Home Ekonomija Marina Vukoja “Suze nad povijesnim biserom. “

Marina Vukoja “Suze nad povijesnim biserom. “

346
0
SHARE

Eh kad bi samo ovaj biser mogao izroniti pod sunce! Kad bi samo netko vidio ovoliku ljepotu i povijesno bogatstvo ovog mjesta! Ne znam koliko nas je čulo za Morlake, sa sigurnošću tvrdim ne puno! Morlaci ili Crni Vlasi je talijansko ime za nomade-nomadske pastire koji živješe u zatvorenim zajednicama po hercegovačkim planinama, Dinaridima, Dalmaciji pa sve do Crne Gore. Oko podrijetla njegova imena i danas postoji velika zbrka i nedoumica. Morlaci su latinizirani stanovnici istočne jadranske obale, kako neki tvrde stapanje autohtonog balkanskog stanovništva i rimske kolonije poput Ilira, Dačana, Tračana. Provalom barbarskih plemena u te krajeve od 4 stoljeća Ostrogoti, Huni u 5 stoljeću, Slaveni i Avari u 6/7 stoljeću. Morlaci se iz naselja na obali i po nizinama povlače u teško pristupačne planine, gdje žive izolirani kao nomadski pastiri. Prodorom Osmanlija na Balkan početkom 14.-og stoljeća Morlaci migriraju svuda. Prema moru, Kvarneru, Kranju, Istri, Veneciji … Malobrojni ostaci Morlaka održali su se najduže u crnim kraškim područjima na planinama livanjskog polja i iznad Posušja. Kao jezični trag tih posljednjih Morlaka danas su ostali samo jezični toponimi za vrhove, sela i izvore na planinama. Na primjer livanjsko polje rijeka Sturba, selo Nuga i planina Oruga. Današnju priču želim posvetiti baš ovim mjestima koji spajaju sjeverni dio općine Posušja i Širokog Brijega. Ovom povijesnom biseru koji čezne za svjetlom kako bi zablistao u punom sjaju. O ovom kraju malo se zna, zaboravljen je od svih nadležnih organa, a zbog zapuštene infrastrukture puta teško je doći. Čast izuzecima, a to su malobrojni zaljubljenici u prirodu. Domicilni stanovnici su ponovno emigrirali u nizine ne zbog provale Barbara i Osmanlija već boreći se sopstveni život, trbuhom za kruhom. Često sam bila i još uvijek jesam slušateljica starijih generacija koje bi pripovijedale o minulim vremenima. Kao recipijent pretvorila bih se u uho. Mratnjača, Oruga i Kalaura planine koje su natopljene nevinom krvlju. Nažalost prebogate grobovima nepoznatih junaka. Ovim područjem prolazile su karavane, vojske, nomadi, divlje zvijeri, hajduci, duvandžije …. Naime o ovom kraju nema puno zapisa jer kako već navedoh najviše je obitavalo nomadima koji nisu ostavljali pismeni trag već usmene predaje. Tako i na planini Orugi-Orugici s južne strane prema Širokom Brijegu nalaze se Ljubuški grobovi. Kako predaje starijih govore obitelj iz Ljubuškog išla je u planinu na ispašu blaga (područje Vran planine). Međutim pri povratku prema domu, ne poznajući ovo mjesto dobro i zub zime smrzavaju se na Orugi. Muž, supruga i mala beba. Na putu ih zamela mećava i zatrpao snijeg. Sakrili su se u dolini jednog ograđenog mjesta-vrtači. Kako predaje kažu majka je držala dijete u naručju koje je dojilo, a otac ih je grlio kako bi što duže zadržali toplotu. Zima nije imala milosti i mladi životi se ugasiše. Sahranjeni su baš na tom mjestu na Orugici. Na Orugi su se od Otomanskog carstva pa sve do Drugog svjetskog rata ljudima dijelili krišom Katolički sakramenti. Ljudi su znali kako je bilo kakvo okupljanje opasno po život. Ali vjera i pouzdanje u Boga su bili nepresušni izvori okrijepe. Tako su kršćanske obrede vršili na nepristupačnim mjestima po vrtačama nasred teško prohodnih planina. Na takvom nepristupačnom mjestu na Orugi je kršten i moj pokojni djed Ivan Soldo-Antukić i njegova sestra Mara udana Čuljak. Po pripovijedanju moga djeda nije bilo izgrađenih crkvi kao sada. Svećenici su i prije njegova rođenja, a on je 1932. godište, dolazili sa Šćita ili iz pravca Imotskog. Obredi su se obavljali što dalje od kuća kako sam već navela radi sigurnosti, a tražilo se i središnje mjesto kako bi i ostali žitelji iz naseljenih područja mogli doći i pristupiti obredu dijeljenja sv. sakramenata. Sve me navodi na zaključak kako su to na našim prostorima bile katakombe otvorenog tipa ili bolje rečeno katakombe na hercegovački način. Na Orugu nisam mogla doći zbog guste šume, a i zbog zmija. Kad malo zahladi probat ću pronaći to mjesto. Narod i dan danas ide pohoditi, obilaziti ili kako se ovdje kaže „listi grobove“ na koljenima moleći krunicu. Čine se razni zavjeti. Posjećivanjem i moleći na ovakvim mjestima dajemo veliki doprinos štovanja naših predaka i svima onima koji su živjeli ovdje i hodali ovim prostorima kako bi nam danas bilo bolje.
Karaula mjesto, točno na 1000 m n.v.i nalazi se na planini Orugi, je bilo strateško uporište, kako kazivahu stariji. Sam naziv Karaula je turska riječ koja znači razdvojba ili objekt za sigurnost važnih točki. Tu je bila i kula od kamena koju je zub vremena uništio. Nakon ratova s Otomanskim carstvom, Mlečanima oko 1645.g. je pošlo za rukom da organiziraju prvu vojsku plaćenika Morlaka. S planina u Dalmaciju je sišlo 5 000 morlačkih obitelji. Navodno su se borili za Osmanlije i u to vrijeme su bili plaćena vojska. Mlečani se uz pomoć Morlaka počinju širiti i zauzimati područja u zaleđu primorja. Mlečani su se prema Morlacima odnosili s dozom rasizma i nikada nisu bili građani prvog reda već drugog. Za Mlečane su bili sama jedna alatka (aspekt) kojom su se pomagali u ostvarenju političkog i geografskog cilja. Mnoge morlačke vođe dobivaju od Mlečana i titule gdje postaju plemićke obitelji-kasnije i Vlaske plemićke obitelji. Navedenim podacima mogu zaključiti kako prezime Soldo koje još uvijek obitava na ovom području može potjecati baš iz tog razdoblja jer su soldato-i bili vojnici. Iz svjedočenja starijih Prvi svjetski rat su zvali i Veliki rat. Za vrijeme rata je bila i velika nestašica hrane. Kako navode nije bila nestašica hrane zato što je nije bilo već je bila jako skupa, a konzumanti ju nisu mogli priuštiti. Vojska je morala imati žita. Kako navode kada bi nestalo čarapa i šalova kod vojnika ženske škole bi se zatvarale. Snaga se morala koristiti za pomoć vojsci. Po predajama starijih narod bi pjevao bećarce baš iz tog nezadovoljstva. Recimo jedan od istih glasio je: Care Karlo i carice Zita zašto ratuješ kad nemaš žita! I u Drugom svjetskom ratu prolazile su sve vojske od Talijana, Nijemaca, partizana, četnika, ustaša . Iza sebe su svi ostavljali neizbrisive tragove. Po predajama moje bake Ive za puk najbolja vojska je bila njemačka vojska. Oni su bili disciplinirani. Mogao si ostaviti suho zlato po putu ne bi ga uzeli. Od seljaka nisu otimali. Poslije su selo Korita zaposjeli talijanski vojnici. Kako navodi: Vojska ciganskog mentaliteta. Opustošili su selo. Stoku poklali i na posljetku ni mačke nije bilo u selu. Sve su kuhali i jeli. U Zaušlju su uspostavili Karaulu opet na istom mjestu. Pred četnicima i ustašama se isto bježalo njih nisi smio dočekati u selu, ako jesi nisi osvanuo živ. Partizani su otimali hranu, žito, krumpir, stoku, volove, konje, krave. Narod više nije imao ni odjeće kako navode kad bi našli neke lanene vreće bili bi sretni i od njih bi šili košulje ili suknje. Vunu je vojska uzimala. Čarape su se plele, šalovi, kape, džemperi … Jedan stariji žitelj priča kada je partizanska vojska opsjela selo par partizanki spustilo u isto. Žitelje su udarali kundacima da im kažu gdje su skrili krumpir. Međutim nije im nitko odao. Negirali su i govorili kako nemaju i kako im je otela druga vojska koja je naišla prije njih. A krumpir su stavili u arare (tkana vreća koja je služila za prenošenje tereta-žita, krumpira, tikvi ….) i skrili u vrt ili vrta moga djeda, koji nosi naziv Obar (vjerojatno je samo ime vrtače neki arhaizam iz doba Morlaka). Kopali su duboke rupe koji su se zvali trapi u koji bi skladištili krumpir. Ujedno se na taj način skladištio isti kako bi što duže ostao svjež, sve do sazrijevanja novih krumpira. Partizanke su uzele željezne šipke i pošle po vrtačama tražiti. Našle su krumpir međutim odnekud su zapucali njemački vojnici i partizani su pobjegli prema Bekijskoj bari odnosno prema Nuglu.
Šipovac je planina nekih 1200 m.n.v. Bolje rečeno ono veliko I koje razdvaja dvije općine Široki Brijeg i Posušje, a ujedno i povezuje te dvije općine s HNŽ-a preko Blidinja prema Jablanici. Na istom lokalitu se nalazi najlošiji dio neasfaltiranog puta. Na navedenoj planini se nalazi i istoimeni izvor Šipovac na nadmorskoj visini od oko 960 m, koji je jako bio poznat za vrijeme Otomanskog carstva. Glasio je kao izvor s najboljom vodom. S tog izvora koji se nalazi na zemlji moga djeda su age i begovi svojim slugama naređivali da im se u mješinama donosi voda. Malo sam gledala i vojne topografske karte iz bivšeg sustava i uvidjela kako je baš obilježen kao izvori pitke vode. Kasnije taj izvor se pretvorio u pojila krupne i sitne stoke i divljači koja obitava na ovom području. Divljači ima svih vrsta. Od zečeva, prepelica, ptica, srna, jelena, divljih veprova pa sve do zvijeri medvjeda, vuka, lisice, risa … Ispod Šipovačke glavice kako planinu nazivaju mještani nalazi se i bunar Grab koji je isto nepresušan. Nažalost zbog nemarnosti odgovornih organa vlasti isti je urastao. Sjećam se kao dijete kako sam do bunara dolazila s bakom i da smo se mogli spustiti niz kamene stube, ako bi se u ljetnim mjesecima smanjio nivo vode. Voda je isto pitka. Isto tako bilo bi toliko žalosno, a ne spomenuti i rijeku ponornicu poznatu kao Ričinu, gdje je zabilježena i na topografskim vojnim kartama pod istim imenom povezanom crticom Ugrovača. Slovila je za jednu od „najpoganijih“ – opasnijiih rijeka. Međutim zbog nemarnosti i nezaštite rijeka od strane državne razine to korito je uraslo i pretvorilo se u šumu. Kada rijeka nabuja potopi pola nekada obradivih oranica. Do nekih kuća ispod planine Oruge ne može se doći i po dvadeset dana. Nabujala voda odnese, putove i opet sve se popravlja o trošku oštećenih odnosno stalnih žitelja. Na istim tim područjima godinama se stvara sve veća erozija. Nadalje spuštajući se niz Šipovac prema Koritima nailazimo na jedan most. Baš negdje na ovom mjestu ta ista rijeka je ugasila 1800. dva mlada života, djevera i nevjestu. Naime, kako priča kaže njih dvoje su pošli na babine u Lipovu dragu kod nevjestinih. Nisu bili iz sela i nisu bili svjesni moći podivljale rijeke koja ih je u svom valu utopila i ubacila u jamu-škrapu u mjestu Podadoci isto mjesto Korita. Tražili su ih kasnije njihovi najmiliji i pronašli u tim jamama. Tu su napravili grobove na jami, posložili kameni suhozid kako ih zvijeri ne bi raznosile. Grobovi se zovu Šišića grobovi. A samo ime Šišići su dobili po kućnom nadimku. S vremenom netko iz sela napravio je zavjet da od betona napravi okvir groba i stavi željezni križ. Na mjestu njihova utihnuća nikada im se nije slavila sveta misa. Ove godine sam predlagala žiteljima da se očisti put i da napravimo križne postaje, pa pišemo zamolbu svećeniku i biskupu da nam odobre služenje svete mise za iste. Na tom mjestu se čine mnogi zavjeti. Traži se milost od Boga uz zagovor Šišića da se ostvare mnoge potrebe kao što su zdravlje. Evo ja molim da nam se ostvari cilj. Omoguće sredstva kako bi se put asfaltirao i zaživio ovaj kraj i da nam se dozvoli služenje svete mise jednom godišnje na njihovim grobovima. Glede molitava osobno sm imala jako puno pozitivnih i uslišanih ishoda.Naime za vrijeme Domovinskog rata molila sam se svakodnevno za svoga oca koji je bio na bojišnici i da nam kuća u Mostaru ne bude granatirana. Molila sam na način kako dijete zna. Srcem i ljubavlju s puno vjere. Nisam znala razne krunice kao što sad molim. U tom razdoblju znala sam za krunicu sv. Ante i Gospinu, a Isusovu sam molila u korizmi. Mislila sam da znam sv. Ante krunicu, a u stvari krala sam jedno zrno. Umjesto 13 Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu ja molih 12. Uslišanje molitve sam doživjela. Moj otac je živ i zdrav i danas, kuća u ratnom vihoru nije bila oštećena čak ni staklo nije bilo oštećeno. Bila sam sretna kao i danas što sam.
Nadalje dodajem kako su žitelji ovog sela nemoćni i ne znaju na koji se način izboriti za svoja prava. Na margini su društva. Samo selo Korita u Domovinskom ratu dalo je velik broj branitelja, npr. samo iz jedne kuće Boškanovića bilo je osmero branitelja po prvim crtama. Što u profesionalnoj brigadi Brune Bušića i Domobranskoj postrojbi. Svi su se regrutirali 18. rujna 1991. pa do kraja Domovinskog rata. Isti su se davali za našu bolju budućnost koju danas uživamo. A što im mi uzvraćamo? Nažalost još nitko nema sluha za nas! Kako navodim ova mjesta uključujući sela Prosine, Korita, Zaušlje obiluje izvorima pitke vode koje treba obnoviti i očistiti. Neke su mještani svojim sredstvima i obnavljali, ali za ovaj pothvat treba reagirati i ministarstvo za zaštitu okoliša i vodnih područja. Napominjem kako se na ovim područjima godinama radi i ekocid. Pogotovo na Planini Mratnjači koja je jedno od glavnih kopova boksitne rude od nekih 80.-tih godina pa sve do danas. Svi depoi zjape otvoreni ni jedan kop se nije vratio u prvobitno stanje. Koliko se godina vadi rudu da se bar svake godine po 100 metara asfaltira i popraviti puta, do sada bi imali nešto! Još uvijek vlada šutnja!
U pisanju o ovom kraju stalno naglašavam nemarnost nadležnih i u nadi sam kako će netko čuti i naš vapaj! A isto tako naglašavam kako sam u nadi da slučajni prolaznici ne ostavljaju tragove u prirodi, poput vreća smeća, kauča, madraca, limenki, boca … da ne nabrajam, a nadasve još da ne bacaju u izvore koji su odmah tik uz ovaj ružni regionalni R852 put. Sav otpad neka ostave u kontejner ili na druga propisana odlagališta. Probudimo savjest i čuvajmo ove prirodne ljepote.
Nastavak slijedi: Planina Mratnjača i njeno bogatstvo, izvori vode …….

Nastavlja se…..

Hajdučka vrata' na Čvrsnici

Autor: Objave  Mladen LJubić-Vajta@