Svit guvlja, žvače, neumitno teče, a mi usputno prođemo na način da se većina toga odvije onkraj naše kontrole i volje. Braća Coen su ga besprijekorno opisala, o životu govorimo, u sada već 20 godina starom blokbasteru „Nema zemlje za starce“. U vrtlogu kaosa, starom šerifu je sat otkuca, a bezdan naprasno proguta svit kakav je poznava. Ništa ga, na koncu, ne može osloboditi poraza.
Analogno hajdučkom planetu, na njemu nema zemlje za legende. Ne zbog toga šta ih Hajduk ne želi, nego zato šta oni ne žele Hajduk. Nogometno i životno odgojeni u drugom sistemu, teško su se navikli na osamljeni život nakon karijere i na klub koji se reformira na način da Boraja nije misto susreta, a ostaci plemenite beštije će ostati za zubima jedino ako sami plate. Ritko dakle. Ni mukte karata više nema. Ni kafića podno zapadne tribine kao legla ćakula. Čitav svit kakvog su poznavali se urušio prid očima i nikad taj poraz nisu podnili. Onaj dio legendi koji se u potpunosti povuka, svjesni da u trenucima krize nije neka srića istrest kante govana po vlastitom klubu samo zato jer je to neko spreman prinit i okiristit se, nije interesantan medijima. Zato i nemaju status legende. Ipak su bivši igrač Hajduka i površna kritika spoj koji je brojnim redakcijama donio kruh naš svagdašnji. Tek će za nekih 10 godina Hajduk dobit novu generaciju bivših igrača, možda i legendi, odgajanih u ovom novom svitu. Posljedično, o klubu govorit trezveno, kritički, ali i lišeno zlobe.
U zemlju vječne fjake, podno mediteranskog Sunca, dašak odgovornosti prema radu, skupa s litavskim i hrvatskim talentom kojeg imaju u genima, donila su dvojica punjetara. Nogometni i životni put odveo ih je priko Atlantika u Split, kako bi pokazali da famozni hajdučki mentalitet nema veze s geografijon. Majka priroda nas je na svit izbacila tamo di joj se prohtilo, ali smo korijenje puštali tamo di je bilo plodno. Kad je već zemlja bar malo pogodna, valja se potrudit vratit dio ploda. Njihov plod je natrešena vrića, a unutra je u zbiru gotovo 300 nastupa, bespoštedna borba u svakoj utakmici, hajdučko trpljenje kad ih se seljakalo s pozicije na poziciju ili, ne daj Bože, posilo na klupu i napunjena kasa taman kad je bila na izdisaju. Na koncu, kad ih je Europa već kaparila, logika i zdrav razum su nalagali žurni odlazak ili bar čuvanje nogu za istu jer su vamo već pošteno dali šta su imali dati. Oni su, sada već tuđi igrači na oproštajnom roku kada bi ama baš svak igra s 3 zuba podignute ručne, ostavili Europu Hajduku. Prije nego odemo ovo je od nas, ko da su se zaklela dvojica mladića kako bi ispoštovala nepisano pravilo da oni koji napuštaju zabavu plate rundu pića. Samo su platili priviše. Ulice će pamtit beskrajnu vjeru da im je klub čitavo vrime želio najbolje. Jer su oni tako želili klubu.
Sad kad idu u svit, iz kojeg su i došli, shvaćaju da je biološki moment nebitan. Hajduk ih nije rodio, ali je roditeljstvo oduvik bilo više od biološke situacije di se samo odnekud pojavimo i plutamo nesvjesni. Roditelj te othranio, odgojio i u svit uputio. Znaju oni da ih je roda mogla bacit bilo di, ali su, kad ih je već bacila ode, dug vratili i cimu vezali di su dječački zaneseni postali ozbiljni ljudi. Životno i nogometno. Odlaze da se vrate, uz trajnu zahvalu šta dio hajduka nose sa sobon. Nama ostaje čast da smo imali mogućnost usadit im ga.
U klubu koji ih je odgojio, nema mjesta za legende. Premlade su.
