojanskoj grupi, jer sam bila djeo
grupe sve do njihovog prelaska preko jugoslovensko-austriske granice 1972.  Ja imam pravo moralno i
zakonsko govoriti o Bugojancima i njihovim ubicama, jer mi je iz prve ruke dobro poznato pod kakvim su
okolnostima Bugojanci postali zrtve jugoslovenske udbe. Vodstvo Bratsva koje je direktno sudjelovalo u
ubistvu Bugojanaca i okrutnom proganjanju djece ozenjenih Bugojanaca, nema nikakvo moralno niti
zakonsko pravo na  moga umorenog supruga, niti na Bugojansku grupu. To sto vodstvo Bratsva prisvaja
grupu kao privatno vlasnistvo, ucinili su to nasilno iz samo jednog razloga, Bugojanska grupa kao i sve
druge zrtve jugo komunistickog rezima, vodstvo Bratsva koristilo je i jos koristi za postizanje politickih
ciljeva i osobnih dobitaka. Poslije moga povratka u Australiju 1975, trazila sam od vodja HRB-a da nikada
vise ne spomenu ime moga umorenoga muza Ambroza Andrica. Ivica Butkovic mi je odgovorio da moj
muz nije moje vlasnistvo. Bratstvo je prisvojilo moga pok. supruga Ambroza i Bugojansku grupu kao
njihovo vlasnistvo. Interensantno je, da Ivica Butkovic sebe naziva Ivan, a Franjo Pericic sebe naziva
Frane od kada se je vratio u Hrvatsku.
ZAKONITA ZENA
Ja Ruzica Andric, zakonita sam zena pok. Ambroza Andrica, ovoga puta javno trazim od HRB-a i njihovih
suradnika da nikada vise nespomenu ime moga supruga Ambroza Andrica. Dalje, trazim od vodja
Bratsva i njihovih suradnika, da u buduce nikada vise nespomenu Bugojanksu grupu, u kojoj su bili moji
odani prijatelji. Ubice i izdajice Bugojanske grupe nemaju nikakvo moralno niti zakonsko pravo na
Bugojansku grupu. Vodstvo HRB-a i svi njihovi suradnici, trebaju se stiditi sto vec 30. sire propagande o
Bugojanskoj grupi i sto grupu koriste za postizanje njihovih politickih ciljeva i osobnih dobitaka. Ovaj
clanak zavrsicu sa zapisom pok. Ambroza Andrica i izjavom  pok. Djure Horvata na sudu u Sarajevu
1973.  Pocetkom 1972 Ambroz je zapisao, “Jugoslavija je najvece svijestko sveuciliste kriminala na kojem
predaju najveci kriminalci Evrope-Srbi. Uclaniti se u K.P.J. znaci upisati se u kriminalnu skolu. Postavsi
udbin dousnik polozio si pismeni ispit  za prijem u skolu kriminalaca.” Kada je Ambroz zapisao ove rjeci
nije znao da opisiva vodje u koje je vjerovao i da su te vodje  odlicnim ocjenama zavrsile sveuciliste
kriminala. Djuro Horvat na sudu u Sarajevu 1972 izjavio je: “STIDIM SE HRVATSKE POLITICKE
EMIGRACIJE, SVIH NJEZINIH POZNATIH I NEPOZNATIH VODJA, KOJI SU VODILI. VRLO MI JE ZAO
DA SAM SUDJELOVAO U AKCIJI, POSTO NISAM IMAO SVOJE JA, BIO SAM ORUZJE U TUDJIM
RUKAMA, ONIH KOJI SU ISLI ZA SVOJIM CILJEM I KOJI SU ZA TO VJEROVATNO BILI PLACENI I
ZIVILI OD TOGA, DA PRIDOBIJU MLADU GENERACIJU U SVOJE REDOVE I U SVOJE SVRHE”.
Rijeci Horvata u tancine su opisale vodje HRB-a.
Ruzica Andric

Uvjek vjerna Bugojanskoj grupi.

Previous articleOdržana 42. sjednica Predsjedništva HDZ-a BiH u Mostaru
Next articleVINKO MARIĆ [MINISTAR POLJOPRIVREDE, VODOPRIVREDE I ŠUMARSTVA ZDK U POSJETU OPĆINI VAREŠ]